„Danas slavimo jednim blagdanom sve svete – i one koje imamo u kalendaru tijekom čitave godine u tolikim spomendanima, blagdanima i svetkovinama, ali i one nepoznate, koje ne pozna veći broj ljudi, a možda su njihovu uspomenu već izgubili i njihovi najbliži. Ipak znamo da oni čine ‘communio sanctorum – zajedništvo /ili općinstvo/ svetih’, kojem i mi pripadamo. Naime, to je zajedništvo od starine Crkva shvaćala kao zajednicu od tri dijela: Crkvu putujuću – to smo mi kršćani na zemlji, Crkvu trpeću – to su naša preminula braća i sestre koji su u čistilištu i Crkvu slavnu – koja označuje već one koji su u nebeskoj slavi“, rekao je na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći na blagdan Svih svetih, u srijedu 1. studenoga, svečano misno slavlje u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije na sisačkom Viktorovcu, u neposrednoj blizini Gradskog groblja.
U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik vlč. Ivan Grbešić, dekan Katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić, župnik iz Prelošćice vlč. Damir Ceković i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak Pašić.
U nastavku biskup je progovorio o viđenju svetosti kroz hrabrost, posebno istaknuvši bl. Alojzija Stepinca kao jedan od takvih uzora.
„Jedan od osobito hrabrih svjedoka vjere, koji svijetli kao svojevrsni kompas i koji utjelovljuje svu našu i vjerničku i narodnu povijest, sve ono najbolje i najplemenitije što imamo kao katolici i kao Hrvati – jest blaženi Alojzije Stepinac. On se nije bojao prkositi vladarima ovoga svijeta, a uvijek se zalagao za siromašne i progonjene i pomagao im, i pod cijenu vlastita života. Kad je primio na vratima zagrebačke katedrale jugoslavenskog kneza Pavla 1940. jasno ga opomenuvši da se ne smiju pogaziti prava hrvatskog naroda. Kad su se poslije u Drugom svjetskom ratu događale teške povrede ljudskih i nacionalnih prava, kad se uvodila rasna ideologija, progonilo i ubijalo ljude, on je dizao svoj glas. Protiv rasnih zakona i uvođenja žute vrpce na rukavu Židova javno je progovorio u zagrebačkoj katedrali. Protestirao je protiv rušenja židovske sinagoge. Već prije početka rata u Hrvatskoj njega su američki Židovi nazvali „prijateljem Židova“ jer je primao izbjeglice i pomagao im preko zagrebačkog Caritasa. Kada je u Glini bilo strijeljano 260 Srba, on je protestirao i dizao glas u njihovu obranu. Kad su bili zatočeni i pravoslavni episkop Dositej i mnogi drugi, on je intervenirao toliko puta da je država donijela uredbu da se ne smije intervenirati. Ali on je nastavio. Kad je u zagrebačkoj katedrali propovijedao protiv rasizma, njemački je ataše nakon toga ustvrdio: ‘Da je koji njemački biskup to rekao, živ ne bi sišao s propovjedaonice’! Kada su zbog ratnih aktivnosti s područja Kozare tisuće djece ostali bez roditelja, on je pokrenuo veliku akciju zbrinjavanja i udomljavanja te djece, a radi se navodno o više tisuća djece. To što su mnoga ta djeca umrla, nije bila krivnja ni države ni Crkve, nego ratnih okolnosti i ofanzive koju su pokrenuli partizani, želeći zaustaviti njemačke ratne divizije da ne odu u Rusiju, bez obzira na cijenu brojnih ljudskih života. A tu je djecu trebalo hraniti i liječiti. Naš Sisak ima pravo biti ponosan na gotovo 7 tisuća zbrinute te uglavnom srpske djece, a to se ne bi moglo dogoditi bez bl. Alojzija Stepinca. Treba jasno odbaciti i osuditi drske laži koje u zadnje vrijeme ponavljaju neprijatelji Crkve i hrvatskog naroda da je u Sisku bio neki logor za ubijanje djece. Prosvjedujem javno protiv tih laži“, rekao je biskup podsjetivši na knjigu dr. Esther Gitman „Kad hrabrost prevlada“ koja govori o Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o hrabrim ljudima koji su ih, ponekad i pod cijenu života, spašavali.
Na kraju biskup je okupljene upoznao i s katehezom pape Franje na temu „Odgajanje u nadi“, a koju je održao 20. rujna o.g. istaknuvši kako se danas traže hrabri kršćani, ljudi koji žive ono što govore, koji su se spremni i žrtvovati za ono što vjeruju i koji ne odustaju od onoga što smatraju ispravnim i Bogom zapovjeđenim. „I mi smo na raskrižju svojih životnih putova. Svaki dan. I treba nam nada. Tko će nam ju pokazati? Zar ne Gospodin Isus?! On nam govori danas u proglasu Osam blaženstava. Umjesto ‘blaženi oni’ mogli bismo staviti: ‘sretni su oni’, a to su oni koji su – hrabri. Isus je toliko puta svojim učenicima rekao: ‘Ne bojte se!’, a to je govorio i ljudima kojima je bila potrebna pomoć, zdravlje ili oproštenje grijeha. Svakome je rekao ‘Ne boj se!’ i donosio je mir, oslobađao od straha. Zašto? Zato jer se on nije bojao, bio je hrabar. Isus je hrabar pastir, onaj koji je išao i u smrt da bi spasio svoje ovce. Ni mi se ne bojmo! Budimo hrabri u ispovijedanju svoje vjere. Svi sveti se nisu bojali. Ni mučenici, koji su bili stavljeni na kušnje da se odreknu vjere, ali su radije prihvaćali patnje i smrt, negoli da zaniječu Krista i svoju vjeru u njega. Nisu se bojali ni priznavaoci, crkveni naučitelji, djevice, sveti pastiri, oni koji su drugima dobro činili, oni koji su propovijedali Krista raspetoga i uskrsnuloga. Krist je pobijedio i zato i mi smijemo hrabro ići njegovim stopama, pa makar i trpjeli – ali s njime ćemo sigurno pobijediti. U molitvi za sve naše drage poginule i preminule, za koje vjerujemo da su sada s Bogom, pronađimo i mi snagu da živimo hrabro i odvažno se borimo za istinu, pravednost, krotkost, milosrđe i mir“, zaključio je na kraju biskup.
Nakon misnog slavlja, biskup se sa svećenicima i više stotina okupljenih vjernika u procesiji uputio do središnjeg križa Gradskog groblja gdje su molili za pokoj svih duša čiji su posmrtni ostaci pohranjeni na ovom groblju.
