Biskup Ivan Šaško predvodio ‘Te Deum’ na završetku 347. akademske godine

Studenti i djelatnici Zagrebačkoga sveučilišta, Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (KBF) i Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove (FFDI) okupili su se u četvrtak 9. lipnja u zagrebačkoj prvostolnici na zahvalno euharistijsko slavlje koje je povodom završetka akademske godine 2015./2016. predvodio zagrebački pomoćni biskup msgr. dr. sc. Ivan Šaško.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Te Deum – svečanu misu zahvalnicu za 347. akademsku godinu suslavilo je devetnaest svećenika na čelu s dekanima zagrebačkoga KBF-a i FFDI-a, prof. dr. sc. Tončijem Matulićem i prof. dr. sc. Ivanom Šestakom.

Među okupljenim studentima, apsolventima, diplomantima, profesorima, prodekanima, dekanima, odgojiteljima i drugim studijskim djelatnicima koji su na misi zahvalnici željeli izraziti zahvalnost Bogu za primljene darove tijekom protekle akademske godine, svečanoj euharistiji nazočio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damir Boras.

Uvod i homiliju euharistijskog slavlja donosimo u cjelosti:

Uvod

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ova naša prvostolnica odiše posebnom radošću, kada se u njoj okupi zagrebačka sveučilišna obitelj, kako na početku – zazivajući Božju pomoć i milost – tako osobito na završetku akademske godine, u zahvalnosti za primljene darove, u kojima smo prepoznavali Božju blizinu, počevši od dragih nam ljudi, ljepote susreta i suradnje, preko usvojenih spoznaja, do darovanoga vremena i prijeđenoga puta na kojemu Bogu zahvaljujemo i za kušnje, za teške trenutke svoga života.

Lijepo je da ta prikupljena iskustva, dragi studenti i studentice, večeras donosite pred Gospodina u zajedništvu s vodstvom Sveučilišta, fakulteta, akademija, instituta, cijele akademske i sveučilišne zajednice. Stoga, prenoseći molitvenu blizinu i pozdrave našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, pozdravljam rektora Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Damira Borasa, gospodu prorektore i prorektorice, gospodu i gospođe dekane, među kojima posebno dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. Tončija Matulića, zatim pročelnike, sve sveučilišne nastavnike, suradnike i djelatnike.

Braćo i sestre, Isus nas poziva na evanđeosku pravednost, na novost koja je u odnosu prema bližnjima prožeta ljubavlju, osjetljivošću, suosjećanjem, pomirenjem i sebedarjem.
Zato, prije nego prinesemo svoj dar, svoju zahvalu Gospodinu, oprostimo jedni drugima, priznajmo svoje grijehe i molimo oproštenje od milosrdnoga Oca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Homilija

Liturgijska čitanja: 1Kr 18, 41-46;
Ps 64, Mt 5, 20-26

I. Molitva za kišu i Kristova pravednost. To bi, braćo i sestre, mogli biti naslovi odlomaka iz Svetoga pisma koji su u ovome liturgijskom slavlju postali nama upućena Božja riječ, živa Riječ za naše živote. No, je li za nas uistinu živa? Dira li naše potrebe i sadašnji trenutak? Ima li nam što reći u ovome sveučilišnom zajedništvu zahvaljivanja i trajne molitve za Božju prisutnost u našim potrebama?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kiše čini se ne treba, a niti evanđeoska pravednost, u ozračju dojma o sveopćoj nepravdi, ne izgleda kao gorljiva tema naše svakidašnjosti, mada se za nju uvijek treba zalagati i za njom vapiti. Ali i tu čežnju kao da prekriva govor o Božjemu milosrđu u ovoj Svetoj godini. I baš onda, kada nam se čini da nas se Božja riječ izbliza ne tiče, ona reže duboko u tkivo našega bića.

Iz Staroga nam je zavjeta darovan govor o malenome oblaku i obilnoj kišu, ali zapravo o Božjemu očitovanju. Odvedeni smo na brdo Karmel i uživjeli se u molitvu i vapaj, u post kralja Ahaba i u vjeru proroka Ilije; ušli smo u nadu koja seže do neba i prostire se na zemlju s prorokom, u stavu tužaljke i posvemašnjega predanja Bogu. U toj gesti poniznosti i sigurnosti da Bog svojih ne napušta, prorok poziva i nas da se zagledamo, da se ne umorimo i ne gubimo pouzdanje, makar trebali podići pogled i puno puta ili nebrojeno puta do onoga zadnjeg puta koji označuje dovršenje i puninu, zbog čega Sveto pismo spominje broj sedam.

