Na zagrebačkom groblju Mirogoj obilježen je Međunarodni dan ljudskih prava 2022. Organizatori, obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava su žrtvoslovne udruge: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatskožrtvoslovno društvo, Zagreb, Žrtve za Hrvatsku Osijek; Hrvatski obredni zdrug Jazovka, Udruga Bosansko-hercegovački Hrvati, Hrvatski domobran – Udruga ratnih veterana Hrvatske.
Ljudska prava se odnose na pravnu, filozofsku i političku ideju prema kojoj svako ljudsko biće samim činom rođenja, bez obzira na svoj spol, porijeklo ili državljanstvo, stiče određena neotuđiva prava.
Dan ljudskih prava 2022. obilježavamo na groblju Mirogoj gdje su pokopani ljudi, ljudi koji su stradali u vremenskom razdoblju 1941-1945.
Budući da je vrijeme njihovog stradanja i vrijeme svjetskog rata ti ljudi su stradali kao vojnici, vojnici poražene vojske.
> Mirogoj: Danas komemoracija hrvatskim vojnicima čije su grobove komunisti preorali
Pobjednici toga rata nisu se ponašali ljudski, uništili su nadgrobna obilježja stradalih ljudi, zabranili sjećanje, takvo stanje je i danas.
Možemo parafrazirati izraz, 1945. godina koja još traje.
Nemojmo ignorirati, prešućivati, opravdavati kršenje ljudskih prava.
Suočeni s ignoriranjem, prešućivanjem, opravdavanjem kršenja ljudskih prava i ove godine okupilo se stotinjak ljudi na grobnom polju 37b koji su protiv kršenja ljudskih prava ljudima koji su stradali kao vojnici u ratu 1941.-1945.
Paljenjem svijeća i molitvom na grobnom polju 142. želimo skrenuti pozornost da isto ponižavanje doživjela su i djeca koja su umrla za vrijeme rata u Zagrebu među kojim je oko 850 djece s Kozare, čije su grobove pobjednici uništili nakon rata.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod u molitvu
na polju s oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika
na gradskome groblju ‘Mirogoj’ u Zagrebu
(na ‘Međunarodni dan ljudskih prava’)
Subota, 10. prosinca 2022., u 11 sati
1. Ponekad tijekom godine dođem na ovo mjesto,
kada – naizgled – nema nikoga.
Ali i tada vidim vas, dragi prijatelji, braćo i sestre.
Gledajući u duhu vas vidim one
radi kojih na današnji dan dolazimo ovamo
moleći od Gospodina milosrđe i pokoj preminulima;
moleći mrvicu ljudskosti za ovdje pokopane hrvatske vojnike
i njihovu rodbinu, potomke i prijatelje.
I vidim našu hrvatsku domovinu s puno pitanja,
jer ovdje smo i radi nje.
2. Nadali smo se, premda poučeni prijašnjim iskustvima izigravanja i prijevara
nismo isključivali nova razočaranja; nadali smo se da ćemo danas biti okruženi
grobnim znamenjem s imenima ljudi čiji glas čujemo i koji nam ostavljaju zalog jedne
poniženosti njihovih grobova, da bismo se ponašali drukčije, da bismo živjeli mirnije i
radosnije te da ne previđamo kako djela u prolaznosti imaju povezanost koja seže
dalje od smrtnosti naših života.
Taj glas iz onostranosti pokušavamo pretočiti u vidljivost i čujnost svojim
kratkim dolaskom i danas, koji govori: Nismo vas zaboravili! Vi za nas postojite; vaši
životi nisu nestali, nego – zajedno s ovim grobljem – ostaju živim govorom o otajstvu
života.
3. Ovdje se pokušalo prekinuti niti spomena, ali su mnogi pazili da se one ne
izgube, a onda ste ih vi ponovno povezali. Povezati spomen-niti znači vratiti lica,
osobne povijesti, dostojanstvo ljudi koji su izgledali zauvijek ugušeni spiralom nasilja
prošlosti, zaboravljajući da se, s divljenjem, u svakome vremenu može otkriti procvat
ljudskosti i u najvećim neprilikama i stradanjima. S tim se nježnim spomen-nitima
možemo i danas povezati, osobito u okolnostima u kojima iznova moramo učiti
pojmove kao što su: sloboda, odgovornost, žrtva, ljubav, milosrđe.
4. Dragi prijatelji, mogao se dobiti dojam da naš glas čistoće molitava i nakana
proteklih godina nije bio dovoljno jak i da odgovorni nisu upoznati s onim što se ovdje
dogodilo i što se još uvijek događa. Međutim, nakon što nam je uskraćeno korištenje
razglasa, što se može zaključiti, osim da smo preglasni i da smetamo?
2
U raspravama o ovim grobovima moglo se čuti i da je sramota to što želimo
ostvariti, da je i samo ovo polje sramotno. Zvuči kao uvrjeda (vjerojatno je takvim
duhom sročena), ali – čitano drukčije – ovo je uistinu ‘polje hrvatske sramote’,
odnosno polje sramote hrvatskih zagrebačkih gradskih i državnih vlasti koje se
ideološki obračunavaju i s mrtvima. Imaju sva potrebna sredstva da vrate ljudskost,
ali to ne žele učiniti. Time je sve rečeno.
Dok je ovako, ovo je rana ‘Mirogoja’ i Zagreba; ovo je rana Hrvatske, ovo je
rana na našoj budućnosti.
5. Braćo i sestre, nema dvojbe: grobni križevi i nišani već su ovdje;
zahvaljujući svima vama, a poglavito vama, cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga,
podignuti su od najčvršćega materijala – od ljubavi koja se spominje.
U više sam prigoda naglasio da je u kajkavskome govoru ostao sačuvan
glagol i imenica: ‘spominati se’, ‘spomenek’, koji znače: ‘razgovarati’, ‘razgovor’.
Predivna je ta hrvatska jezična osobitost, jer za nas spomenik nije nejasan ostatak
prošlosti, nego živi razgovor, susret, duhovno sjedinjenje, osluškivanje i
komuniciranje života koji premošćuju vrijeme.
Grobovima se ne može nametnuti šutnja sve dok ima ljudi koji se spominju.
Upravo zbog toga znamo da će i križevi i nišani biti isklesani, oblikovani u
nekome, očima vidljivijem, dodiru opipljivijem materijalu. Ali, ta su znamenja već
ovdje! A oni koji ih još ne vide, morat će izoštriti pogled duše i u sebi se obračunati sa
sramotom koju nameću svojim zlosiljem.
6. Niti jedno djelo koje je tražilo dobro i koje je čovjek započeo moleći Božju
pomoć nije ostalo bez plodova dobra. To možemo potvrditi iskustvima u svojim
osobnim životima, ali i u povijesti hrvatskoga naroda.
Sva postignuća, sve pobjede rođene su iz ponizne ustrajnosti i ustrajne
poniznosti.
Tako će biti i s ovim djelom. Na ljudima je izbor hoće li biti dionici toga dobra ili
promicatelji sramote.
I, na kraju: Ne želimo da naš govor prekrije plodonosnu šutnju ovoga mjesta
koja nije samo tišina. „Tišina ponekad označuje šutnju, ali šutnja je uvijek slušanje…
Šutnja nije bijeg nego naša sabranost u otvorenomu Božjem prostoru.“ (M. Delbrêl)
To smo došli podijeliti jedni s drugima i biti ojačani u dobru.
