Moda i politika uvijek se ponavljaju. U modi mijenja se „štof“, a u politici ekipe. U oba slučaja pojavi se neki „retro“ koji nije prežaljen ili je pak nepravedno ugašen pa svojim naknadnim dolaskom unosi pomutnju komplicirajući situaciju ponekad i do krajnjih granica. Pitamo se zašto na kraju uvijek ne pobjedi razum? Bi, pobijedio bi razum da se gotovo uvijek ne uplete sila i nadvlada razum. Tako je to pa odatle i dolazi izreka „Sila Boga ne pita“. Sili se uvijek priklone mediji pokušavajući pridobiti puk za njezino konačno rješenje. Sve medije koji ne budu u službi te sile, sila će blokirati, zabraniti i ugasiti. Takav je put u jednoumlje i totalitarni sustav vladanja. Događa li se to i nama danas u „demokraciji“ 21. stoljeća?
U točnost ovog uvoda možete se uvjeriti čitajući znanstveni rad UDK 343.13:323.23 Alojzije Stepinac, Izvorni članak („Tisak totalitarne komunističke vlasti u hrvatskoj u pripremi montiranog procesa zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu /1946./“) autora Berislava Jandrića. Zašto baš ovaj znanstveni rad? On je gotovo preslikana situacija današnjih aktualnih događanja. Ne borimo li se i dan danas kako bi se konačno maknula stigma s našeg dragog nadbiskupa Alojzija Stepinca i konačno se proglasio svetim. Taj znanstveni rad u potpunosti potvrđuje korištenje istih, a u praksi provjerenih obrazaca u dnevno političkoj borbi. U vrijeme montiranog procesa kardinalu Stepincu nisu ni postojali mediji koji bi istinom zastupali obranu kardinala. Za razliku od tadašnje situacije u današnjoj demokraciji postoje mediji koji se zbog iznošenja istine etiketiraju desnim medijima kao da predstavljaju ili zastupaju neko zlo. Na sve moguće načine tim se medijima ne samo onemogućava rad, već ih se pokušava ugasiti. Kad bi ti mediji širili neistinite ili pak uvredljive sadržaje nitko razuman ne bi osporavao njihovo kažnjavanje. Nažalost i sami ste svjedoci što se događa kad se na ideološkoj paradigmi i fabriciranoj historiografiji formiraju pravila igre.
Iako je u montiranom sudskom procesu Kardinalu Stepincu njegov branitelj dr. Ivo Politeo dokazao kako je pismo kardinala Papi bila krivotvorina, a to je i kardinal potvrdio izjavljujući kako na kraju pisma nije njegov potpis, unatoč tome i danas se s tom krivotvorinom pokušava zaustaviti proglašenje kardinala Stepinca svetim. Gospodo, što god vi i Papa rekli kardinal Alojzije Stepinac je za Hrvate uvijek bio i bit će svetac.
Najveći protivnik proglašavanja kardinala Stepinca svetim je Srpska pravoslavna crkva i to upravo ona koja je blagoslivljala agresorske tenkove i vojsku uz svoju čuvenu parolu: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti“. SPC je autokefalna crkva u Srbiji i kao takva uopće ne bi trebala postojati u Hrvatskoj. To dakako ne znači da u Hrvatskoj ne bi trebala postojati pravoslavna crkva. To bi trebala biti univerzalna Pravoslavna crkva kao dio kršćanstva ili pak Hrvatska pravoslavna crkva, a ne svetosavska crkva koja zastupa velikosrpske interese, čiji vrhovni svećenik javno pjeva četničke pjesme.
