Prilikom posjeta Sinju povodom 301. Alke ovoga ljeta, obišla sam nekoliko lokacija, nijemih svjedoka komunističko-partizanskih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata odnosno poraća.
Potravlje
Župnika Potravlja na obroncima Svilaje kod Sinja, Antu Cvitanovića partizani su 1944. godine ubili i bacili u Husinu jamu na Vagnju, Kamešnica.
Njegovu tragičnu i mučeničku smrt opisao je fra Josip Janković, župnik u Vrlici za vrijeme rata. U pismu navodi da je ubojica i mučitelj fra Ante Cvitanovića bio Maruška Vuković iz Sinja, koji je za vrijeme rata otišao u partizane, ubijao ljudi i svaka zla činio. Maruška vuković je bio glavni na strijeljanju fra Stanka Litre i ostalih na groblju sv. Frane.
Nadalje, u pismu navodi:
Jedne nedjelje u ljetu 1945., ne znam koja je nedjelja bila, ja sam završio sv. misu u crkvi Gospe Rožarice u Vrlici, i kada sam sve pospremio u sakristiji, izašao sam na vrata sakristije i na platou između svijeta čujem gdje me (netko) zove: „fra Jozo, fra Jozo!“ I ja se okrenem prema strani odakle me zove i vidim Marušku Vukovića. Obučen u vojničku, oko vrata na prsima talijanski šmajser (pikavac), i kada sam došao bliže, on prevrće šmajser iz ruke u ruku, pa mi kaže: „Što bi bilo da potegnem?“ – Nije mi bilo ugodno. I ja mu na to odgovorim: „Ostavi, ubit ćeš me!“ Onda će on meni: „Ja sam Ti sredio i fra Antu Cvitanovića! A da znadeš kako: Ja bih ga upitao: ‘Fra Ante, vjeruješ li u Boga?, i kada bi odgovorio „Vjerujem“, dobio je metak u ruke ili noge. Tako je dobio 100 metaka, jer mi je 100 puta odgovorio „Vjerujem“, i na stotom metku bio je mrtav!“
Nedavno je u Župi sv. Filipa i Jaova apostola u Potravlju, svečano otkriven i blagoslovljen kip podignut u čast fra Anti Cvitanoviću.
Markovićeva jama u selu Podi kod Sinja
Potkraj svibnja 1944. godine partizani su u Aržanu i Podima u Cetinskoj krajini ubili 138 nevinih hrvatskih žrtava od kojih je većina izmasakrirana hladnim oružjem i bačena u Markovića jamu u Podima pokraj Graba. Početkom 90-ih godina ekshumirane su 102 žrtve koje su osam godina ležale na odjelu patologije Kliničkog bolničkog centra Firule u Splitu da bi zatim 2000. godine bile pokopane, zajedno s ostalim žrtvama u spomen kosturnici u Dobranju. Postoje naznake da je bio još ubijenih. Ubijeni su većinom bili iz imotskog kraja, od Ljubuškog, Tomislavgrada, Posušja, Gruda, a tek manji broj s triljskog područja.
Jama je prvi puta otvorena 1990. godine kada su se u nju spustili speleolozi. Prilikom vađenja posmrtnih ostataka pronađeni su obuća, odjeća, vojne iskaznice i drugi predmeti. U naknadnim razgovorima sa svjedocima došlo se do spoznaje kako su te žrtve bili hrvatski vojnici i civili koje su partizani pogubili nakon bitke kod Aržana.
Pokolj je napravio mosorski partizanski odred a jedan od najodgovornijih za jamu Podi bio je Marko Čabe.
Partizanske zločine u Aržanu i Podima 1944. opisao je autor Ivan Kozlica u svojim knjigama „Krvava Cetina“ i „Markovića jama“.
Imena žrtava mogu se pronaći ovdje i ovdje.
Dobranje
Na dobranjskom groblju 2000. godine na Uskrsni ponedjeljak, pokopane su u zajedničku grobnicu žrtve partizansko-komunističkih pokolja 1944. godine u Podijima i Aržanu. Nad grobnicom podignut je spomenik djelo akademskog kipara Josipa Bosnića.
Lovreć
Dana 22. srpnja 1943. dogodio se hrvatskoj javnosti nepoznati pokolj kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, skupa sa stotinjak kninskih četnika popa Đujića, te oko stotinu pretežito vojvođanskih Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).
