“General Praljak je zastupao istinu, istina se danas pretvara u laž. Devedesetih smo zajedno s Praljkom zastupali istinu, razum, moralnu ispravnost. Prešućujući Praljka danas odustajemo od sebe onakvih kakvi smo bili devedesetih, prestajemo biti onako čisti, uvjereni u ispravnost ideala koje smo branili, počinjemo sumnjati u domovinu, slobodu, poštenje, istinu i zajedništvo.” – rekao je dr. Miroslav Međimorec na predstavljanju knjiga generalu Praljku u Petrinji, koje je napisao u suautorstvu s akademikom Josipom Pečarićem.
Dvije nove knjige o generalu Praljku: predstavljanje u četvrtak u Zagrebu
U nastavku govor dr. Međimorca prenosimo u cjelosti.
Pripadnici “Gromova”na predstavljanju- “General Praljak posebno je cijenio Gromove”
“Srdačan pozdrav poštovane gospođe i gospodo, drage Petrinjanke i dragi Petrinjci!
Večeras je ovdje s nama i skupina branitelja, neke od njih poznajem. To su „Gromovi“, veselim se njihovom dolasku na predstavljanje knjiga o zapovjedniku obrane Sunje generalu Slobodanu Praljku. “Gromovi“, pripadnici 3. Satnije Druge gardijske brigade HV-a, branili su Sunju, i to onaj njen naizloženiji dio- od B-52 do željezničke postaje Sunja i Hotela, ali bilo ih je diljem Hrvatske, po svim bojištima- od Banovine, Korduna, Bosanske Posavine, Maslenice do „Oluje“ i oslobađanja grada u kojem večeras predstavljamo pa sve do pobjedonosnog završetka vojne operacije „Oluja“ i kapitulacije Banijskog korpusa. Genaral Slobodan Praljak posebno je cijenio „Gromove“- spomenut ću neke koje vidim u publici-Krunu, Kinfu, Crnog, Marka Bojovića, da ne nabrajam dalje, pamtio je i poznavao svakog ponaosob, koje smo Hemingway i ja imali čast upoznati u Sunji. Neki od njih su ga pratili u Bosansku Posavinu, neki su s njim otišli uvježbavati pripadnike HVO-a u Hercegovinu, nekoliko tih krasnih mladića poginulo je ili teško ranjeno u BiH, posljednji poput dragog prijatelja Mike su poginuli pri prelasku rijeke Une u jesen devedesetipete. Kad su „Gromovi“ stekli povjerenje u njega uvijek su slijedili riječi i djela sunjskog zapovjednika Slobodana Praljka- Hemingwaya. U uvodu je spomenuta moja knjiga „Piše Sunja Vukovaru“ pa bih vam rado pročitao dio posvećen Hemingwayu.
(VIDEO) Slobodan Praljak i obrana Sunje: ‘Za njega je svatko bio čovjek’
–Bobiša se u Sunji pojavljuje s rancem i starim njemačkim trofejnim šmajserom preko ramena, u tirolskim kožnim hlačama i gojzericama. U Sunji je neobična odjeća s kojom se uputio u rat nasmijala branitelje, ali on im se uskoro nametnuo svojim znanjem, organizacijskim odlikama, srčanošću i snagom. Isprva je pomagao pri izgradnji utvrđenja i uvjeravao branitelje kako je važno da ih grade. Do tada svi su branitelji cijenili samo pušku, ne i lopatu. Prvih dana umalo je poginuo pod zidom željezničke postaje, urušenim od udara topovske granate. Nakon odlaska Leoparda postaje zapovjednikom obrane Sunje. Zbog duge, neuredne brade i eksplozivnog temperamenta, načuli su nešto i o njegovoj umjetničkoj profesiji, branitelji su ga prozvali Hemingwayem i taj mu je ratni nadimak ostao do danas.
Oštro se suprotstavlja politici i razlikama, ideološkim ili stranačkim, posebice radikalnima, Uvodi jutarnje sastanke s podizanjem zastave i hrvatskom himnom koju svira trubač, vojnici moraju biti uredni, dobro opskrbljeni i vođeni. Zapovijeda i zahtijeva od svih, stalno ponavlja jednu te istu rečenicu: “Mi smo jedinstvena hrvatska vojska!” Časnicima je govorio: “Ne traži od drugih ono što sam ne možeš učiniti”. Rekao je tenkistima da će ići ispred njih, a oni neka ga slijede. Krenuo je iz zaklona, došao na čistinu raskršća pred zauzetom postajom. Hemingway, Slobodan Praljak, onako velik, uspravan, izložen izravnoj neprijateljskoj vatri, stao je na čistinu, doveo je tenk u položaj s koga izravno može gađati zauzetu željezničku postaju, udaljenu tek nešto manje od stotinu metara, i zapovjedio da puca. Za kratko vrijeme ponovno smo zauzeli postaju.