Združeni neprijatelji Hrvatske, a naročito oni iz Srbije, kada im zatreba neki argument u borbi protiv hrvatskog nacionalnog identiteta onda hrvatskoj predbacuju pristupanje Trojnom paktu, a time i prihvaćanje rasnih zakona. Treba ih podsjetiti kako je velikosrpska vlada Kraljevine Jugoslavije prva pristupila paktu i među prvima u Europi proglasila kako je Judenfrei. Kraljevina Jugoslavija paktu je pristupila 25. 3. 1941., a NDH 15. 6. 1941. Jesu li zaboravili taj važni detalj ili ga se ne žele sjetiti? Za takvo ponašanje stariji ljudi bi rekli: „Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu“.
Postavite sebi pitanje zašto je nakon II. svjetskog rata nestala jedino NDH, a države koje su stvorile Trojni pakt, kao i sve druge države koje su pristupile paktu, ostaju i dalje egzistirati. Odgovor je vrlo jednostavan. Tome je kumovao velikosrpski hegemonizam preobučen u komunističko ruho i tobožnji antifašizam potpomognut domaćim izdajicama. Sva današnja halabuka oko izmišljene ustašizacije i fašizacije djelo je istih tih snaga. Još je zanimljivije to što danas u nekim Europskim i zapadnim demokratskim zemljama postoje neonacističke i neofašističke udruge i stranke. U trgovinama tih zemalja legalno se prodaju kipići Hitlera i razna pića s etiketama Hitlera i Musolinija, a na to ne reagiraju ti naši veliki pravednici i humanisti. Zašto??? U Hrvatskoj tog Bogu hvala nema. Krije li se iza te njihove pravednosti i humanosti nešto drugo? Možda neka nova Jugoslavija ili neka druga tamnica hrvatskog naroda.
U proteklim mjesecima gospodin Ognjen Kraus organizirao je tri sastanka u prostorijama Židovske zajednice na kojima se raspravljalo o sankcijama za svaku upotrebu ustaških, četničkih i fašističkih simbola totalitarnih režima. Izgleda da su zaboravili na komunistički totalitarni režim i njegove zločine koje je osudio sav demokratski svijet smatrajući ih najvećim poslijeratnim zločinima u Europi… Kako je moguće takvo nešto zaboraviti.
Na tim sastancima sudjelovali su nažalost i oni koji već duže vrijeme blate Hrvatsku namećući joj krivnju za neke zločine koje nije počinila. Kako bi dobili na težini optužbe oni uvijek započinju s mitom o Jasenovcu i uveličavaju broj žrtava služeći se morbidnim konstrukcijama koje može smisliti samo bolestan um. Svaki logor je sam po sebi strahota jer se čovjeku oduzima ono najvrjednije, a to je sloboda. Čak i jedna nevina žrtva je previše. Nitko i malo razuman ne može reći da u vrijeme NDH nije bilo onih koji su počinili zločin. Nažalost zločina je bilo na svim sukobljenim stranama no to ne smije i ne može biti opravdanje ni jednoj strani. Svaki zločin treba osuditi bez obzira na stranu koja ga je počinila. Nažalost neki svoje zločine ne žele priznati, čak što više, ističu kako je trebalo ubiti i više Hrvata.
Ne znam jesu li se sudionici ovih sastanka sjetili 28 generala u vojsci NDH, a oni su: Hinko Alabanda, Ladislav Aleman, Edgar Aangeli, Emanuel Balley, Oton Ćuš, Julije Fritz, Josip Gramberger, Ferdinand Halla, Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kibin, Josip Metzger, Milan Miesler, Milan Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonovic, Nikola Steinfel, Ivan Šarnbek, Ivo Šnur, Josip Šolc, Kvintijan Tartaglia, Rudolf Wanner, Mirko Zgaga i Božidar Zorn. Nije mi poznato je li Židovska zajednica ikada javno izrekla osudu ovim svojim članovima. Ako jesu, a taj podatak nisam mogao pronaći, onda se ispričavam.