II. A što trebamo primijetiti i na što svrnuti pozornost? Prije svega na malenost, na neznatnost koja najavljuje Božju beskrajnu dobrotu. Trebamo pronaći jedva primjetan trag, kojega je slika oblak, oblak malen kao dlan.
Kršćanska je predaja, osobito ona mistička, vezana uz karmelsku duhovnost, u tome malenom oblaku vidjela proročku sliku Djevice Marije koja je – utjelovljenjem Sina Božjega – svijetu podarila život i donijela predivne plodove. Marija je ‘kišonosni oblak’ koji donosi blagost i natapa blagoslovom, Kristom, obilatim Darom milosti, sposobnim pobijediti suhoću, prisutnu u svijetu zbog grijeha i nemilosrđa.

Oblak je slika Duha Svetoga, slika blizine koju traži svaki čovjek, slika Božjega utjelovljenja po kojemu nam je objavljeno otajstvo milosrđa, danoga čovječanstvu i svakomu čovjeku, koji je zarobljen idolima sebičnosti ili obeshrabren promašajima i neuspjesima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

III. Došli smo zahvaliti za maleni oblak; došli smo na svome životnom obzoru pronaći taj oblačić koji govori o Božjoj blizini. Prorok Ilija svjedoči da ljudi, koji se dopuste odgajati i oblikovati slušanjem Božje riječi i ustrajnom molitvom, uče i povijest i svoj život gledati Božjim očima i primijetiti djelovanje njegova Duha.
A gdje je to u životu studenata i profesora? Taj oblačić je moguće naći u svakome danu: u zanimljivoj i manje zanimljivoj nastavi, u vježbama i seminarskim radovima; u nesigurnosti pred ispite, u zabrinutosti roditelja, u neraspoloženju prijatelja; u radosti uspjeha i u nelagodi nedostatnoga učenja, u nezadovoljstvu dobivenom ocjenom, u skromnome obroku; u tišini knjižnice, pred zaslonima računala; u žamoru zabave, u razigranosti laboratorijskih pokusa, u velikim i malim nadama…

Posvuda postoji taj neznatni oblačić koji se podiže našim pouzdanjem u Boga i našim sebedarjem.
IV. Dragi prijatelji, prorok Ilija upućuje Ahaba, govori mu što treba činiti, svome pomoćniku daje naznake kamo treba ići i u kojemu smjeru gledati. Prorok daje smjernice, kako bi se otkrila Božja blizina i razumjeli njegovi znakovi.
Takve su naravi i zapovijedi sadržane u Božjemu Zakonu, u Tori, u knjizi koja nipošto nije puki skup propisa. Ime toj knjizi – Torah – dolazi od riječi iarah koja označuje odapinjanja strjelice, odnosno pokazivanje smjera. Tora označuje pouku i put koji vodi u život, pripovijedajući što se dogodilo izabranomu narodu.

U njegovoj vjernosti Bogu i u njegovoj nevjeri; u radostima i žalovanju, u uspjesima i lutanjima, u njegovim slavljima i nevoljama, svaki čovjek vidi odražaj svoje osobne povijesti; vidi opasnosti koje treba izbjeći i odluke koje treba donijeti.

Objava na Sinaju u Isusovome Govoru na gori, osobito u Blaženstvima, dobiva novi obzor, beskraj koji nastaje kada se ugleda ljepota malenoga oblaka koji najavljuje savršenost ljubavi i milosrđe nebeskoga Oca. Tko u Tori ne vidi vrijednost pravednosti ili se na njoj zaustavi, bit će na pola puta i ne dosiže radost Kraljevstva, radi kojega se Krist utjelovio, trpio i uskrsnuo.

V. Isus cilj postavlja dalje od izrijeka u Starome zavjetu, nadopunja Zakon i proroke, te navodi ukupno šest primjera u koje uvodi riječima: Čuli ste da je rečeno… a ja vam kažem. U današnjemu je Evanđelju prvi primjer, onaj koji kaže da čovjek nema vlast nad životom drugoga čovjeka.

