Ovog vikenda, 6. listopada 2019. godine, hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva komemorirali su u Španovici, Kusonjama i logoru Bučje.
U Pakracu, u prepunoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, mjesni župnik vlč. Matija Jurković održao je svetu misu za sve žrtve Španovice stradale u zločinu počinjenom u listopadu 1942. i tijekom II. svjetskog rata od strane četnika i partizana.
Kusonje
Nakon svete mise, na putu za Španovicu, hodočasnici su se nakratko zaustavili u Kusonjama te u spomen parku pred kapelicom položili vijence za 20 branitelja, zvjerski pogubljenih u četničkoj zasjedi u akciji oslobađanja Kusonja kraj Pakraca 8. rujna 1991. godine. Ubijeni branitelji bili su bjelovarski dragovoljci, pripadnici Prve satnije 105. brigade HV-a: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vlado Krivačić,
Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinec, Ante Tandara. Njihova okrutno izmasakrirana tijela ekshumirana su 29. siječnja 1992. godine. Na drugu obljetnicu pogubljenja 8. rujna 1993., roditelji žrtava došli su puni boli i tuge, s cvijećem i svijećama na mjesto ovog zločina, ali četnici su im podmetnuli minu pa su u eksploziji na komemoraciji smrtno stradale još tri osobe (pripadnici 105 brigade HV-a Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegvić), više ih je ranjeno a majka Zorica Posarić teško je ranjena u noge i od tada je u invalidskim kolicima. Danas se u Kusonjama nalazi kapela Male Gospe i spomen područje.
8. rujna 1991. Kusonje – mučenje i iživljavanje Srba nad zarobljenim gardistima
Istina o stradanju branitelja u Kusonjama izašla je na svjetlost dana u svibnju 1995. godine nakon uspješno izvedene vojno redarstvene operacije „Bljesak“ i oslobađanja zapadne Slavonije, kada je u ruke hrvatske vojske i policije pao veći broj pripadnika različitih srpskih paravojnih formacija s područja Pakraca među kojima je bio i određeni broj zločinaca odgovornih za masakr naših boraca u Kusonjama.
Jedan od njih, sudionik borbi, zarobljavanja i masakriranja branitelja u Kusonjama, detaljno i vjerno je opisao te događaje. Navodimo citat iz knjige „Zastali u vješnosti ljubeći oltar domovine Kusonje 1991 – 1993“ u izdanju nakladnika Grada i Državnog arhiva Bjelovar:
„…negdje između 9 i 9.30 sati, zapovjednik bataljuna Bogdan Dabić pozvao je na predaju preživjele hrvatske vojnike. I predaja je počela. Prvi vojnik koji se predao prelazio je preko ceste s rukama u zraku vičući „Vode!“ nakon čega se čuo rafal. Na zarobljenika je pucao Žarko Krajnović koji se nalazio u dvorištu te kuće i pogodio ga rafalom u prsa. Istovremeno je iz kuće izašlo još šest vojnika kojima je Bogdan Dabić zapovijedio da legnu potrbuške na cestu s rukama na zatiljku, nakon čega ih je Luka Krajnović vezao žicom.
U gužvi koja je nastala oko zarobljenika viđeni su Miloš Anđelić, Pero Ljepoja i Milunka Rogulić kako udaraju nogom zarobljenike koji leže na cesti te im pucaju u leđa iz automatske puške i pištolja. Milunka Rogulić uzela je veliki odvijač te njima udarala policajce po glavi, a jednome je odvijač zabila u koljeno i zglob na nozi. Luka Krajnović i Nedeljko Krajnović prepirali su se oko toga tko će pucati u zarobljene vojnike. U grupi
oko zarobljenih vojnika nalazio se i Ivan Sužnjević, koji je jednom od ranjenih zarobljenih branitelja uštrcao u žilu na ruci nekakav serum, koji je dobio od dobrovoljaca „Lale“ iz Srbije. Kasnije je taj serum štrcao po otvorenim ranama vojnika. Jednom od zarobljenih vojnika skinuo je čizme „kanađanke“ i bacio mu na noge veliki betonski blok. Nedeljko Krajnović i „Lala“ ušli su u kuću u kojoj su ostali mrtvi i ranjeni vojnici, nakon
čega su pucali u glavu dvojici ranjenika, ali i po ostalim mrtvim tijelima. U borbi koja je vođena dan i noć četnici su imali petoricu mrtvih i desetak ranjenih.
