Dolazak feministice Tine Beattie na Ljetnu teološku školu u Dubrovnik izazvao je kontroverze i rasprave jer je na školu teologije bio pozvan predavati netko tko, iako se deklarira kao katolik i “profesor katoličkih studija”, istovremeno osporava i napada nauk Katoličke crkve i nije završio teologiju.
Sama Beattie je 31.7. u članku za portal The Tablet pod naslovom: “Teologija u tranziciji: protivljenje reformama pape Franje duboko je ukorijenjeno diljem svijeta”, iznijela svoje viđenje svojeg gostovanja u Dubrovniku, koje prenosimo u cijelosti:
Nedavno sam se vratila iz Dubrovnika, prelijepog grada opasanog zidinama na jadranskoj obali, gdje sam održala predavanja na ljetnoj školi za studente teologije. Bila je to inicijativa lokalne katoličke biskupije, a studenti su uključivali katolike, pravoslavce i protestante ne samo iz Hrvatske, već iz svih zemalja bivše Jugoslavije.
Tema je bila „Teologija i pluralizam“. Ja sam dobila poziv da vodim radionice o „šansama i izazovima za žene u Katoličkoj Crkvi“ te da održim plenarno izlaganje o „ženama, vjeri i mirotvorstvu“. Ostali predavači bili su Željko Tanjić sa Sveučilišta u Zagrebu, Carmelo Dotolo s Papinskog sveučilišta Urbaniana u Rimu i Pantelis Kalaitzidis s Volos akademije u Grčkoj.
Oklijevala sam prije nego što sam prihvatila poziv. Moje javno uključivanje u rad katoličkih institucija uvijek izaziva zlobne kampanje na društvenim medijima koje žele zabraniti moj dolazak na temelju toga što podržavam ređenje žena i istospolni brak. Također se iznosi klevetnička izjava da „promičem“ rani pobačaj jer se protivim njegovom zakonskom kažnjavanju. Zašto bih, dakle, stvarala probleme organizatorima?
Ali bila je to neodoljiva prilika, a i vremena su se promijenila, rekoh samoj sebi. Papa Franjo je uvelike smanjio gušenje teološke rasprave koja je bila raširena u vrijeme njegova dva prethodnika te je ublažio žalac Kongregacije za nauk vjere da ušutkava teologe koji imaju „drugačije mišljenje“. (Dok je bio na čelu Kongregacije, kardinal Gerhard Müller je nekoliko puta izravno intervenirao zabranivši moje govore na događanjima koja su se organizirala u crkvi.) Odlučila sam da ću otići.
Radila sam sa ženama u Katoličkoj Crkvi iz mnogih kulturnih sredina i moj teološki angažman filtrira se kroz svijest o različitim perspektivama koje žene unose u svoju vjeru. Problemi kojima se bave feministički teolozi na zapadu često se odnose na ređenje žena i pomanjkanje vodećih uloga za žene u Crkvi, no mnogim ženama u Katoličkoj Crkvi ova pitanja nisu od primarne važnosti.
U supsaharskoj Africi, na primjer, žene koje se bave teologijom uglavnom su usmjerene na pitanja kao što su utjecaj globalizacije i tradicionalne kulture na živote žena, nasilje i spolno zlostavljanje te razvijanje kritike patrijarhata u Crkvi i društvu. Za žene u istočnoj Europi glavno područje interesa su posljedice raspada komunizma, preokreta koji je doveo do društvenog sukoba, nove vrste siromaštva te naglog porasta trgovine seksualnim robljem. Jedan problem koji je zajednički ženama diljem svih kultura je obiteljsko nasilje.
Otišla sam stoga u Hrvatsku u želji za dijalogom, želeći razumjeti probleme mladih ljudi u zemljama koje se polako oporavljaju od trauma komunističkog i postkomunističkog razdoblja. Pripremala sam se čitajući o izazovima i prilikama s kojima se susreću žene u zemljama bivše Jugoslavije te proučavajući rad teologa iz te regije, uključujući mali broj feminističkih teologinja poput muslimanke Zilke Spahić-Šiljak iz Bosne i Hercegovine te franjevke s. Rebeke Jadranke Anić iz Hrvatske.
Čim sam došla našla sam se u vrtlogu zbivanja. Optužbe ultrakonzervativnih katoličkih skupina, koje su kružile društvenim medijima na engleskom jeziku, su preuzete od njihovih hrvatskih pandana i širene. Mostarski biskup Ratko Perić napisao je otvoreno pismo dubrovačkom biskupu Mati Uziniću ponudivši mu svoj bratski savjet da mladi ljudi ne bi smjeli biti izloženi mojim progresivnim feminističkim idejama. Mons. Perić me opisao kao „notornu heretičarku“ i napomenuo mons. Uziniću da su biskupi u Velikoj Britaniji i SAD-u otkazali moja predavanja u prostorima crkve.
Instinktivno sam htjela otići prije nego što me oni sami pošalju kući. Međutim, podcijenila sam odlučnost mojih domaćina. U nekoliko su me navrata uvjeravili da nije problem u meni već u podjelama unutar Crkve u Hrvatskoj i od samog mog dolaska davali su sve od sebe da se osjećam prihvaćeno.
