Don Radovan Jerković, mučen i ubijen od komunista, ljubio je svoj narod i rodnu Neretvu

Foto: javno vlasništvo

XVII. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret ove je godine bio posvećen don Radovanu Jerkoviću, hrvatskom svećeniku, povjesniku, učitelju mladeži i mučeniku. Susret je održan u Metkoviću, Opuzenu, Pločama i Kuli Norinskoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz bogate riznice znamenitih osoba koje su životno potekle i svojim djelovanjem oplemenile Neretvansku krajinu u prvoj polovici 20. stoljeća svakako je don Radovan Jerković koji je trajno uklesao trag svog svećeništva u srcima mnogih Neretvana među kojima je djelovao kao kateheta, župnik i znanstvenik povjesničar, piše don Augustin Radović za Hrvatsko slovo.

Ovaj zaljubljenik u svoje svećeništvo i vjerni sin Katoličke Crkve, pun ljubavi prema svome rodnom kraju i Domovini, nepodijeljena je srca svjedočio za Onoga koji je jedini „Put, Istina i Život“ (usp. Iv 14,6) u zgodno i nezgodno vrijeme. Iz ljubavi i vjernosti Isusu Kristu baštinio je neslomljivost i jakost duha, trudeći se tu istu čvrstinu prenijeti na one kojima je bio postavljen kao pastir i učitelj. Njegova ljubav prema Crkvi i Domovini okrunjena je mučeništvom. Iako nepravedno zapostavljen, svijetli primjer ovoga svećenika svijetli i nama danas, kada se ponovno spušta „tama po svoj zemlji“ (usp. Lk 23,44), potvrđujući još jednom kako nam je „kroz mnoge nevolje u Kraljevstvo Božje“ (usp. Dj. 14, 22b).

Ovim kratkim prikazom njegova svećeničkog životnog djelovanja na XVII. Neretvanskom književnom, znanstvenom i kulturnom susretu želimo još jednom iskazati poštovanje prema ovom vrsnom sinu Neretve, čiji je lik desetljećima zasjenjen ideološki obojenim lažima i sramotnom šutnjom. „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Mt 5,14-15). Istina se ne može ugušiti niti ikakvom silom ovoga svijeta ukloniti. Vjernički neretvanski puk ponosan na svoga don Radu to svjedoči hodočasteći na njegov grob. Nažalost njegovo ime danas ne nosi niti jedna ustanova ili institucija, bilo školska bilo društvena, kako u njegovu rodnom mjestu tako ni na području Neretvanske krajine. Samo mu se grad Metković odužio imenujući njegovim imenom jednu ulicu, zanimljivo, i to onu u kojoj se sve donedavno nalazio metkovski Sud.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S obala Neretve put svećeništva

Don Radovan Jerković, krsnim imenom Radoslav, sin Stanka i Jele r. Batinović rođen je 15. rujna 1900. u Krvavcu. Prema Matici krštenih krstio ga je desansko-bagalovićki župnik don Miće Staničić 30. rujna 1900. u sužupnoj crkvi na Bagaloviću. Kod krštenja su kumovali Nikola Grgić i Matija Đugum. Obitelj se kasnije preselila i nastanila u Kuli Norinskoj.

Već zarana u njemu je župnik don Mijo Dražin prepoznao klicu svećeničkog zvanja što je i posvjedočio prigodom stupanja mladog Radovana u splitsko sjemenište: „…ponašanja uzorna i besprijekorna, te mu se ne može ništa zamjerit. Osobitu želju pokazuje za svećeničkim zvanjem. Najmilija zabava su mu brdske kapelice, crkveni obredi i služba oko oltara.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O nutarnjem duhovnom životu svjedoči nam njegov „Intimni prijatelj“, kako je nazvao svoj osobni dnevnik koji je počeo pisati u šestom razredu gimnazije, 7. prosinca 1918.