U tom strašnom pokolju, ubijeno je 63 civila Hrvata (nekoliko iz susjednih sela).
Od toga broja civila četnici, fašisti i SS-ovci spalili su živa 22 civila u kući Mate Frankića. Neki su iskočili iz goreće kuće, pokušavši se spasiti, ali su ih zločinci opet bacali u zapaljenu kuću. Ostali su ubijeni u kući Pere Olujića, kod braće Olujić te pred kućom Marinkice Petričevića.
U svezi ovog zločina Ustaško-domobransko Zapovjedništvo svojim nadređenim u Zagrebu, između ostalog, napisali su: „…talijanska vojska nije saveznička, već neprijateljska… njima nije stalo da unište partizane već da potpuno unište i istrijebe naš narod i njegovu imovinu… ni Turci kod svojih navala u ove krajeve nisu postupali onako divljački…“
22. srpnja 1943. Lovreć (Imotski) – pokolj Talijana i četnika nad Hrvatima
Dugopolje
Čak 445 Dugopoljaca poginulo je u Drugom svjetskom ratu, uključujući i one koji su stradali od bolesti, gladi, bombardiranja. Ukupan broj stradalih za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća iznosio je 20 posto od ukupnog broja stanovništva Dugopolja tog vremena.
* 13 Dugopoljaca ubili su, dokazano je, Talijani (Svi osim Jakova Balića Dujina izgubili su živote tijekom 1942. godine. Njega su 1943. godine nedaleko od kuće uhitili pripadnici talijanske postrojbe i ubili)
* 34 mještana pobili su četnici zajedno s Talijanima (Veliki pokolj stanovnika Dugopolja počinili su četnici i pripadnici talijanskih postrojbi 2. i 4. listopada 1942. godine. U dva dana na najmučniji način likvidirali su 35 civila, poglavito djece i staraca. Pokolj su počinili pripadnici četničkog bataljuna iz Knina zajedno s jednom četom 89. bataljuna crnih košulja, dijelovima jedne artiljerijske baterije i oklopne jedinice smještene u Solinu. Uz to, valja reći, da su prije i nakon spomenutog pokolja četnici sami ili zajedno s pripadnicima partizanskih i talijanskih postrojbi ubili još 5 stanovnika Dugopolja)
* 131 čovjeka likvidirale su partizanske postrojbe (Najveći broj stanovnika Dugopolja stradao je od partizanskih postrojbi, sveukupno 131. Jedna osoba poginula je u borbi protiv partizana tijekom 1941. godine, 13 ih je stradalo tijekom 1942., 12 tijekom 1943., 40 tijekom 1944., 56 tijekom 1945., 1 u 1946., i 2 tijekom 1948. godine. Za 6 osoba postoje samo podatci da su stradale od partizanskih postrojbi)
* 60 osoba ubijeno je od ustaša, domobrana i njemačke postrojbe (23 stradalo u sukobu s pripadnicima ustaških i domobranskih postrojbi, a 8 u sukobima s pripadnicima ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi. Osmorici stradalih treba pridodati još 29, za koje s velikom vjerojatnošću može se zaključiti da su stradali u bitkama od pripadnika ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi, no izričite potvrde nije se uspjeli pronaći – “Dugopoljski žrtvoslov”)
* 57 Dugopoljaca stradalo je isključivo od njemačkih postrojbi (Od njemačkih postrojbi stradalo je 57 stanovnika Dugopolja, od čega 45 osoba u 1943., 8 u 1944., i 4 u 1945. godini. Najveći pojedinačni pokolj u Dugopolju izvršili su pripadnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”. Oni su u dva dana, 28. i 29. rujna 1943. godine, strijeljali, zaklali i zapalili 40 stanovnika, uglavnom djece i staraca)
Najveći broj Dugopoljaca stradao je u likvidacijama od partizanskih postrojbi, ukupno 131 osoba. Najviše Dugopoljaca partizani su ubili zadnje godine rata, čak njih 56, a likvidacija je bilo i nakon prestanka rata.
Najveći masovni pokolj izvršili su Nijemci, pripadnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”, koji su 28. i 29. rujna 1943. strijeljali, zaklali i zapalili 40 ljudi, pretežito djece i staraca.
Možda i najbestijalnije iživljavanje nad žrtvama počinili su u zajedničkom pohodu Talijani i četnici u listopadu, kada su četiri stanovnika bacili u vatru, gdje su skončali u najvećim mukama, a na tijelo jednoga zaklanog Dugopoljca stavili glavu svinje, navodi Hrvatski registar žrtava totalitarizma.
