FALIŠ, festival alternative i ljevice, održava se ove godine peti put u Šibeniku. Ove im je godine Ministarstvo kulture smanjilo potporu na deset tisuća kuna što su odbili zbog navodno malog iznosa, kojima ih se, kako su naveli, “pokušalo primiriti”.
Festival se održava od 6. do 9. rujna. Kao sponzori Festivala navedeni su Nacionalni park Krka, Grad Šibenik i Turistička zajednica Grada Šibenika, a partneri: Kultipraktik – Udruga za kreakciju, Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje, Novosti, Udruga Borel, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ – Šibenik, Šibenik IN, Hrvatsko novinarsko društvo – Šibenik, Cafe Domald, Off festival, Udruga ZAgra(DA).
Jedan od sudionika konferencijskog i književnog dijela Festivala bit će i književnik, aktivist i znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburgu Igor Štiks. Sa Srećkom Horvatom prošle je godine uredio zbornik „Dobrodošli u pustinju postsocijalizma“. U izdanji Frakture objavljena je njegova nova knjiga „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država“, a redovito ‘upozorava’ na “novu fašizaciju društva kojoj je cilj zamaskirati klasne sukobe“.
> Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’
Početkom tjedna Tportal objavio je razgovor sa Štiksom pod naslovom “Žalosno je to kako se spremno pristalo na torturu malih jezičnih diktatora“, u kojem promiče teze Deklaracije o zajedničkom jeziku i jezičnog unitarizma, koju karakterizira nijekanje samobiti i individualnosti hrvatskoga jezika, pa između ostalog kaže: “Hrvatski standardni jezik, kao jedan od četiri standarda zajedničkog jezika, daleko je bogatiji nego taj suhi jezik koji nam nude službeni lingvisti, uz to prijeteći sankcijama ako se ne pridržavamo njihovih pravila i ako ne prihvatimo luđačku tvrdnju da se radi o četiri u potpunosti odvojena i različita jezika.”
Uz ovakve goste poput Štiksa koji niječe postojanje hrvatskog jezika Festival ima i druge bisere poput glavne teme.
Ovogodišnja je glavna tema Oktobarska revolucija i obilježavanje početka njene 100 godišnjice.
Ostale su teme: Španjolski građanski rat, Ima li Bog naciju?, Prirodna selekcija: kapitalizam ili socijalizam, Da li je ljevici dozvoljeno vladati? Itd.
Ima li smisla „obilježiti“ 100 godina Oktobarske revolucije?
Sergej Serov je kustos izložbe koja će se otvoriti u Šibeniku pod nazivom “Iz Rusije s ljubavlju i mržnjom (1917. – 2017)”. Izlaže 49 međunarodno priznatih dizajnera, među kojima su Milton Glaser, švicarski dizajner Niklaus Troxler i drugi.
“Zapad nije nikad razumio Rusiju. Zapad romantizira Oktobarsku revoluciju, no ne shvaća njezinu zlu prirodu. Sve izložbe koje spominjete opravdavaju revoluciju (na Zapadu op.), površno je estetiziraju kroz divljenje ruskoj avangardi. Volim rusku avangardu, i aktivno je promoviram. Volim i Rusiju, no istina ima veću vrijednost”, kaže za jutarnji.hr Sergej Serov, kustos, profesor i dizajner iz Rusije, odgovarajući na pitanje o izložbama koje su povodom stote obljetnice Ruske revolucije otvorili ili ih tek namjeravaju otvoriti diljem Zapada, od londonske Kraljevske akademije i Britanske knjižnice, preko njujorških muzeja i dalje.
Oktobarska revolucija dovela je na vlast dovela boljševičku partiju, pod vodstvom Lenjina i Trockog, a u ime (svjetske) revolucije počinjeni su ogromni masovni zločini, oduzeta imovina, spaljena sela i gradovi i uveden teror koji je trajao više od 70 godina do raspada SSSR-a.
Broj žrtava Oktobarske revolucije u razdoblju od 1917.-1987. g., procijenjen je od vodećeg stručnjaka prof. Rummela na gotovo 62,000.000 ljudi. To uključuje progone, pokolje i ubijanja u ime vlasti.
Kako na Oktobarsku revoluciju naše društvo gleda sto godina kasnije, predmet je rasprave niza diljem zapadnog svijeta. No, Serov ima svoje jasno definirano mišljenje. Na pitanje što za njega Oktobarska revolucija simbolizira i zašto je pokrenuo projekt Serov, odgovara: “Boljševici su sanjali o svjetskoj revoluciji. Nije se dogodila. No, ja smatram da je ostavila traga, na svoj način. Ruska revolucija bila je svjetska revolucija. Ne samo da je uništila Rusiju već je zavela čitav svijet. Označila je početak Apokalipse koji se nastavio i danas”, kaže on.
Zašto Zapad ne tretira Oktobarsku revoluciju slično nacionalsocijalizmu?
Za bivše komunističke zemlje sve je jasno: najveći razlog za nedostatak pravde za žrtve komunizma jesu počinitelji i njihov utjecaj u društvu koji je ostao dominantan.
Ali ono što iznenađuje je ravnodušnost Zapada prema žrtvama komunizma, a osobito romantiziranje revolucije i intelektualno salonsko raspravljanje o Oktobarskoj revoluciji. Ponekad to poprima takve razmjere da se govori o iskrenim željama i idealima revolucionara za stvaranjem boljeg i pravednijeg svijeta.
Nikada žrtve komunizma, iako su pogibale u najstrašnijim mučenjima i masovnim ubojstvima kao i u nacizmu, nisu dobile moralnu i svaku drugu satisfakciju. Niti u njihovim domicilnim državama gdje su ubijani u milijunima, a pogotovo niti na Zapadu. Zapad je, nažalost, više brinuo o pravima životinja, zagađivanju okoliša, govoru mržnje prema samoproglašenim stotinama često „izmišljenih“ manjina, socijalnim pravima imigranata, ali za nevino prolivenu krv milijuna žrtava komunizma – nije mario.
No, u istočnoj Europi još uvijek žive milijuni ljudi koji su živo svjedočanstvo najvećih zločina počinjenih u povijesti svijeta – zločina komunističkih sustava. Oni su sami bili ili žrtve ili svjedoci neviđenog kolektivnog nasilja. Zbog toga takvo besplodno intelektualno raspravljanje ili obilježavanje pod krinkom kritičke rapsrave o Oktobarskoj revoluciji u najmanju ruku nemoralno, iako je svakako i mnogo više od toga.
A što se tiče iskrenih ideala ‘crvenih revolucija’ moramo dodati: i fašisti i nacionalsocijalisti su snatrili o boljem i pravednijem svijetu, te obećavali mir i blagostanje nakon provedbe „njihove“ revolucije. Nisu i oni bez razloga i bez lukavosti milijune povukli su svoj tor, kao i komunisti.
A gola i jedina istina je da sve te revolucije, osobito nacizam i komunizam, su donijele u stvarnosti samo: smrt, suze, krv, grobove, palež, trulež, jauk, bijedu, te nezamislive ruševine u tijelima i dušama ljudi.
Zbog toga treba i Oktobarskoj revoluciji i Lenjinu dati mjesto koje im pripada: uz bok Hitleru i na smetlištu ljudske povijesti kao najzavodljivijoj krvoločnoj ideologiji (i praksa) u povijesti svijeta. A njene ostatke, čak i ideološke, u 21. stoljeću doslovno – prokazati i staviti u red najvećih zala u povijesti svijeta.
To, bar iz moralnih pobuda, traže milijuni žrtava Oktobarske revolucije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