Prebirući po zapisima mladog svećeničkog pripravnika pratimo njegov uzbudljiv duhovni rast i put prema svećeništvu, kroz mnoge nutarnje i vanjske zapreke i krize koje će ostaviti dubok trag na njegovoj osobnosti, oblikujući ga u čvrstu i principijelnu osobu, punu ljubavi prema Isusu Kristu, vjernosti Crkvi i pouzdanja u Božje milosrđe i providnost.

Prolazeći kroz krize mladenačkog duha, kako i sam zapisa: „…sav moj duh bi letio, ali jao! Gubi se zanos, padaju krila, napiru se sve moje sile“, utjehu i smirenje pronalazi u Presvetoj Euharistiji,…“svako se jutro pričešćujem i uvjeren sam u to što primam. Vidim čistu milost i pomoć, snagu i jačinu, ali ipak još nije u meni utjelovljena čvrsta nada i vjera“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kroz cijelo školovanje pratit će ga dvije poteškoće: krhko zdravlje i neimaština. Ne gubeći veličinu duha, želio je ostati slobodan od ljudskih obzira…“želio bih svakome čista čela pogledat u oči i svakome u brk reći što imam“.

Uza sve poteškoće mladi Rade ne gubi nadu u Božju providnost: „O Bože, pišući ovo ipak ne očajavam, jer iako sam siromah, jednako sam tvoje stvorenje kao i onaj bogataš. Ako za me nemaš bogatstvo, mislim da će biti štogod drugo, a tvoja će ruka znati doskočiti u pomoć i u materijalnom stanju. Ti čijom sam posebnom milošću odabran za sjemenište, ne ćeš me ni sada zapustiti kad već putujem i na vratima sam budućih dana kao svećenik. Bože sveti, ti me pomozi, daj mi zdravlje i veselu volju, da uza sve bijede ne gubim nade i veselja, već da ipak budem raspoložen i veseo u tebi.“

Već u gimnazijskim danima aktivno se uključivši u rad Sjemenišne zajednice, a još više kasnije kao bogoslov, posebnu sklonost pokazuje za rad s mladima kroz društva Katoličke akcije. Misli su mu usmjerene prema duhovnom preporodu rodne Neretve pa zapisuje u svoj dnevnik: „Trebalo bi pronaći pogodan način da se organiziraju mladi studenti, kojih je već dosta iz Neretve, ali kako? O tome treba promisliti i nešto konkretno pokrenuti….Samo župnici, župnici! Kad bi imali moje misli o tome i kad bi imali katoličkog idealizma! Onda bi lako išlo, no kako je sada…Bog zna.“

K tomu valja pridodati, već zarana i silnu ljubav prema povijesti rodnog kraja, kojom je bio zaokupljen, tako bilježi u svoj dnevnik: „Glavna stvar preko praznika treba da bude: izleti, osobito po Neretvi: u Vid…Treba sakupljat priče o Naroni, povijest uopće Neretve iz naroda, koji mnogo toga zna. I to treba odmah, da ne umre stara generacija, koja se tim zanima“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon gimnazijskih studija u Splitu, zbog talijanske okupacije Zadra, teologiju studira najprije u Sarajevu. Drugu godinu studija pohađa u Mariboru u Sloveniji. Potom se u trećoj godini ponovno vraća u Sarajevo, gdje dovršava teološki studij.

Kroz bogoslovnu duhovnu formaciju, kako se primicao svećeništvu tako Rade donosi čvrste odluke za svoj budući duhovni život. Veličinu i spremnost njegova duha ponajbolje vidimo u njegovim „Odlukama za daljnji život“ koje je donio na duhovnim vježbama u listopadu 1924. i zabilježio ih u svome dnevniku. Dvije su posebno zanimljive, s obzirom na svršetak don Radinog ovozemaljskog života. Tako je zapisao pod točkom 3.: „Rado ću pohađati Isusa u presv. Oltarskom sakramentu, e da bi On na času moje smrti uzvratio posjet“ i pod točkom 6. „Neugodnosti života ću sretati kao priliku da stečem vječnu slavu. Što je 50 godina trpljenja prema vječnosti. I upravo je u 50. godini života podnio mučeničku smrt!