Nekoliko dana nakon priznanja Hemingway je zaključio kako se bliži vrijeme našeg odlaska. Pomogli smo kad je bilo najteže, kad je sve bilo neizvjesno, neka sad osiguranje primirja preuzmu mlađi. Brinula ga je jedino budućnost Bosne i Hercegovine, znao je da će se rat, još brutalniji i krvaviji, preseliti tamo, a on će se morati priključiti obrani Hrvata. Tamo žive njegovi roditelji, to je njegova rodna gruda, njegova je dužnost braniti je.
Bio sam uz Bobišu kad je postajao Hemingway, mogu svjedočiti o njegovoj izuzetnoj hrabrosti,bio je primjer braniteljima, cijenili su njegovo znanje, uvažavali snažnu osobnost, intuiciju i komunikativnost, njegovu snagu i autoritet koji ponekad nije prezao uspostaviti ni silom. Nije se odvajao i uzdizao iznad jednostavnih mladića, volio se s njima družiti i šaliti. Uvodio je red i stegu, iskorjenjivao pljačku i krađe, nije dopuštao nacionalnu mržnju, deseci Srba su bili u redovima sunjskih branitelja. Suprotstavljao se svakoj ideologiji u vojsci, osim rodoljublja.Vidio sam kako se pod prisilom rata kod njega razvijaju osobine potrebne svakom dobrom vođi, kasnije, u događajima u Bosni i Hercegovini, one će biti još vidljivije. Naređivao je uhićenja onih koji su dovodili u opasnost obranu ili remetili stroga pravila ponašanja u ratnim uvjetima, zabranjivao ulaske na područje Sunje švercerima, kriminalcima i prevarantima, suprotstavljao se političarima iz vladajuće stranke kad bi se upletali u obranu. Bio je gostoljubiv domaćin Europskim promatračima i kozer za stolom pri kojem je ugošćivao goste. Za vrijeme najžešćih napada odlazio bi autom na željezničku postaju ili u Hotel i hrabrio gardiste. Veselio se s njima i tugovao kad bi netko poginuo, prisustvovao pokopu, odlazio s Gromovima u izviđanja, čuvao im odstupnicu s puškom u ruci. Znao bi povisiti glas i fizički se suprotstaviti bundžijama. Bio je pravi ratnik i vođa. Sve što se dogodilo kasnije: činovi, položaji, uvažavanje, autoritet, bilo je utemeljeno u njegovom ponašanju u Sunji i pretvorbi Slobodana Bobiše Praljka u Hemingwaya i generala pobjedničke Hrvatske vojske.
“Piše Sunja Vukovaru“, Miroslav Međimorec, Zagreb 2004. PIP Naklada Pavičić
“Nije trpio laž”
Drago mi je što ste se odazvali i došli na skup čiji cilj je zadržati uspomenu na čovjeka koji nije mogao otrpjeti nepravdu i laž, neistinu i zatiranje istine. Dosljedan svojoj prirodi i dubokom, antičkom poimanju morala i istine, ne prihvaćajući sramotnu presudu Haškog suda sokratovski je izabrao smrt. To nije bio čin kukavičluka i bijeg od odgovornosti krivca već krik i uzvik prijezira i poruka koju nam je uputio. Svima nama koji smo još zadržali rodoljublje i hrabrost, razum, duh i snagu koja nas je resila devedesetih. Koja je to poruka?
Osim jedne rečenice da s prijezirom odbacuje presudu i da nije ratni zločinac-što nam je za sobom ostavio general Slobodan Praljak? Ta poruka, taj poziv pa čak i zapovijed mogli su se isčitati iz njegovog tijela, iz gesta, iz intonacije, oka, iz cjeline osobe koja je bila Slobodan Praljak tren prije nego je nestao iza zavjese koju su navukli njegovi suci, iz života koji nije mogao nastaviti, jer bi živio u laži.
A laž nije trpio. Slobodan, kritičkog, lucidnog duha, rijetke inteligencije stremio je u visine, bio je voljan žrtvovati se da bi skinuo ljagu, objede i neistine s Hrvatske i hrvatskog naroda. Za njega nije postojao Udruženi zločinački, Hrvati su se branili, Hrvati su samo željeli slobodu, svoju nezavisnu državu i mir. Istinoljubiv, visokih moralnih načela, odgovoran, prkosan, snažan, istovremeno blag i druželjubiv, bio je spreman svojim životom braniti svoje i naše ljudsko pravo na istinu o Domovinskom ratu, o obrani hrvatskog naroda u BiH.
