“Molitva za jedinstvo kršćana molitva je za dodirom Božje ruke, njegove desnice, Duha koji jača vjeru, učvršćuje nadu i obogaćuje maštovitost ljubavi. Jedinstvo kršćana poseban je izazov u Europi, u kojoj ima toliko velikih pitanja na koja naša podjela ne može dati odgovore. I usudimo se prepoznavati da su teškoće s kojima se susrećemo Božji dar da vidimo na što smo pozvani i što trebamo činiti” rekao je Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački kod proslave sv. Mise u povodu ekumenskome Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Zagrebu, 21. siječnja 2018.
Donosimo u cijelosti propovijed i uvodno razmatranje biskupa:
Drage sestre i braćo u Kristu, okupili smo se na ovo slavlje Božje riječi da bismo molili za jedinstvo kršćana. Bogu zahvaljujemo za našu kršćansku baštinu i za njegovo oslobađajuće i spasenjsko djelovanje u povijesti.
Srdačno pozdravljam svakoga i svaku od vas, a osobito službenike i predstavnike kršćanskih zajednica koji osjećaju poticaj Božjega Duha i na njega odgovaraju ponajprije usrdnom molitvom. Zahvaljujemo Gospodinu koji nas sabire i koji po nama djeluje. U Molitvenome tjednu mogu se nametnuti neke teme koje ističu zaprjeke, a da pritom zanemarimo darove koji su vidljivi, kojima se radujemo, jer u njima čitamo Božju prisutnost i snagu njegove desnice koja daje sigurnost, koja nas vodi i blagoslivlje.
Ove su godine kršćani s Kariba pripremili smjernice za Molitvenu osminu, stavljajući naglasak na slobodu od raznih oblika ropstva. Biblija sve do danas ohrabruje vjernike na Karibima da se bore za ljudsko dostojanstvo i bolje uvjete života.
Kada s naših ruku spadnu okovi ropstva, u obitelji čovječanstva izrasta novi savez ljubavi i zajedništva, koji izražava jedinstvo za koje mole naše Crkve.
Istinsku slobodu daje Bog koji traži put do našega srca. Zato na početku zazovimo Duha Svetoga da u nama rasplamsa oganj svoje ljubavi.
Propovijed (na liturgijska čitanja Izl 15,1-21; Rim 8,12-27; Mk 5,21-43):
Braćo i sestre u Kristu Spasitelju!
1. Naviještena nam je Božja riječ s puno sadržaja, misli, poticaja i ohrabrenja. No – u svjetlu ovogodišnjega gesla za Molitvenu osminu, preuzetoga iz Knjige Izlaska, o Božjoj desnici – privukla me naglašenost dodira: dodira slobode, nade i života. Premda kao sliku pred sobom imao jedan dio tijela (ruku), u središtu je Božji Duh:
Božja desnica je njegova Snaga, njegov Duh koji rastvara more, pobjeđuje neprijatelje… Ali u svemu je posebno snažna slika povezanosti daha i ruke. Njegova desnica ulijeva strah, ali jednako tako njegova ruka gradi Boravište i daje živjeti.
Razmatrajući današnju Božju riječ zavirio sam dublje u riječ ‘snaga’, hebrejski ‘tokef’, sastavljenu od slova tav, kof i pe, a izgled kojih asocira na određene slike. Tako prvo slovo (tav) daje oblik dviju prekriženih crta, nalik slovu ‘x’, a to je znak koji je označavao povezivanje, spajanje, pečaćenje i pripadnost. Drugo slovo (kof) nalik je zatiljku ljudske glave i označavao je hod za nekim, nasljedovanje, dok je treće slovo (pe) poput otvorenih usta. Tako nas riječ ‘snaga’, predočena kao slika, može potaknuti na dublje razmišljanje: na povezanost u pripadnosti Bogu, na nasljedovanje Gospodina koji nam je svojim Duhom darovao život i ne prestaje nas nositi svojom snagom, oživljavati nas svojim dahom, dodirivati svojim nadahnućem.