Za svećenika na naslov splitske i makarske biskupije  zaređen je u Sarajevu 5. travnja 1925. Mladu misu proslavio je u rodnoj župi, u crkvi Gospe Karmelske na Bagaloviću na Uskrsni utorak, 14. travnja 1925. godine. Mladomisničkom slavlju nazočilo je mnoštvo vjernog puka i 11 svećenika, a propovijedao je nekadašnji desansko-bagalovićki župnik, don Mijo Dražin. Na mladomisničkoj sličici izabrao je motiv Isusa u molitvi na Maslinskoj gori uoči svoje muke kojeg tješi anđeo.

Prva župnička služba i katehetsko djelovanje u Metkoviću

Prva svećenička služba mladomisnika don Rade vezana je uz rodnu Neretvu. Biskup mons. Kvirin Klement Bonefačić imenovao ga je upraviteljem župe Dobranje neretv., gdje je nastupio 4. kolovoza 1925. Pun ideala zdušno je prionuo uz dušobrižnički rad, posebno s mladima kroz društva Katoličke akcije. Godine 1928. imenovan je katehetom u Metkoviću što će mu stvarati nemale poteškoće i rastrganost između školskih obveza i župničke službe u Dobranjama. Uza sve dušobrižničke obveze objavljivao je zapažene članke koji su se bavili pastoralnom problematikom u zagrebačkom Katoličkom listu i Listu biskupije splitske i makarske.

Pošto je oslobođen zahtjevne župničke službe u Dobranjama 1931. svu svoju pozornost posvećuje katehetskom radu sa školskom mladeži u Metkoviću. Zbog svoje čvrste privrženosti nauku Crkve i uspješnom radu s mladima vrlo brzo je postao trn u oku liberalnim strujama i lokalnim pristašama jugoslavenskog režima zadojenih velikosrpskom ideologijom. Zbog toga je kao „čuveni klerikalac i zasukani Hrvat“, kako su ga nazivali protivnici, godine 1934. (usred školske godine) političkom intervencijom iz Beograda uklonjen s državne službe vjeroučitelja u Metkoviću. Silom prilika morao je napustiti Metković te je premješten za vjeroučitelja u Makarsku. Nakon školskog katehetskog rada u Makarskoj koji je bio ocijenjen najvišom ocjenom, na vlastitu zamolbu ponovno se vraća u Metković 1937., gdje nastavlja uspješno djelovati kao školski kateheta.

U Metkoviću je don Radu zatekao Drugi svjetski rat i raspad Kraljevine Jugoslavije. Vođen svjetlom Evanđelja i naukom Crkve, don Rade je osuđivao svaki zločin učinjen nad čovjekom. Tako je jednom prilikom prigovorio i jednom ustaškom dužnosniku zbog neljudskih postupaka: „Vi sada postupate tako, a kasnije ćemo mi za to plaćati.“ To je bilo dovoljno da opet postane „nepoćudni protivnik režima.“

U vihoru Drugog svjetskog rata i poraća

Tijekom Drugog svjetskog rata pastoralna situacija se u Neretvi pogoršava te mnoge župe ostaju bez župnika i redovite pastoralne skrbi. Neki župnici su ubijeni, dok je drugima na razne načine onemogućeno pastoralno djelovanje; posebno se situacija pogoršala pred kraj ratnih operacija i dolaskom partizanskih jedinica i preuzimanjem vlasti od strane pripadnika komunističkog pokreta.