Generalski je vodio rat, u miru pred sudom je lavovski hrabro i filozofski mudro branio Hrvatsku od manipulacija, konstrukata, fabriciranja lažnih istina i juridičke sile. Znao je dobro s kim se nadmeće, kojim svjetskim silama i interesima se opire pa ipak je učinio sve da pred sudom i svijetom objasni, iznese činjenice, pokaže samorazumljivu istinu, obrani Hrvatsku, Tuđmana, Šuška, narod, vojsku, branitelje.
„Hrvatska politka želi navući zavjesu šutnje preko poruka generala Praljka“
U tom titanskom nadmetanju, u nadmudrivanju s Haškim sudskim Golijatom koji je personificirao moć velikih pristao bi prihvatiti da su ga uvjerili da je bio u krivu, ali na sudsko nasilje, na hladnu besćutnost, na politički diktat odgovorio je jedino čime je mogao- svojom snažnom voljom, svojom odlukom da ga ne mogu prisiliti da povjeruje u laž, svojim izborom časne smrti. Snažnim, svima razumljivim činom samodarja uzdrmao je hrvatski i ne samo hrvatski narod, mnoge koji su vidjeli svu nakaradnost i nepravičnost tog suda.
Nitko pravdoljubiv i dobronamjeran, pred televizijskim ekranima, bilo gdje u svijetu, nije mogao ostati ravnodušan. Prodrmao nas je, uzbudio, izbacio iz ravnodušnosti koje je obuzela mnoge- Ništa se ne da učiniti? Učinili smo što smo mogli. Uzeli su nam ono što smo sanjali i za što smo se borili. Stari smo, pregazilo nas je vrijeme. A onda je zavladala šutnja i general Praljak je počeo tonuti u tamu bezosjećajnosti, nehaja i zaborava, nestajati u šutnji i nemaru hrvatske politike.
Više je nego očito da današnji hrvatski političari, mediji, pa i branitelji svjesno ili nesvjesno u tome sudjeluju- preko samožrtvovanja, herojskog čina, snažnog i za sve nas životno važnog upozorenja, poruke generala Praljka- navlače zavjesu šutnje. Zar vam nije neobično da do sada ni jedan hrvatski general nije bio na predstavljanju knjiga, na posljednjem predstavljanju u zagrebačkoj HVIDRi nisu se pojavili organizator ni članovi udruge. Jedino je ministar Medved podržao i pomogao izdavanje prve knjige, hvala mu. Istina o našem prijatelju, suborcu, generalu pobjedničke hrvatske vojske, intelektualcu koji je sav svoj život, um, osjećanja i trud na suđenju u Haagu posvetio obrani dostojanstva i čistoći Hrvatske, Domovinskog rata i sviju nas koji smo u njem sudjelovali- zaboravlja se, umanjuje i namjerno potiskuje dok se veličaju neki koji mu nisu bili ni do koljena po moralnoj snazi, intelektualnoj sposobnosti i odlučnosti, odgovornosti, ustrajnosti i junaštvu.
Postaviti bistu generalu kaoo skroman zna poštovanja njegovog velikog životnog djela
General Praljak je zastupao istinu, istina se danas pretvara u laž. Devedesetih smo zajedno s Praljkom zastupali istinu, razum, moralnu ispravnost. Prešućujući Praljka danas odustajemo od sebe onakvih kakvi smo bili devedesetih, prestajemo biti onako čisti, uvjereni u ispravnost ideala koje smo branili, počinjemo sumnjati u domovinu, slobodu, poštenje, istinu i zajedništvo. Gesta, poruka, samodarje generala nas obvezuje na čuvanje sjećanja na njega, jer tako čuvamo sjećanje i na nas same kakvi smo bili i kakvi trebamo ostati-uspravni, oni koji razlikuju dobro od zla, prirodno od neprirodnog, pošteno od nepoštenog, istinu od laži, manipulaciju od prave namjere.
Kad god odem u Sunju zapalim svijeću ispod biste velikog glumca i hrvatskog branitelja Svena Laste. Volio bih da se jednog dana kraj njega nađe i bista našeg Hemingwaya. Bista već postoji, izradio ju je akademski kipar Stjepan Gračan. Mislim da bi valjalo razmisliti o takvom skromnom znaku poštovanja velikog životnog djela generala Slobodana Praljka? Hvala vam na pozornosti!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