Život čovjeka, svakoga čovjeka, pripada Bogu, od začetoga djeteta do nepokretnoga starca; to je tako jasno u cijelome Svetom pismu, Torah to bez ikakvih dvoznačnosti ističe i prenosi zapovijed Boga Stvoritelja upisanu u pamet i srce.
Nažalost, naša civilizacija želi i to previdjeti, ušutkati i pamet i srce; prihvaća stav oholosti i bešćutnosti; ne samo da ne vidi oblačić Božjega Duha, nego odbacuje otajstvo života i namjerno se suprotstavlja Bogu, izravno gazeći tek započete živote i ne mareći za oduzimanje života u raznim krajevima svijeta, uništavajući sirotinju, i još se oholo hvaleći neizmjernim dosezima suvremene civilizacije.

No, na tome tako očitom primjeru vidi se kršćanski korak dalje, onaj koji se tiče suptilnih, skrivenih ‘ubojstava’; onih koja se tiču srca; onih koja ostavljaju groblja u dušama. Tamo se nalaze ljudi kojima je oduzeto dostojanstvo, dobar glas; koji su lažno optuženi i ocrnjeni; kojima je uskraćena briga i ljubav; koji su hranjeni grubostima i poniženjem, kojima se otima nada… ‘Oduzimanje života’ seže onkraj tjelesnoga nasilja, jer ubojstvo uvijek polazi iz srca i proširuje se mislima i riječima.

Isus upozorava da je drugi čovjek brat ili sestra. Čak triput ponavlja riječ ‘brat’: „… koji se srdi na brata svoga; ako tko bratu rekne; najprije se izmiri s bratom…“ Ta istina liječi otrov u srcu. Za njegovo pročišćenje nisu dostatna izvanjska pranja, jer pomirenje sa svojim bližnjima zamjena je za sve pokušaje da se izvanjskim obredima učini ono što je moguće učiniti samo srcem. Zato se i najsvetiji se obred može prekinuti, da bi se pomirilo s bližnjim. To je neodgodivo; to ne može čekati.

Upravo da bi to naglasio, Isus spominje snažne slike sudišta i tamnice.

Očito da mu je to važno, jer mu je važan čovjek i njegovo srce, koje ne može polovično živjeti svoj odnos s Bogom. Bog objavljuje svoju velikodušnost, ali traži cjelovitost čovjeka i njegovu ljubav.

VI. Dragi sveučilištarci, ponajprije zahvalite Bogu srcem, a zatim u svakome životnom trenutku gledajte srcem (i u ispitnim rokovima). Gledanje srcem otvara neslućene mogućnosti i vraća radost, jer – premda ćete u nekim trenutcima vidjeti samo oblak kao dlan čovjekove ruke – srcem ćete iza te ruke naslutiti Božji dlan, onaj za koji sam Bog kaže:
„Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao.“ (Iz 49, 16)

Odnosno, na drugome mjestu govori svomu narodu: „U Gospodinovoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.“ (Iz 62, 3)

Ako se gleda srcem, nakon što se Bogu i bližnjima pokazalo da nam je stalo i da smo uložili sebe, da nismo ravnodušni, u suhoći se javlja ne samo rosa, nego obilat dažd koji natapa sjeme posijane žrtve.

Vama, mladim ljudima, vama kojima Bog povjerava da događaje čitate u svjetlu Božje riječi i njegove vjernosti, daje se novi poticaj da ne odustanete od podizanja glave prema obzoru i nastojanja da vaš pogled prodre kroz nejasnoće, ali i kroz lažnu vedrinu koja suši živote; da gledate pogledom Božjega milosrđa i živite Kristovu Radosnu vijest koja je ostvarila i ponudila ono što je čovjeku nemoguće. A srce uvijek čezne za tim ‘nemogućim’.

Gledajući naše hrvatske društvene okolnosti, nudit će vam se naizgled lakši, pa i ‘razboritiji’ putovi, za koje ćete naći puno svojih i tuđih opravdanja, ali takvi obično nisu Božji putovi, putovi koji donose istinsku radost. Tako Bog ne kaže da se udaljimo od mjesta koje nam je povjereno, nego da promatramo obzor, srcem i s pouzdanjem, moleći blagoslov za povjerene nam ljude, narod i zemlju.

Isus nam ne kaže da slijedimo zakon jačega, sposobnijega i lukavijega, nego zakon Ljubavi. A njemu je dovoljno tako malo, gotovo ništa u našim rukama, da bi učinio velika djela, jer znamo da smo u Božjoj ruci. Ta sigurnost, braćo i sestre, neka nas raduje i daje novu snagu, dok zahvaljujemo za malene oblake koji su postali i ovo veće zajedništvo, kao novo obilje radosne blizine.
Amen.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.