Nakon dolaska komunista na vlast u listopadu 1944., a na zahtjev biskupa Kvirina Klementa Bonefačića, don Rade preuzima upravljanje župom Opuzen, s ovlastima za župe Komin, Rogotin, Desne i Slivno-Ravno. Istovremeno je vršitelj dužnosti dekana Neretvanskog dekanata, s ovlastima generalnog vikara za područje Neretve zbog „teških okolnosti.“ Svoju novu ulogu u ovim sudbonosnim vremenima shvatio je veoma ozbiljno i odgovorno. Trudio se, uz strašne verbalne i fizičke napade i prijetnje organizirati redovni pastoral u Opuzenu i župama Neretvanskog Dekanata koje su ostale bez svećenika i izići u susret narodu u njegovim duhovnim potrebama, kako čitamo u njegovim pismima upućenim biskupu Bonefačiću.

U ovoj službi don Rade se nije dugo zadržao. Budući da je bio utjecajna i ugledna osoba u Neretvi, čvrstih principa, beskompromisno odan Crkvi, komunisti u njemu nisu mogli pronaći sugovornika, a još manje suradnika pa su donijeli odluku o njegovoj likvidaciji, što je bilo u skladu s njihovom uobičajenom zločinačkom praksom.

Već na blagdan sv. Ilije, zaštitnika metkovske župe (20. 7.) 1945., priveden je u istražni zatvor kada ujedno započinje njegova kalvarija koja će potrajati nekoliko godina, a dovršit će se mučeničkom smrću. Suđenje je obavljeno na tada uobičajen način po kojem se sudilo tzv. „narodnim neprijateljima“, prema lažnoj i ideološki montiranoj optužnici koju su potvrdili komunističkom ideologijom zadojeni svjedoci, među kojima su bili i neki od njegovih najbližih. Sve se odigralo neviđenom brzinom vjerojatno zbog straha od reakcije javnosti i, naravno, bez mogućnosti pravedne obrane.

O kakvoj se optužnici radi jasno je iz obrazloženja javnog tužitelja Mojmira Miličevića u kojem između ostalog stoji: „Optuženi don Rade Jerković poznat je u Neretvi kao veliki srbožder. Kao svećenik on je sljedbenik zloglasne šovinističke škole franjevaca sa Širokog Brijega koja je odgojila najpoznatije ustaške koljače. On se pravi veliki Hrvat, a sadržaj njegova hrvatstva je životinjska mržnja na Srbe. U tom smislu odgaja i školsku mladež.“

Don Rade je osuđen već 23. srpnja 1945. na „gubitak nacionalne časti u trajanju od 15 godina i na prisilni rad u trajanju od 5 godina.“ Kaznu je izdržao na državnom dobru Vrana kraj Biograda na Moru i u logoru Stara Gradiška. Uslijed amnestije i na žalbu majke Jele koju je sastavio don Radin prijatelj iz sjemenišnih dana, sudac Jure Jerković, kazna je naknadno smanjena na 10 mjeseci i dva dana. Po izlasku iz logora, krajem svibnja 1946. zadržao se dva mjeseca kod brata Ivana u Zagrebu. O tamničkim danima nije ostavio pisanih tragova, ali je često spominjao paklena trpljenja kroz koja su prošli pojedini svećenici. U jednom kasnijem razgovoru Vranjicu je izjavio kako bi „radije umro nego li se ponovno vratio u logor“. Iz Zagreba don Rade dolazi svojima na oporavak u Kulu Norinsku.

Posljednja župnička služba i mučenička smrt

Biskup Bonefačić imenovao je don Radu  25. listopada 1946. upraviteljem župe Vranjic pored Solina, gdje će ostati sve do mučeničke smrti. Njegov prethodnik, don Ante Braškić, rodom Šoltanin, nakon napada od stane komunističkih aktivista, nažalost podlegao je ozljedama i umro. O mukotrpnom suživotu s pripadnicima komunističkog pokreta koji su pod svaku cijenu htjeli uništiti Crkvu i ugušiti vjeru u srcima vjernika te nisu prezali ni pred čim, čitamo u don Radinim bilješkama u Kronici župe Vranjic. Tako su poduzimane različite akcije zastrašivanja, prijetnji, ometanja obreda čime su komunistički aktivisti dokazivali odanost Partiji. Spominjem samo jedan apsurd u nizu „bisera“: naime u proljeće 1949. dao je don Rade urediti u crkvenom dvorištu mali park, čak je i to zasmetalo bezbošcima. Nakon mjesec dana „nađeni su poguljeni svi lovori i sve lopočike, većina je sadnica završila u moru.“ Zanimljivo je obrazloženje o krivici župnika i vjernika, naime „čuli su se razni razlozi, a među ostalim krivi su, što su sadili“.

