Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u nedjelju, 15. ožujka ispred crkve sv. Ane u Osekovu, „bijeli križ istine“ u spomen na ubijene u Drugom svjetskom ratu na ovom području. Ovaj bijeli križ svjedok je tragične istine i trajan spomen na 97 hrvatskih žrtava Osekova i ovoga dijela Moslavine za vrijeme Drugoga svjetskoga rata kao i poratnih masovnih zločina jugokomunizma: 300 nepoznatih ubijenih civila i hrvatskih vojnika na križnom putu u Brezovičkom i Osečkom gaju.
Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi predvodio misu za ubijene, a u koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Dražen Lauc, p. Mariano Passerini i p. Zvonko Vlah koji je od 8. do 15. ožujka u ovoj župi održao pučke misije. Misi i blagoslovu nazočili su uz domaće župljane i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ iz Siska i Popovače te gradonačelnik Popovače Josip Mišković.
U homiliji govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je rekao kako nas ona potiče na razmišljanje o vodi krštenja i Duhu Svetome koji nas kao voda živa oživljuje da se obratimo i neprestano obraćamo na pravi život. „Evanđelje po Ivanu donosi nam predivnu zgodu o susretu Isusa i Samarijanke… susret je znakovit, pun je simbolike. Žena dolazi po vodu na Jakovljev zdenac, a Isus ju moli da mu dade vode. I tako zapodijeva razgovor iz kojeg Gospodin ženi govori o njoj samoj, o njezinoj žeđi i životnim lutanjima. Imala je pet muževa a ni ovaj, šesti nije joj muž jer – ona je i dalje nezatomljene žeđi za ljubavlju, za pravim životom koji ne može naći. I onda dolazi do obrata: Isus njoj nudi vodu, i to vodu živu. Ona se ne snalazi, misli da je riječ o vodi iz bunara, a Isus govori o Duhu Svetome: ‘Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: Daj mi piti, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive’. Ona i ne znajući što ište moli: ‘Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati’. Doista, to je bila njezina želja, njezina stvarna i duboka žeđ koju ne može u čovjeku utažiti nikakvo piće, nikakvi zadovoljeni nagoni, nikakve sporedne stvari niti ljudi ako nisu darovani od Boga. Zapravo tu žeđ ispunja u nama svima samo i jedno Bog: ‘Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi, Bože!“ – rekao je sv. Augustin. Žena Samarijanka na kraju ovog izvještaja od pozvane sama postaje ona koja poziva. Ona svjedoči svojim sumještanima da je Isus Mesija, Spasitelj i zove ih da dođu i da se sami uvjere. Nakon dva dana što je Isus proboravio među njima stanovnici Sihara govorahu ženi: ‘Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta’. To je i naš put, naš život, naš zadatak kao kršćana. Uvjeriti se tko je Isus, dati mu da on ispuni naše srce i napoji nas „vodom živom“, te svjedočiti svima što nam je on učinio i da je Isus stvarno jedini spasitelj svakog čovjeka i svih ljudi“.
Osvrnuvši se na Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH te ovogodišnje geslo „da ne ohladi ljubav mnogih“ biskup je rekao kako je ljubav solidarna s onima koji su potrebniji, koji trpe nepravde i koji nemaju. „Bio sam, braćo i sestre, prije dvije nedjelje u Banja Luci, odakle je prije 25 godina protjerano 140.000 hrvatskih katolika! Možemo li to zamisliti? I što se čini za one koji su ostali, ali i za one koji su otišli? Nije li naša dužnost kao kršćana i sunarodnjaka činiti sve da im pomognemo?
Neka ne ohladi ljubav naša, neka se pokaže na djelu“, poručio je biskup.
Govoreći pak o žrtvama za koje je postavljan „bijeli križ istine“ te onima koji su taj zločin učinili rekao je kako su tzv. osloboditelji učinili bezbrojne zločine za koje se nije smjelo znati i bili su skrivani. „Skrivane su i žrtve, sve do naših dana. Ipak, previše je tih ljudi koji su pobijeni bez suda i bez dokazane krivnje, pokojnici koji su ostavili uplakane članove svojih obitelji i za koje se do dana današnjega govore svakojakve neistine. Recimo i meni se prigovara da blagoslivljajući ove ‘bijele križeve istine’, kako su ih prozvali pripadnici sisačkog ogranka Hrvatskog domobrana koji ih postavljaju, rehabilitiram propale ideologije i vojske. Međutim to nije točno jer, za razliku od ostrašćenih ideologa koji ni danas, s te povijesne distance, ne vide u tim pobijenim žrtvama ljude, mi kršćani vidimo u njima našu braću i sestre, ljude koji zaslužuju da imaju svoj grob, odnosno barem da se za njih molimo. To nam nitko ne može zabraniti… to je jednostavno zahtjev naše vjere. I to je izraz solidarnosti i ljubavi. Ljubavi prema bližnjima“.
Biskup je pozvao i na molitvu za oboljele od koronavirusa u našoj Domovini i u svijetu. „To je opasna zaraza i mi smo dužni sve učiniti da svoje bližnje, a i sebe zaštitimo i sačuvamo. Stoga neki, koji ne razumiju da je i ta briga da se zaraza ne širi, da ju svi zajedno obuzdamo, znak naše ljubavi prema Crkvi, Tijelu Kristovu, osporavat će pravo biskupima da traže da se vjernici pridržavaju u crkvama uputa koje daje mjerodavno zdravstveno osoblje koje podnosi najveći teret zbrinjavanja oboljelih. Molimo jedni za druge, budimo strpljivi, ali i poslušni crkvenom učiteljstvu, budimo spremni iz ljubavi prema Bogu i bližnjima nositi križ jedni drugima“, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve biskup je poručio i kako je uz već uvedene mjere, a s obzirom trenutnu epidemiološku situaciju te preporuke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, razriješio sve vjernike na području Sisačke biskupije obveze da pohode nedjeljne svete mise sve do 1. travnja. Biskup je preporučio kako ovo neka posebno koriste najosjetljivije skupine, stariji, bolesni i djeca te kako u pobožnostima i misnim slavljima mogu sudjelovati i putem televizijskog i radijskog prijenosa.
Na kraju pozvao je sve vjernike na strpljenje i požrtvovnost ove korizme, da se pridržavaju preporuka zdravstvenih djelatnika te da brinu o najranjivijima oko sebe.