2. Nadovezujući se na to, u Poslanici Rimljanima čuli smo o Duhu koji nas vodi kao Božju djecu; o Duhu koji živom čuva nadu u kojoj smo spašeni; o Duhu koji potpomaže našu nemoć i za nas se zauzima, da po Duhu živimo.
Čuli smo Evanđelje s neobičnim prekidom, s umetkom. Bez obzira što je zabrinuti otac Jair usrdno zamolio Isusa da dođe pomoći njegovoj kćeri na umoru; i bez obzira što je Isus odmah krenuo prema njegovu domu, on zastaje – kao da je zaboravio hitnost prijašnje molbe – zaustavlja se zbog žene koja je dodirnula rub njegove odjeće. Osjetio je da je iz njega izišla sila (dynamis). Ta ista riječ, dynamis, označuje Duha Svetoga, Božju snagu koja spašava.
Isus se zaustavio zbog očitovanja vjere na koju odgovara snaga Duha. Radi toga je došao, radi pomoći čovjeku, radi susreta s nama, susreta u kojemu živimo nadu po vjeri. Vjera, dakle, daje dodiru posebno obilježje; dodir po vjeri postaje prepoznatljiv među mnogim drugim dodirima.
3. U Evanđelju, osim puno dodira pogledima i riječima, postoje dva ključna dodira: dodir bolesnice koja krvari i koja dodiruje Isusovu odjeću te dodir Isusa koji umrlo dijete prima za ruku uz zapovjednu riječ. To su Zakonom zabranjeni, ali su dodiri kojima Isus vraća u život.
Prva je spasonosna ‘tangenta’, dodirnica, koja je očitovala vjeru izmučene žene i njenu nadu u iščekivanju ljubavi. Dodir koji polazi od čovjekove čežnje, pružene ruke prema Bogu u nevolji i strah koji ju je prožeo, jer je ‘onečistila’ Isusa i taj ‘grijeh’ ispovijeda. Ali Isus čuvši tu ispovijed, osjeća dodir njene vjere, čuje dodir cijeloga njenog bića.
Drugi je dodir Kristove ljubavi koji polazi od Boga, od njegove sućuti koja ne samo da uključuje ponovno u zajedništvo, nego – dokidanjem granice milosrđem – ide onkraj zamislivoga.
Očituje svetost milosrđa koja dokida grijeh i svaku nečistoću. U Evanđelju se osjeća blagost; nema žurbe. Bog ima svoje vrijeme, a Isusovo posezanje rukom nije nasilno, grabežljivo, nego mirno. Vraćajući djevojčicu u život Isus ju budi u svojoj Prisutnosti.
4. Braćo i sestre, cijela povijest Boga i čovjeka može se izraziti dodirom. Isus dopušta da ga dotiču grješnici, bolesni, učenici, mnoštvo; on sam dodiruje gubave, slijepe, gluhe i nijeme; blagoslovno dotiče djecu i polaže na njih ruke.
Isusa ne možemo susresti u punini, ako ne primjećujemo snagu dodira, to dragocjeno iskustvo uvijek uzajamne komunikacije. Doticaj, dodir nosi temeljni smisao; on je prvo očitovanje svakoga od nas. Dodir je uvijek blizina i odnos, sučeljenost i osjećaj drugoga.
Dodirnuti drugoga je čin sućuti, suosjećanje, dijeljenje čežnja, tiho govorenje rukama; dodirnuti drugoga govori da smo tu za njega, prenositi mu ono što jesmo, prihvaćati ono što je on. Dodir drugoga je čin poštovanja, prepoznavanja i otvorenosti; dodir drugoga otkriva istinsku snagu.
Zahvaćanje rukom je višeznačno. Ruka može raditi, držati, može napadati i posezati za nekim ili nečim, može štititi, može dodirivati, zagrliti… Ruka svojim raznim držanjima može predstavljati vlast, ali i blagoslov. Gesta blagoslova povezana je upravo s rukom koja drži, štiti i miluje, ali upućujući ne samo na onoga čija je ruka, nego u konačnici na Boga.