Iz svjedočanstava župljana dobivamo sliku uzorna i vrijedna župnika za kojega njegovi župljani imaju samo riječi hvale. Bio je rado slušan i zanimljiv propovjednik, sa svima susretljiv i uslužan, posebno prema bolesnicima. Glavna mu je briga bila duhovna izgradnja i utjeha njegovih župljana na čemu je čvrsto i neustrašivo ustrajavao usprkos protivljenjima. Kao takav bio je i dalje trn u oku, „narodnoj vlasti“, te se tražilo način za njegovu konačnu  likvidaciju i uklanjanje.

U Vranjicu je don Rade 14. travnja 1950. proslavio i svoj srebrni svećenički jubilej, 25. godišnjicu svećeništva i time zaokružio svoje svećeničko djelovanje među vjernicima. Naime, na blagdan Srca Isusova, 16. lipnja 1950., biva uhićen i odveden u UDB-in zatvor na Katalinića brijegu u Splitu. Prilikom uhićenja javno je izrekao UDB-inim agentima svoju krivicu i krivicu stotina nasilno umorenih katoličkih svećenika u poraću: „Idem pravedan i nevin, ne znam ništa, nemam ništa, ja sam kriv samo što sam svećenik, i mi smo svi krivi što smo svećenici.“ Kad su ga vodili kroz dvorište župne kuće, od okupljenih vjernika se oprostio riječima: „Molite se za me Bogu.“

U svrhu potvrđivanja montirane optužnice bila su uhićena i dva vranjička mladića koje je UDB-a zlostavljanjem pokušala prisiliti da optuže don Radovana i potvrde njihovu priču, ali nisu uspjeli. Jedan od te dvojice kasnije je ispričao kako je UDB-inom istražitelju Marku Čolaku odgovorio: „Ja sam spreman umrijeti, ali neću reći nešto što nije bila istina.“ Što se dalje događalo u podrumima zloglasnog splitskog zatvora nije nam poznato. Nakon dva mjeseca provedenih u zatvoru don Rade je umro. Točan sat don Radine smrti također nam ostaje nepoznat. U službenom dokumentu mrtvozornika koju je liječnik izdao za prijevoz tijela za Kulu Norinsku, u rubrici „Dan i sat smrti“ stoji: 14. kolovoza 1950. (bez naznake sata); a u rubrici za ukop stoji: 16. kolovoza 1950. u 13,00 sati.

Vijest o don Radinoj smrti brzo se proširila Vranjicom. Sutradan ujutro, na Veliku Gospu, neki su Vranjičani pohrlili u mrtvačnicu splitske gradske bolnice, gdje se nalazilo don Radino mrtvo tijelo. Svi svjedoci navode znakove mučeništva na don Radinim rukama i sljepoočnici. O svemu se tomu u Vranjicu „puno govorilo“ tako da je bio opći glas da je don Radovan mučen i ubijen. Razumljivo kako Partija nije mogla trpjeti istinu pa je zatraženo od Biskupskog ordinarijata da se u Vranjicu s oltara pročita izjava službene komisije po kojoj je don Rade umro od kljenuti srca što je i učinjeno.