Kevina jama kod Radošića
Kevina jama jedno je od najznačajnijih stratišta komunističkih zločina na području Zagore i središnje Dalmacije. Tijekom Drugog svjetskog rata u nju su partizani bacali osobe koje ih nisu podržavale, redom bez suđenja. Također je u jamu bačen stanoviti broj zarobljenih talijanskih vojnika. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen ali procjenjuje se da ih je nekoliko tisuća.
Od vremena raspada Titove Jugoslavije, rođaci osoba za koje se zna ili smatra da su bačeni u Kevinu jamu obilježili su mjesto pločom i križem, te je mjesto – čiji je spomen za desetljeća komunističke vladavine izazivao jezu i o kojem se nije smjelo govoriti (jer se u javnosti ustrajno širila propaganda da partizani tobože nikada nisu činili nikakve zločine, a da su naprotiv njihovi neprijatelji bili svi redom “fašistički zločinci” koji zavrjeđuju sve što ih je snašlo) – s vremenom postajalo simbolom za žrtve komunističkog terora u Središnjoj Dalmaciji.
Godine 2015. objavljen je zapis Filomene Filke Ratković o smrti njenog oca Vladimira Stude i veće skupine drugih civila s područja Kaštel Novog koje su lokalni antifašisti ubili bez suđenja u rujnu 1943. godine. Iz tog se literarnog djela koje je sačinila osoba, koja se vremena zločina sjeća, može prepoznati kontekst komunističkog terora u kojemu je nastalo stratište na mjestu Kevine Jame.
Crkva hrvatskih mučenika u Udbini
U Spomen parku oko Crkve hrvatskih mučenika predviđen je veliki memorijalni zid na kome se postavljaju Spomen-kamenja svih hrvatskih stratište, mjesta pogibije i masovnih grobnica, najviše u razdoblju 1941 – 1995 godine. Neki ga nazivaju Zid memorije, Zid sjećanja, Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu.
Navodim neke od spomen kamenja dok se cjeloviti popis može pronaći na stranici mrežnog sjedišta Crkve hrvatskih mučenika Udbina.
Aržano 1943. cista provo, Balatin Lički Osik 1945., Bilaj 1941. – 1945., Bleiburško polje 1945. Austrija, Boričevac 1941, Borovo Selo, Borovo Naselje 1991. Vukovar, Crni potok 1945. Našice, Donji Hrastovac – Bašćine Hrvatska Kostajnica 12. 9. 1991., Goli otok 1949. – 1989., Golubinka 1945. Mratovo promina, Golubonka 1941. – 1945. Tišnjanska dubrava, Gor. Vrapče 1945. Polovina, Zagreb, Gvozdansko 13. 01. 1578., Jama Golubnjača Trubar – Vaganj 27. 07. 1941. Drvar, Jazovka 1945. Sošice – Žumberak, Kaniža – Gospić 1945., Kevina jama 1945. Radošić Lećevica, Kočevski rog 1945. Slovenija, Košute Kukuzovac 1943. Trilj, Krnjeuša 1941. Bos. Petrovac, Lički Ribnik 1941. – 1945., logor Jasenovcac 1941. – 1948., Maceljska gora 1945. Krapina, Orsula 1944. Dubrovnik, Ovčara 1991. Vukovar, Podi 1944. Trilj, Podlapača 1941. – 1945. Udbina, Podlapača 1991. – 1994. Udbina, posavska Mahala 1945. Odžak, Saborsko, 1991., Stratište otok Daksa 1944.-45., Široki Brijeg 1945., Škabrnja 1991., Tezno 1945. Maribor Slovenija, Uzdol, Rama 14. 09. 1993., Zrin 09. 09. 1943., Petrinja – rujan 1991., Kusonje 1991. – Pakrac, Jakljan 1945. – 214 zarobljenika, Joševica – 16. prosinca 1991. – 1941. – 1945., Viduševac – 30. rujna 1991., Donji Mosti 1941. – kapela – Bjelovar, Glavice – Sinj – 1945., Kunci – Potravlje 1941. – 1995., Sajmište i Borovo naselje 1991., Šuma Lug 1945. – Bjelovar, Župa Stolac – Orlja – Borojevci – Ošanići – 1992. – 1993.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