5. Braćo i sestre, čuli smo Isusa kako izgovara jednu rečenicu na aramejskom: Talitá kum. To nije magijska formula kakvu koriste ljudi koji nemaju pouzdanja u Boga i koji s Bogom ne računaju u svim životnim okolnostima, te svoje čežnje za nadnaravnim pokušavaju ispuniti na druge načine. Isus ne izgovara formulu, nego riječi ispunjene Životom.
Te Isusove riječi u Evanđelju po Marku prevedene su istim glagolom koji se koristi u izvješću o uskrsnuću: egeirein (To korásion, égeire!) Sjetimo se kako kaže anđeo na Isusovu grobu: Nije ovdje, uskrsnu (égerthe)! Isus se objavljuje kao Gospodar života, pred kojim uzmiče umiranje; Vječna Riječ pred kojom smrt nema zadnju riječ. On nas podiže, on daje da ustanemo iz nepokretnosti, iz zatvorenosti i umiranja.
Svatko je u svome životu susreo upravo tu Božju ruku. I mi, kršćani, dobro znamo koliko je važan susret i dodir s vjerom u Boga, ali u Bogu. Kultura u kojoj živimo sve se više odriče dodira, nastojeći komunicirati ‘na daljinu’.
6. Molitva za jedinstvo kršćana molitva je za dodirom Božje ruke, njegove desnice, Duha koji jača vjeru, učvršćuje nadu i obogaćuje maštovitost ljubavi. Jedinstvo kršćana poseban je izazov u Europi, u kojoj ima toliko velikih pitanja na koja naša podjela ne može dati odgovore. I usudimo se prepoznavati da su teškoće s kojima se susrećemo Božji dar da vidimo na što smo pozvani i što trebamo činiti.
Premda je riječ ‘ruka’ izišla iz mode, pa je ‘manualnost’ postala odbojna, a puno je prihvatljivije ono što označuje ‘prst’, odnosno ‘digitalnost’, kao da smo prešli od širine dodira na suženost dodira, digitalnoga, po tipkovnicama i po raznim zaslonima (touch screen)… A onda otkrijemo da smo jedni od drugih sve dalje.
Zato je kršćanstvo danas ponovno proročko, jer ustraje na tjelesnosti, na vrijednosti tjelesne blizine, ne zaboravljajući da je i molitva poseban dodir.
Bog nam se daje u posvemašnjoj blizini; on je nadohvat ruke; kao Tomi nam dopušta da ga dodirnemo. S druge strane, Mariji Magdaleni nakon uskrsnuća govori da se ne zadržava s njime (usp. Iv 20, 17), što je ponegdje prevedeno: Ne dodiruj me (Noli me tangere.), jer uskrsna zbilja Kristova tijela omogućuje novost dodira. Poziva da ga naučimo dotaknuti, posebice u zajedništvu braće i sestara, u molitvi za susrete koji otvaraju širinu i razmiču ono što nam sprječava put do radosti.
I večeras ćemo u molitvi jedni drugima pružiti ruku, dodirnuti živote, bez straha i bez prokazivanja prstom, jer je to put da osjetimo Božji dodir koji nas mijenja, preobražava ljubavlju u Kristovoj slobodi.
Večeras je s nama isti Božji Dah koji pokreće, po kojemu smo pripadni Bogu. Toliko puta i u svojoj čežnji za jedinstvom kršćana osjećamo nemoć, ali se radujemo Duhu koji potpomaže našu nemoć, da naš dodir po vjeri bude prepoznatljiv među tisućama drugih: da ne budemo vođeni drugim razlozima, privučeni drugim ciljevima zarobljeni i neslobodni.
Iskreno molimo da taj Božji dodir sve nas kršćane vodi tom istom Božjom desnicom.
Amen.