Po smrti je prevezen u rodnu župu Bagalović i ukopan u svećeničku grobnicu pored župne crkve Karmelske Gospe u kojoj je kršten, u kojoj je slavio i svoju mladu misu. Prema Matici umrlih ukop je obavljen 17. kolovoza 1950. Po sjećanju još uvijek živih svjedoka dolazak tijela i sam sprovod „narodnog neprijatelja“ popraćeni su strahom i zlokobnom tišinom u organizaciji domaćih partijskih poslušnika. Čak nije dopušteno da mu tijelo bude prevezeno željeznicom iz Pločanske luke do Kule Norinske. U takvoj napetoj situaciji, koliko god su se zločinci preko svojih pomagača trudili, trud im je bio uzaludan: vjera i hrabrost neretvanskog puka još su jednom pobijedile i trijumfirale u svečanom ispraćaju.

U zahvalnosti i molitvi

Uspostavom slobodne Republike Hrvatske i promjenom društvenih okolnosti stvorene su pretpostavke i mogućnost za ispravno vrednovanje života i rada ovog vrsnog svećenika, vjeroučitelja i znanstvenika. Prvi korak učinjen je 1996. kada su Vranjičani predvođeni splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Antom Jurićem, rođenim Vranjičaninom, hodočastili na don Radin grob na Bagalović. Tom prigodom postavljena je na svećenički grob i spomen ploča s prigodnim natpisom.

Krajem devedesetih godina, prigodom obnove i uređenja župne crkve i okoliša, predviđeno je prikladno mjesto za Don Radu koje će biti pristupačno i svakako dostojno žrtve ovog svećenika.

To se ostvarilo u dogovoru s Nadbiskupskim ordinarijatom 13. srpnja 2013. godine, u sklopu proslave Gospe Karmelske kad mu je tijelo preneseno u već pripremljeni grob pored oltara u liturgijskom prostoru ispred župne crkve.

Misno slavlje u prvoj večeri trodnevnice Gospi Karmelskoj predvodio je nadbiskup mons. Marin Barišić u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima Neretvanskog kraja koji je istaknuo kako je don Rade „ponos naše Nadbiskupije i domovinske Crkve; svjedok vjere preko kojeg nam je evanđelje blizu.“ Pod misom su pjevali združeni zborovi župa Neretvanskog dekanata i domaći pučki pjevači kojima su se pridružili pučki pjevači iz Vranjica.

Don Radin znanstveni rad i silna ljubav prema Neretvi

Iako don Rade nije studirao povijest, on je bio zaljubljenik u Neretvu i iz ljubavi prema svojem rodnom kraju bavio se njenom poviješću već od gimnazijskih dana. Tako je nastalo više brošura i rasprava u kojima je obradio više zanimljivih povijesnih pitanja iz crkvene i narodne povijesti. Iako je prerana smrt prekinula njegov obilan znanstveni doprinos na području povijesti, ipak je ostavio vidljiv i dubok trag te je često citiran u znanstvenim radovima. S vremenom je došao na ideju da napiše veliku monografiju o povijesti Neretve i u tu je svrhu proširivao svoja istraživanja u godinama pred Drugi svjetski rat. U svrhu istraživanja posjetio je Veneciju, a koncem listopada 1941. istraživao je dokumente u zadarskom Državnom arhivu. Dio don Radina opusa o povijesti, posebno neretvanskih župa, koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, priredio je Mile Vidović u knjizi „Don Radovan Jerković, Život i djelo., Prigodom 100. godišnjice rođenja i 50. godišnjice mučeničke smrti (1900.-1950.)“, 2000. godine u izdanju Matice hrvatske iz Metkovića.

U svojoj oporuci koju je više puta nadopunjavao, čitamo o njegovoj silnoj ljubavi prema rodnom kraju, tako stoji napisano: „Volio sam svoj narod, a osobito Neretvu, koju i danas volim, iako je ova moja ljubav danas pokolebana nekim pojavama, koje dobro ne slute. Želja mi je najveća bila pomoći svom zapuštanom rodnom kraju, te sam jedino zbog toga želio služiti ovdje u Metkovićima. Računao sam tako pribaviti Neretvi ono što joj je najviše po mom mišljenju potrebno: zdrav i dobro odgojen školovani podmladak koji će ljubiti Neretvu. Mnogi me nisu razumjeli i nijesu pomagali, nego ih ima dapače koji me ovdje jedva trpe.“

Zaželio je nakon smrti počinuti u groblju rodne župe: „Tu da počivam u sredini svoje Neretve, koju sam uvijek najviše ljubio i kojoj sam želio mnogo dobra učiniti.“ Posebno su mu na srcu bila svećenička zvanja jer je uvjeren „da su dobri i idealni svećenici najbolji dobrotvori naroda!“ I zanimljivo, u godinama poslije njegove mučeničke smrti zaredala su mladomisnička slavlja u Neretvanskim župama.

