Pravomoćna presuda Haškog suda generalu Slobodanu Praljku, kao i ostaloj petorici zatvorenih Hrvata bit će izrečena u srijedu.
Priznanje generalu Praljku za sve zasluge u obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te u obrani opstojnosti hrvatskog naroda nedavno je odala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Povodom objave knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pećarića „General Praljak“, poručila je:
„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“
Predstavljanje knjige “General Praljak” večeras u Zagrebu
Slobodan Praljak svoj je ratni put započeo u Hrvatskoj, vodeći obranu Sunje u Banovini, a upravo tom, manje poznatom djelovanju kasnijeg generala, posvećen je ovaj članak.
Sunja 1991.
Sunja je gradić u Banovini, u blizini Siska koji je postao jedan od simbola Domovinskog rata. Napadi na Sunju započeli su u noći 27. srpnja 1991.
Pobunjeni Srbi iz okolnih sela potpuno su opkolili grad, a kao jedina veza s ostatkom Hrvatske ostala je skela na rijeci Savi.
Sunju su isprva obranili mještani i lokalna policija, a potom im je u pomoć stigla i jedna slabo naoružana satnija Zbora narodne garde. Unatoč premoći pobunjenici nisu uspjeli slomiti obranu kojoj su se potom priključile i druge hrvatske snage.
Tijekom najžešćih napada na Sunju je dnevno padalo i po 3.000 granata, a željeznička postaja i hotel „Propuh“ na samom ulazu u grad postali su simboli obrane.
Dan prije pobunjeni Srbi u operaciji Žaoka napali su više mjesta na Banovini kako bi uništili hrvatske snage koje su već mjesec dana branile Banovinu i Pounje. Istodobno su napadnuti: Glina, Topusko, Viduševac, Prekope, Hrvatska Kostajnica, Zamlaće, Struga, Mučani, Kuljani, Kozibrod, Pounje i Majur.
Selo Zamlače je zauzeto, ali pokušaj osvajanja Struge je odbijen pa su u selo ušle postrojbe jugovojske, navodno radi razdvajanja sukobljenih snaga. Pobunjeni Srbi napali su i policijsku postaju u Glini, te je tijekom noći zauzeli, a hrvatska se policija povukla u selo Prekopa.
Ondje su pripadnici JNA pucali na njemačkog novinara Egona Scotlanda, dopisnika münhenskog lista “Suddeutsche Zeitung”. Teško ranjen, umro je u bolnici. Poslije Gline tenkovi JNA razrušili su i spalili hrvatsko selo Jukinac. U dva dana borbi na Banovini ubijeno je deset hrvatskih policajaca.
Slobodan Praljak u Sunju dolazi iz Zagreba sa Satnijom hrvatskih umjetnika te ubrzo preuzima vodstvo obrane. Lokalni ga kolege suborci opisuju kao iznimno inteligentnog, dosljednog i strogog zapovjednika, koji je u kratko vrijeme odlično organizirao obranu, čvrsto držeći kontrolu nad svim podređenim zapovjedništva.
Posebno ističu njegovu ljudskost, brigu o ispravnom postupanju sa zarobljenicima i jasne upute podređenima na koji način ih treba tretirati, a također se sjećaju njegovog oštrog protivljenja i kažnjavanj bilo kakvog posezanja za ustaškim znakovljem ili bilo kakvog veličanja tog režima.
„Strog i dosljedan zapovjednik“
O Praljku u tim danima za potrebe suđenja u Haagu svjedočio je branitelj Željko Krapljan koji je na početku Domovinskog rata obnašao dužnost zapovijednika Samostalnog posavskog bataljuna, zatim (1992.-1994.) zapovjednika policijeske postaje u Sunji te zapovjednika 17. domobranske puovnije (1994.-2000.).
O Praljku, zmeđu ostalog, navodi:
„Ozbiljan i strog čovjek. Strog, usmislu dobre namjere da uspostavi pravu subordinaciju sa svim zapovjedništvima, i da preuzme kontrolu nad svima. (…)
Sve je moralo proći preko zapovjedništva i ništa se ne bii smjelo dešavati i dopustiti- doslovce nije htio dopustiti ništa a da ne bi bio upoznat, ili da on to ne bi odobrio.“
„Jedna od prvih koordinacija i bio je postavljeno pitanje: Šta i kako bi vi postupili sa zarobljenicima? (…) To su bile prve riječi današnjeg generala, gospodina Praljka.“
„Točno se sjećam jer je na koordinaciji bio jedan koji je, malo je izletio pa je rekao: „Ma zna se šta treba i kako treba“. Mislim da ga je tog trenutka Praljak pogledom izbacio iz dvorane- i da je svima bilo jasno šta treba i kako treba. Praljak je govorio o međunarodnom pravu, o tome kako se postupa sa zarobljenicima, koje su mjerodavne službe odgovorne za to, šta pravna država u određenim trenucima kod takvih stvari mora poduzeti.“
„Čovjek koji je imao ne samo smisla za vojničke stvari, nego koji je znao spojiti i civilne strukture. I on, ne samo da je vodio brigu o vojnicima, od civilne ambulante doo snabdijevanja kruhom civilnog pučanstva koje je bilo tamo.“
„Zahvaljujući njemu, ja mislim da je najveći doprinos da su mještani Sunje ostali tamo.“
Branitelj Željko Stojaković, koji je također dao svoj iskaz za potrebe suđenja, između ostalog govorio je o tome na koji način je Praljak riješavao pokušaje otpora njegovom autoritetu:
„Ja mislim da je on strahovito pametan čovjek. Strahovito pametan čovjek, inteligentan. On je slučajeve rješavao pojedinačno, ali mislim da je u trenutku, u sekundi napravio psihološki profil pojedinca. Odmah je vidio kako sa kime mora razgovarati, kakvim tonom i jednostavno je uspijevao.“
Također svjedoči o reakcijama zapovjednika Praljka kada bi se susreo s ustaškim obilježjima kod vojnika:
„On je insistirao, insistirao i vrištao da se to mora poskidati, da to on uopće ne želi vidjeti. To je bilo ono što sam vam govorio: stranačke vojske ništa, stvara se Hrvatska vojska. Sve ove stranačke vojske, sve je to on otpilio. I on je, to sam vidio, i to ne jednom, kada je ljude natjerao da to poskidaju.” prisjeća se Stojaković, a o Praljkovu karakteru i njegovoj ljudskosti u svojoj izjavi kaže:
“Jedini je držao do čovjeka. Do čovjeka, do pojedinca. Za njega je svatko bio čovjek“, a svoj iskaz zaključuje riječima:
„On je bio hrabar čovjek. Ne znam što se događa u njemu, ne znam da li je on uopće stranački opredijeljen niti me se to tiče – međutim on nije gledao na ništa. On je gledao na posao koji se mora odraditi. Za njega je to bilo sve.”
Podsjetimo, nadolazeća presuda jedna je od posljednjih uoči skorog zatvaranja Haškog suda. Time bi se smatralo da je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslaviju u Hagu izvršio svoju predviđenu ulogu.
Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog “zločina nad Muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata”.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru “udruženog zločinačkog pothvata” u kojem je sudjelovao i “dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