Kao i uvijek majstori prevare služe se lažima a istinu pomno skrivaju. Njihove laži i prevare toliko su sofisticirane da imaju gotovo „pandemijski“ učinak. Uzmite za primjer ovoj tezi agresiju na Hrvatsku i Domovinski obrambeni rat. Dana 28. rujna 1990. Republika Srbija donosi separatistički Ustav kojim proglašava svoju nezavisnost i suverenost što praktički znači raspad Jugoslavije. Iz svog naziva brišu riječ socijalistička i nadalje ostaje samo Srbija, a pokrajinama oduzimaju autonomnost i daju imena Kosovo i Metohija te Vojvodina. Tim činom Srbija se izuzima iz pravnog sustava SFRJ, proglašava potpunu autonomiju u političko-administrativnom, vojno-sigurnosnom i financijskom smislu, uključujući i carinsku politiku. Pomno skrivajući ovaj čin iza tobožnje zaštite bratstva i jedinstva Milošević napada Hrvatsku optužujući ju za separatizam. Za napad koristi se prisvojenom JNA koja zbog izlaska Srbije iz SFRJ više nema legitimitet, a skrivajući činjenicu izlaska iz Jugoslavije pokušava izbjeći intervenciju međunarodnih snaga. Drugim riječima. država Srbija napada drugu samostalnu i neovisnu državu, Republiku Hrvatsku pa se tako ne može govoriti o građanskom ratu već o agresiji Srbije na Hrvatsku. Moćna Hrvatska vojska svojom veličanstvenom pobjedom poremetila im je plan i probudila ih iz velikosrpskog sna. Iako je dio tadašnjih hrvatskih političara sasvim sigurno znao za separatistički Ustav Srbije, to su prešutjeli i time nanijeli hrvatskoj nesagledive štete.
Nakon svega rečenog nameće se pitanje imaju li sudionici ovih sastanaka legitimitet raspravljati o ovim temama i predlagati neke članke zakona. Oni dakako mogu raspravljati o svemu i pisati prijedloge jer živimo u demokratskom društvu, no da bi imali legitimitet prvo moraju definirati svoju ulogu i udio u povijesnim zbivanjima. Gospodo, imate li snage za to?
Gdje ste gospodo hrvatski povjesničari i akademici? Hoćete li dopustiti osudu Hrvatske za nepostojeću fašizaciju i ustašizaciju? Hoćete li dopustiti da se blati HOS i njegovo časno sudjelovanje u Domovinskom ratu. Hoćete li dopustiti zabranu njihovog pozdrava „ZA DOM SPERMNI“, koji se nalazi u njihovoj ratnoj oznaci? Prisjetite se, postrojbe HOS-a bile su legitimne vojne postrojbe u Domovinskom obrambenom ratu. Dok su pripadnici HOS-a za vrijeme Domovinskog rata pod tim pokličem ginuli boreći se protiv agresora, nitko nije imao ništa protiv tog pokliča. Još više je znakovito što je grb HOS-a legaliziran i to nakon Domovinskog rata, upravo u vrijeme dok je premijer bio predsjednik SDP-a, gospodin Ivica Račan. Osobno nisam pripadnik HOS-a ali sam se s njima rame uz rame borio protiv zvjerskog agresora koji se služio nacističkim i fašističkim metodama ratovanja kako bi uništio sve što je hrvatsko. Upravo to je potvrda kako se ovaj pozdrav (poklič) HOS-ovih bojovnika, iako je navedeni korišten u i vrijeme NDH, ne može i ne smije izjednačavati s pozdravom iz vremena NDH. Pripadnici HOS-a među prvima su krenuli u obranu Domovine, a sada ih neki koji su napustili Domovinu kako ju ne bi morali braniti, zajedno s onima koji uopće nisu htjeli novu Hrvatsku državu, vrijeđaju i omalovažavaju. To vam gospodo neće proći. Još samo treba to da pripadnicima agresorske vojske date ista i veća prava nego hrvatskim braniteljima. Čini mi se kako neki već rade na tome.
Prisjetimo se na kraju čuvene Matoševe izreke: „Hrvatska već vidje trista čuda no ne nađe štrika za toliko Juda“.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