Zaključak

Nažalost, oko don Radina lika i djela splela se sramotna šutnja koja traje desetljećima, naročito u njegovoj rodnoj župi. Pod utjecajem komunističke ideologije, koja je „izraslina pakla da se razbije Crkva Božja“, kako se izrazi u jednom pismu Bl. Alojzije Stepinac, namjerno su iskrivljivane činjenice o don Radi, posebno o njegovu životu i smrti.

Sustavno se zanemarivala njegova pisana riječ, znanstveni rad i doprinos na području povijesti.

Rijetki su imali hrabrosti u onim „nesretnim vremenima“ spominjati don Radovana Jerkovića i baviti se njegovom pisanom ostavštinom. Skrivala se prava istina kako bi se pronašlo opravdanje za učinjeni zločin. I nije bilo dovoljno ukloniti ga s lica zemlje, valjalo ga je izbrisati iz pamćenja, osuditi na zaborav. Kad se nije moglo protiv istine, predbacivala mu se uobičajena bezbožnička poštapalica koja se još uvijek može čuti „mogao je učiniti više“. A on je učinio ono najviše, darovao je život!

Sjeme istine je posijano i ne može ga ugušiti nikakva nametnuta  „šutnja“  kojom su se ogrnuli oni kojima ni danas nečista savjest ne da mira! „Duše su pravednika u ruci Božjoj…očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; …za malo muke zadobili su dobra velika. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati te će vrcati kao iskre u strnjici.“ (usp. Mudr. 3,1-7)

Nema nikakve sumnje da je don Rade ubijen iz mržnje prema vjeri. U don Radi „prepoznajemo pravoga mučenika u kršćanskom smislu, prepoznajemo svećenika ubijenog iz mržnje na vjeru koji je radije prihvatio mučeništvo nego da iznevjeri ideal svećeništva“, kako napisa mons. Fabijan Veraja, umirovljeni dotajnik Kongregacije za kauze svetih, u knjizi „Svećenik i žrtva: don Radovan Jerković 1900.-1950“. U ovoj knjizi nastojao je odgovoriti i na pitanje „Je li don Rade pravi mučenik u kršćanskom smislu, tako da bi mogao biti kandidat za kanonizaciju?“ Ova knjiga sadrži odgovor. Ujedno je i ispit savjesti našoj mjesnoj Crkvi o odnosu prema ubijenim svećenicima, žrtvama bezbožnih režima 20. stoljeća.

Ne smijemo zaboraviti poziv svetog Ivana Pavla II. koji nas je na početku Trećeg tisućljeća pozvao da ne zaboravimo svojih mučenika, posebno onih svjedoka iz suvremenog doba koji su živjeli evanđelje u prilikama neprijateljstva i progona do prolijevanja krvi. Don Radovan je jedan od posljednjih u nizu od 26 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije koji su ubijeni ili su umrli od posljedica mučenja i zlostavljanja u ratu i poraću iz mržnje prema Crkvi i Isusu Kristu.

Njegov svećenički identitet i veličinu najbolje oslikava natpis na spomen ploči iznad njegova groba koji glasi: „Uzoran Kristov svećenik, kateheta i župnik; proučavatelj i pisac povijesti neretvanskog kraja i odani sin hrvatskog naroda. Svjedočeći za Isusa Krista i ljubeći Katoličku crkvu život okruni mučeništvom kao nevina žrtva komunističkog progona.“

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.