Suprotno lažnim tvrdnjama Vlade o spašavanju radnih mjesta, Lex Agrokor je u startu poslužio prvenstveno kako bi se izvukao novac za odabrane dobavljače bliske političkome vrhu. Zatim su iz igre izbačeni svi domaći ulagači osim Adrisa. Kao finale preostala je raspodjela plijena između međunarodnih financijskih institucija. Na koji su način Rusi uspjeli preokrenuti igru u svoju korist, vjerojatno nikad ne ćemo saznati, piše Marijan Jović u Hrvatskom tjedniku od 19. travnja 2018.
Više je nego evidentno kako je procjena vrijednosti kompanije u planu Fabrisa Peruška značajno manja od realne, te kako će velike strane banke i snažne domaće kompanije dobiti veću vrijednost od novca što su ga uložili u Agrokor. Ruske banke s ulogom od 1,4 milijarde eura postaju vlasnici udjela vrijednoga tri milijarde, a na isti su način udvostručili uloge i “domaće” banke i roll up ulagači.
U nastavku u cijelosti prenosimo članak Hrvatskog tjednika.
Balada o Agrokoru, za koju smo do prije nekoliko mjeseci smatrali kako je završena, ipak još uvijek nije gotova. Novi je povjerenik Fabris Peruško donio plan drukčijega načina raspodjele vlasništva novog Agrokora i vratio u igru Sberbank i VTB (Vanjskotrgovinska banka) te će te dvije ruske banke sukladno novome nacrtu sporazuma držati oko 45 posto vlasništva, a u budućnosti bez problema i preko pedeset posto. Ovaj salto mortale jasno je dokazao kako je svrha Lex Agrokora bila nasilje nad pravnim sustavom Republike Hrvatske i način da se sudbinom najveće kompanije u državi upravlja po nečijem slobodnom nahođenju, sukladno podzemnim dogovorima zainteresiranih velikih igrača.
Nova vlasnička struktura
Danas jedno, sutra drugo, danas jedan, sutra drugi povjerenik, a možda ni Peruško nije posljednji. Ante Ramljak je zbog potrebe novoga miješanja karata morao napustiti igru te je punih džepova zbog navodnoga sukoba interesa maknut iako smo duboko svjesni kako se visoke pozicije o kojima odlučuje politika ne dobivaju, a da nisi u nekakvu sukobu interesa i na taj način lako kontroliran.
Novim su nacrtom sporazuma navodno zadovoljni i vjerovnici, i dobavljači, i vlasnici obveznica. Vrijednost kompanije procjenjuje se na manje od tri milijarde eura te će sukladno svojim potraživanjima, osim ruskih banaka, 25 posto udjela držati povlašteni vlasnici obveznica, od čega pola Knighthead kapital, i dobar dio rovinjski Adris, “domaće” banke desetak posto, a oko osam posto dobavljači koji bi idućih pet godina trebali imati osiguran plasman svojih proizvoda na policama Konzuma. Ovce na broju, a vuk sit, čini se. Ipak epilog nije ružičast za sve. Mali dioničari gube sve svoje uloge, a obveznice čiji su vlasnici hrvatski građani kroz brojne mirovinske i bankarske fondove također vjerojatno ne će imati vrijednost. Uostalom, tko građane pita za mišljenje. Pojedini će slabiji dobavljači također ostati bez naplate svojih potraživanja.
Više je nego evidentno kako je procjena vrijednosti kompanije u planu Fabrisa Peruška značajno manja od realne te kako će velike strane banke i snažne domaće kompanije dobiti veću vrijednost od novca što su ga uložili u Agrokor. Ruske banke s ulogom od 1,4 milijarde eura postaju vlasnici udjela vrijednoga tri milijarde, a na isti su način udvostručili uloge i “domaće” banke i roll up ulagači. Knjigovodstvena vrijednost je Agrokora prije izbijanja krize iznosila oko sedam milijarda eura, dok su se dugovi kretali oko osamdeset posto visine imovine.
Podjela plijena
Ako se već brišu postojeći dioničari, a vjerovnici mijenjaju dug za imovinu, ta imovina nije nestala. Naprotiv, oslobođena duga, kompanija može uspješno nastaviti poslovanje. Određeni je postotak smanjenja vrijednosti realan, ali za više od 50 posto je izvan svake pameti. Kad netko dobiva, netko mora i izgubiti, a od samog su starta kao gubitnici određeni hrvatski građani, čiji obveznički ulozi za mirovine nemaju vrijednost, dok su strani investitori preuzeli vrlo vrijedan dio hrvatskoga gospodarstva. Čak će i vlasničko sjedište nove kompanije biti u Nizozemskoj, valjda s ciljem zaštite od nekakvoga hrvatskog Orbana koji bi se mogao pojaviti ako Hrvati dođu pameti.
Suprotno lažnim tvrdnjama Vlade o spašavanju radnih mjesta, Lex Agrokor je u startu poslužio prvenstveno kako bi se izvukao novac za odabrane dobavljače bliske s političkim vrhom. Zatim su iz igre izbačeni svi domaći ulagači osim Adrisa. Kao finale preostala je raspodjela plijena između međunarodnih financijskih institucija. Na koji su način Rusi uspjeli preokrenuti igru u svoju korist, vjerojatno nikad ne ćemo doznati, iako već mjesecima kruže glasine kako su uspjeli preuzeti i fantomski fond Knighthead kapital, ako nisu bili njegovi vlasnici i od samoga početka. Primjer dogovorenih bombardiranja između SAD-a i Rusije u Siriji otvara oči, nema ništa od trećega svjetskog rata, radi se samo o dobroj predstavi i dijeljenju plijena, a Agrokor je očito zakaparen Rusima.
Bez nacionalne politike
Budućnost Agrokorovih kompanija neizvjesna je i vjerojatno ćemo svjedočiti različitim scenarijima, s ukupnim lošim ishodom. Sasvim sigurno doći će do znatnoga smanjenja broja zaposlenih, najviše u Konzumu. Dio kompanija proizvodnju će preseliti u druge države, dok će neke poboljšati i pojačati aktivnost unutar Hrvatske. Zemlju nitko ne može odnijeti, ali nije nevažno što će se na njoj uzgajati i koja će se kemijska sredstva koristiti pri obradi tla.
Ako se osvrnemo unatrag na cijeli proces rješavanja sustavnoga rizika i kontroliranoga rješavanja problema Agrokor, najradije bismo bili u neznanju. Ovako se miješaju tuga i bijes kada svjedočimo kojom lakoćom hrvatska vlada provodi naputke moćnih financijskih krugova i daruje im vrijedne nacionalne resurse, a uspijeva prodati priču o tobožnjem spašavanju domaćeg gospodarstva. Hrvatska, na žalost, za sada nema definiranu ekonomsku nacionalnu politiku, a ni bilo koju drugu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
