Ne znam što ste pomislili pročitavši naslov. Možda razmišljamo u istome smjeru? Postoje li u Hrvatskoj zaista radna mjesta osmišljena upravo za pedofile i psihopate? Naravno da ne. Ali bojim se da je sveopći sustav u Hrvatskoj (tko god se osjetio prozvanim pod tom omraženom riječju ‘sustav’) jednostavno zakazao. Zašto? Jer su im u jedan točno određeni dio tog sustava širom otvorena vrata. I sve to uz blagoslov zakona.
Hrvatska administracija
Od samoga rođenja do smrti (a i još dugo iza nje), od nas se traži čitavo more potvrda, dokumenata, izjava i papira kojima se dokazujemo svijetu (čitaj: besmrtnoj i nesalomljivoj hrvatskoj administraciji).
Da, to smo mi. Rodili smo se. (I očito se ‘papirnato’ rađamo svakih šest mjeseci.) Hrvatski smo državljani (isto svakih šest mjeseci). No, ako ste strani državljani…, dobro, preskočit ću…
Do prije 15-ak godina nisam znala da postoje potvrde o životu. Ne, nije to rodni list. Ili izvod iz matične knjige rođenih. (I, da to su u očima administracije dvije posve različite stvari.) Tek tim komadom papira dokazuješ da si živ.
Uzalud možeš mahati pred šalterom i dokazivati da nisi utvara, nego baš taj čovjek koji se traži. “Žao mi je, gospodine, nemate tu potvrdu”, reći će teta na šalteru. Odlično. Eto… Netko ti mora potvrditi da si živ. Papir, tko drugi!?
Uvjeti za radna mjesta
Za neka radna mjesta traže se posve specifični uvjeti. Logično. Naravno, život je nepredvidiv i zaokreti su mogući. Ali, razumni uvjeti morali bi se podrazumijevati.
Za brojna radna mjesta objavljivani su uistinu bizarni natječaji. Svojevremeno su se na mnogima od njih pojavljivali uvjeti koji su graničili s rubom pameti (a najčešće išli i preko ruba). I nisu se ticali samo stručne spreme. Primjerice, prije kojih 12-13 godina, za radna mjesta spremačica i čistačica u državnoj ili javnoj upravi traženi su uvjeti poput poznavanja tri strana jezika. (Valjda moraš pred potencijalnim šefom tepati krpama za brisanje prašine na njemačkom, engleskom i španjolskom.)
U doba krize 2008. godine i kasnije, brojni poslodavci tražili su potencijalne zaposlenike besprijekornog životopisa, visokog obrazovanja, ali i bogatog dugogodišnjeg radnog iskustva. No, nisu smjele imati više od 26 godina života. Vrhunski zamišljeno.
Sustav koji trpi pedofile i psihopate?
U odgojno-obrazovnom sustavu (eh, da, dolazimo do njega opet) koji toliko dugo vapi za dobrim ‘potresom’ od temelja do vrha (dapače, može i u suprotnom smjeru), očito je sve moguće. Čini se da ovaj sustav trpi i pedofile i psihopate. Takvima je bitno doći do ravnatelja koji ima dovoljno debeo tepih da pod njega pomete probleme tog tipa. (A tek obraz…)
Dakle, nekoliko je stvari bitno prilikom prijave za rad u školi. Važno je dokazati da ste ‘svježe’ rođeni (znate ono, ne starije od šest mjeseci). O domovnici ne bih. Ima svega. Važno je da niste kažnjavani. (Nije valjda i ovdje šest mjeseci…)
Ako ste pedofil, psihopat ili nešto treće, ali slično, izgleda da to uopće nije problem. Jer, vjerovali ili ne (ja nisam vjerovala svojim ušima i očima), liječnička potvrda da ste sposobni obavljati takvu vrstu posla, nije potrebna. Ponavljam, NIJE potrebna.
Sigurnost djece VS tajnost podataka
Bila sam u situaciji svojevremeno urgirati oko jednog slučaja. Objašnjenje na nižim razinama svelo se na ‘tajnost podataka’ dotične osobe. Evo što su mi tada kazali na ‘višim razinama’ oko toga zašto se, prilikom prijave za rad u nekoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, među dokumentima ne traži i liječničko uvjerenje o psihofizičkom zdravlju.
Odmah ću prijeći na stvar. Ako izuzmemo uobičajeno nabacivanje floskulama i citatima zakona, resorno ministarstvo ne može utjecati na postupak zapošljavanja. Za njega je odgovoran ravnatelj školske ustanove. Njemu, pak, školski odbor daje prethodnu suglasnost za zapošljavanje.
Ali… Ako se u međuvremenu posumnja da je osobi narušeno psihofizičko zdravlje u mjeri da narušava i njegovu radnu sposobnost, onda ravnatelj(ica) mora “uputiti Školskom odboru obrazloženi prijedlog za donošenje odluke o upućivanju radnika na ovlaštenu prosudbu radne sposobnosti”.
Dakle, strahovito je važno da na mjestu ravnatelj(ic)a ne sjede osobe koje su dobri pometači pod tepih.
Što ako…?
E, sad…
Što ako i kada u škole kao zaposlenici ulaze gore navedeni likovi upravo uz blagoslov ravnatelj(ic)a? Ako se u školu javi perfidni pedofil ili, vulgarno rečeno, lud čovjek, što može učiniti prosječan član školskog odbora? Vidovit nije. Eventualno može imati sreće biti na vrijeme dobro informiran.
Što uopće osoba koja ima spoznaju o tome da je u neku školu primljena na rad problematična osoba, može učiniti?
Što mogu učiniti roditelji s potencijalnim saznanjem o takvom djelatniku?
Treba li mijenjati zakonske okvire, ili su oni na papiru dobri, a u praksi mrtvi?
Može li tajnost podataka biti iznad potencijalne opasnosti za djecu?!
‘Škole – slučaji’
U nedavnom skandaloznom slučaju pedofilije u školi, koji je bio i povod ovome tekstu, navodi se da je uhićeni zaposlenik škole imao uvid u osobne podatke učenica. Štoviše, sumnja se da su mu ga pribavili iz uprave škole.
Paradoks sustava. Ravnatelj u jednom slučaju štiti tajnost podataka problematičnog zaposlenika, a u drugom otkriva podatke potencijalnih žrtava – djece.
Samo još čekam onu krasnu rečenicu kojom se svi obožavaju razbacivati: sve činimo za dobrobit djeteta. Molim vas, nemojte…
Neke odgojno-obrazovne ustanove postale su ‘škole-slučaji’. Negdje šute zaposlenici. Negdje ravnatelji. Negdje šute osnivači. Agencija za odgoj i obrazovanje šuti vrlo često. A Ministarstvo? Ono najradije glumi Poncija Pilata.
I koliko god se neke nove generacije učitelja žalile da se roditelji ‘previše miješaju’ u rad škole, roditeljima preostaje imati širom otvorene oči i uši. Ne prestajati boriti se za djecu. I moliti Boga da ih, kada djecu odvode u škole, odvode na sigurna mjesta. I da i ona ne postanu dijelom crne kronike.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
