»Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.« (Iv 6, 68-69) Ovo su riječi subotnjega evanđelja koje možemo, poput Petra, i mi izgovoriti nakon još jednog čudesnog koncerta u Ciboni koji je organizirala Laudato televizija pod nazivom Progledaj srcem. Stvarno je nevjerojatan doživljaj vidjeti prepunu Cibonu tijekom subotnje večeri kako odzvanja duhovnim pjesmama i molitvama, kao da je u tim trenucima nebo dotaknulo zemlju, a 6500 sretnika imalo je priliku sudjelovati u ovoj Božjoj čaroliji, napisao je Marino Pleić u tekstu objavljenom na mrežnoj stranici župe Duha Svetoga s Jaruna.
Ponovno se pokazalo koliko ljudi vole Laudato, a od svih dijelova programa najpopularnija je Božanstvena komedija čiji su nas akteri Marin Periš i Josip ‘Jozo’ Kežić svojom prepoznatljivom originalnošću, kreativnošću i humorom vodili kroz ovu večernju priču. Nastupili su neki od najpoznatijih izvođača duhovne glazbene scene kao što su Božja pobjeda, fra Marin Karačić i sestre Palić, dok nam je jednu pjesmu otpjevala i vlasnica šest Porina Mia Dimšić. Četvrtu godinu u nizu pokazalo se kako su ovaj ambijent, izvođači i igrokazi dobitna kombinacija za najvažniju stvar u životu svakoga čovjeka, a to je progledati srcem.
“Na koncertu smo ispovijedali ljubav prema Gospodinu”
A što točno ‘progledati srcem’ znači u životu svakoga od nas? Ne smijemo si dopustiti da nam to postane još jedna izlizana fraza koju ćemo ponavljati kao neku mantru, bez posebnoga značaja. Nisam mogao ne primijetiti s kolikom smo radošću pozdravljali svoje prijatelje i poznanike odmah nakon koncerta. Ljudi su se oduševljeno grlili i smijali, kao da su obični pozdravi otišli na još jednu višu dimenziju gdje se istinski radujemo kad ugledamo drugog čovjeka. Osobu pored nas doživljavali smo kao samoga sebe. Ljubili smo ih kao samoga sebe. Ljubav prema Gospodinu koju smo ispovijedali tijekom svojevrsnog trosatnog duhovnog transa izlijevala se s osobe na osobu. Progledati srcem jednostavno podrazumijeva živjeti dvije zapovijedi ljubavi, ali to je nemoguće ako prvo ne zavolimo i prihvatimo sebe, što je i naglasio u svojoj meditaciji duhovnik zajednice Cenacolo u Hrvatskoj don Ivan Filipović.
Ljubiti sebe, druge i Boga može se na brojne načine. Lista je beskonačna jer je svaka osoba posebna prema svom temperamentu, talentima, interesima i životnim iskustvima. Ipak, najljepše svjedočanstvo živoga Boga ove večeri pružili su mi Ante Cash i Rafael Dropulić-Rafo. Takva energija, živost, pozitiva, entuzijazam… Apsolutno nevjerojatno! Oni su prototip vjernika koji je nasušno potreban današnjoj Crkvi! Iako sam ovdje naravno veoma subjektivan jer nikad nisam bio ljubitelj povučenih, ljubaznih vjernika blage naravi, već sam uvijek preferirao ‘mangupe’, luđake, nenormalnu ekipu koja, kako bi se nogometnim žargonom reklo, ide glavom tamo gdje se drugi ne bi usudio niti kopačkom. Publika je također to prepoznala jer je njihovim dolaskom na pozornicu živnula cijela dvorana, a pjesme ‘Silan Bog’ i ‘Jerihonske zidine’ koje su izveli bile su pun pogodak!
Boriti se i u teškoj svakodnevici
Ipak, svi smo mi pozvani na svoj jedinstven način biti svjetlo u svojoj svakodnevici, kao što su naši različiti mobiteli jednako svijetlili u tami ove sportske dvorane. Mrak nikada neće biti jači od svjetlosti. Ne može ju pobijediti. Bježi u stranu i povlači se u strahu od tog blještavila. Iako večeras Mia Dimšić nije pjevala pjesmu ‘Život nije siv’, njeni stihovi najbolje mogu približiti prethodne misli: „Blago meni što si tako ljut, to je znak da biram dobar put. Dok ti smeta sjaj, znam da ne vidiš mi kraj, kamo idem zato ne pitaj.“ Hrabro širimo radost ovoga susreta i ne dopustimo da nas životne prepreke obeshrabre. Svi znamo onu poznatu izreku: „Nije važno koliko si puta pao, već koliko si puta ustao.“ Odvažimo se biti junaci u svome gradu koji će beskompromisno naviještati evanđelje jer jedino tada naša vjera ima smisla. Kao što smo širili Božju ljubav odmah po završetku koncerta, tako smo pozvani proširiti taj krug i na ljude koje svakodnevno viđamo.
Počeo sam s evanđeljem dana, pa ću tako i završiti: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« (Iv 6, 60) Mnogi su otišli od Isusa, čak i nakon brojnih ozdravljenja i nadahnutih govora. Onaj sjajan osjećaj bi prošao, a došla bi teška svakodnevica u kojoj Isus ‘traži’ puno. Traži sve. U uvodu sam napisao Petrov odgovor, ali nisam naveo prethodno Isusovo pitanje: Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« (Iv 6, 66-67) Neki se ‘zapale’, ali na prvom izazovu odustanu. Krenu lakšim putem, utabanim stazama gdje nema previše znoja ni križeva. Tamo gdje je sigurno, provjereno, normalno. Gdje se uklopiš u društvo, poput psa koji upije atmosferu i prilagodi se okolini u kojoj se nalazi. Ipak, važno je znati – pozvani smo biti poput lavova koji će svojom ‘rikom’ biti promjena koju žele vidjeti u svijetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