Bila je to jeziva priča o ratnom zločinu, izljevu nekontrolirane mržnje nad zarobljenim i nemoćnim hrvatskim vojnicima ispričana jezikom jednog od zločinaca. Izjava sadrži još niz detalja o zločinu, koji nisu za objavljivanje, a koji su tog rujanskog jutra učinjeni nad zarobljenicima.
Nakon svega što se tada dogodilo moramo postaviti pitanje što je bio uzrok takvom zvjerstvu i divljaštvu? Kakav je mentalni sklop ljudi koji su to učinili, koji su im bili motivi za takav zločin i što su njime željeli postići?
Odgovor može biti samo jedan – neizmjerna mržnja prema hrvatskom narodu i njihovoj težnji za slobodom i samostalnošću, prema hrvatskim braniteljima, prema njihovim odorama, prema svemu onome što su oni predstavljali i za što su se borili…..“
Španovica
Desetak kilometara poslije Kusonja nalazi se Španovica. Španovica je mjesto velike hrvatske tragedije i stradanja. Selo je bilo naseljeno Hrvatima već od 1864., a prije Drugog svjetskog rata selo je imalo oko 1.300 stanovnika.
U napadu na selo sudjelovale su partizanske jedinice koje su bile formirane večinom od srpskog življa 5. na 6. listopada 1942. zaklana su i ubijena 142 Španovčana, zapaljeno je 227 kuća i selo je do temelja uništeno. Mnogi mještani završili su u masovnoj grobnici, a ostali prisilno raseljeni.
Nakon 1945. nova komunistička vlast zabranila je povratak preživjelim Hrvatima niti su dozvolili da se selo obnovi nakon II. svjetskog rata čiju su cjelokupnu imovinu konfiscirali i nakon rata kolonizirana i podjelili Srbskom stanovništvu. Preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili povrat svoga vlasništva te tako dijele nepravednu i skandaloznu sudbinu pogubljenih odnosno protjeranih Hrvata iz Boričevca i Zrina. Selo se prije oslobođenja Hrvatske, zvalo Novo Selo, ime Španovica vraćeno mu je 24.2.1992. godine.
Potomci žrtava, Zavičajna zajednica Španovčana u Pakracu, mjesne vlasti te hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva, položili su na groblju vijence. Na groblju se nalazi zajednička grobnica sa 142 Španovčana stradala 5-6 listopada 1942 godine, te velebni spomenik koji su podignuli protjerani Španovčani u znak sjećanja na sveukupno 398 stradalih žrtava od 1939. do 1949. godine.
Logor Bučje
Desetak kilometara od Španovice, okruženo šumama, nalazi se Bučje. U Bučju je za vrijeme Domovinskog rata bio zloglasni srbočetnički logor kroz koji je prošlo oko 300 hrvatskih branitelja i civila i gdje su se zbila njihova stravična mučenja i smaknuća. Za ovaj logor veže se i sudbina mirotvorca dr. Šretera koji je nakon ispitivanja 29. kolovoza 1991. godine tamo nestao i nikada nije rasvjetljeno što se s njime zbilo niti su pronađeni njegovi ostaci.
Za zločine u Bučju nitko nije odgovarao kao niti za mnogobrojne druge srpske i partizanske zločine. No Bučje je vezano i za II. svjetski rat. U tom selu su se od 1944 godine provodila prijeka suđenja i smaknuća strijeljanjem i vješanjem uglednih Pakračana te u selu postoje neobilježeni grobovi Hrvata iz tog doba. 1991. tragična hrvatska povijest samo se ponovila i nastavila.
Hodočasnici su kod zavjetne kapelice u Bučju položili vijence. Na povratku u Zagreb, hodočasnici su svratili i na Trokut kod Novske te se pomolili za žrtve Domovinskog
rata.