Biskup Uzinić je svaki dan osobno prisustvovao ljetnoj školi. Što sam ga više upoznavala, to sam sve više shvaćala kako izgleda pastoralno vodstvo na koje papa Franjo poziva. Umjesto očekivanja posebnog tretmana zbog svog položaja ili korištenja utjecaja kako bi upravljao programom predavanja i radionica, on je jednostavno slušao i sudjelovao: obraćajući pažnju na poteškoće i želje svog naroda.
Na mojim radionicama pridružila mi se ekumenska skupina studenata i studentica. Svi su govorili zadivljujuće oštroumno i s čvrstim uvjerenjem o vjeri, društvu i izazovima modernog života. Nisu se uvijek slagali jedni s drugima, no poštivali su važnost informiranog dijaloga.
Zamolila sam studente da mi krajem tjedna pošalju svoje komentare i povratne informacije na email i duboko su me dirnula njihova mudra i zrela promišljanja. Govorili su o potrebi za strpljivošću, povjerenjem u Boga čak i ako se nadamo promjeni te su nekoliko puta spomenuli da papa Franjo naglašava važnost dijaloga, što je bila ključna tema tijekom tjedna.
Pouzdavši se u moje obećanje o povjerljivosti, nekoliko žena je reklo da se osjeća sputano u svojim katoličkim župama i zajednicama te da ne mogu otvoreno govoriti o svojim pitanjima i poteškoćama. Jedna se žena dotakla pobačaja a druga ređenja žena, no glavni je problem bio taj što se osjećaju pod pritiskom da se prilagode i ne proturječe.
Uvijek iznova slušam žene u Katoličkoj Crkvi kako se žale na iste strahove – da će se prema njima odnositi s nepovjerenjem ako kažu da su feministice ili ako progovore o pitanjima na način koji bi se mogao protumačiti proturječnim nauku Crkve, a ako su zaposlene u katoličkoj župi ili obrazovnoj ustanovi, boje se da će dovesti u opasnost svoj položaj. Moje vlastito iskustvo to potvrđuje.
Međutim, energičnost i vitalnost Crkve ne mogu se održati ako se žene ušutkaju. Kao što je biskup Uzinić naglasio, kontroverzna pitanja neće nestati samim time što se o njima neće govoriti. Spremnost na slušanje i sudjelovanje u dijalogu ne podrazumijeva slaganje u mišljenjima, ali bez toga nema ni razumijevanja.
Otišla sam iz Dubrovnika osjećajući se osnaženo i ispunjeno nadom. Ali sam ujedno i shvatila koliko su dobro organizirani protivnici vizije pape Franje o revitaliziranoj Crkvi. Hrvatska organizacija koja je pokrenula kampanju protiv mog dolaska u Dubrovnik povezana je s katoličkom laičkom organizacijom sa sjedištem u SAD-u pod nazivom Američko društvo za promicanje tradicije, obitelji i privatnog vlasništva [engl. American Society for the Defense of Tradition, Family and Property, TFP], jedne od mnogih skupina koje djeluju pod zastavom TFP-a. Sada postoji ogranak TFP-a i u Velikoj Britaniji. Te su skupine snažno povezane s krajnje desnim političkim pokretima i djeluju putem financiranih mreža i internetskih stranica.
Premda je poslušnost učiteljstvu Crkve glavno obilježje konzervativnog katoličanstva, navedene skupine ne skrivaju svoje zgražanje nad reformama pape Franje. Njihovo protivljenje pobačaju izraženo je u obliku klevetničkog vrijeđanja onih koji zauzimaju drugačije stajalište i njihovi politički savezi čine ih prijezirnim prema društvenim, ekološkim i gospodarskim aspektima katoličkog nauka.
Oni smatraju da su homoseksualni svećenici korijen spolnog zlostavljanja u Crkvi, žestoko se protive LGBT pravima i mrze „rodnu ideologiju“, što je osuđujuća fraza koju je popularizirao Benedikt XVI. i koju često koristi papa Franjo. Odlučni u svojoj namjeri da uguše raspravu, oni šire otrov u Crkvi. Ako drugi crkveni vođe ne budu slijedili primjer biskupa Uzinića i njegovog tima i ne odupru im se, njihov će utjecaj rasti u ovim grozničavim vremenima.
Upozoriti na te mreže ne znači umanjiti opravdane razloge zabrinutosti konzervativnijeg dijela Katoličke Crkve. Hrvatska izlazi iz razdoblja tijekom kojeg je komunizam branio katolicima njihovu vjeru, a zatim je ta vjera obnovljena u razdoblju nakon komunizma kao znak nacionalnog jedinstva i pripadnosti.
Hrvatska je, prema riječima profesora Tanjića, društvo u tranziciji. Katoličanstvo je mnogima bilo održivi izvor zajedničkog identiteta i nade u trenucima velike patnje. Sekularisti prečesto ne poznaju ili su ravnodušni prema ovim duboko ukorijenjenim narativima vjere i zajedničkim praksama koje iz njih proizlaze, osobito u pogledu obiteljskih odnosa i obiteljskog života.
U Hrvatskoj sam imala veliku čast što sam mogla slušati i učiti od mladih ljudi i teologa iz različitih denominacija i vjerskih zajednica, koji ostavljaju dojam svojim poznavanjem Svetoga pisma, tradicije i suvremene misli, hvatajući se u koštac sa složenim pitanjima u raspravama koje su bile intelektualno zahtjevne, ali i zanimljive te su uspjeli prihvatiti različitosti i neslaganja u mišljenjima. To je vjera kroz koju zrači evanđelje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
