Franjevci – čuvari vjere i pismenosti osmanske Bosne (2)

Svi su franjevački pisci, odnosno zapisivači bili za vrijeme 18. stoljeća jedni od najškolovanijih ljudi od Slavonije, preko Bosne do Makarske. Svi su oni koji su se dali na pisanje ljetopisa i kronika školovali u inozemstvu. Tijekom školovanja su upoznali stranu literaturu. Došavši kući u matične samostane svojim su pisanjem i javnim djelovanjem širili stečeno znanje.

Jedan je od zapisivača bio Bono Benić. Rodio se u Čatićima u sutješkoj župi 1708. godine. Po uhodanom običaju stupio je u red s 15 godina pa je poslan u Italiju na studiranje filozofije i teologije. Vrativši se na prostor Bosne Srebrene bio je lektor filozofije u Šibeniku i Zaostrogu. Sredinom se 1730-ih godina vraća u matični samostan u Kraljevoj Sutjesci. Njegovim je povratkom spomenuti samostan dobio velikog intelektualca koji će revno raditi svoj posao. Svojim je likom i djelom bio dostojan višestoljetne povijesti samostana koji je izgleda osnovan sredinom 14. stoljeća.

Došavši u Sutjesku bio je zadužen za odgoj franjevačkih novaka, a od 1736. godine postaje gvardijan. Zbog svoga djelovanja postao je gvardijan u Kreševu i Fojnici, a kasnije i definitor Bosanske provincije. Tijekom 1760-ih i 1770-ih dva puta obnaša dužnost provincijala, a i zamjenjivao je u biskupskoj službi bolesnog fra Pavla Dragičevića. Zbog svih službi koje je vodio bio je upoznat sa situacijom u Bosni, ali i šire i s radošću je pisao ljetopis do smrti 25. ožujka 1785. godine neposredno nakon što su ga iz Rima odredili za povjerenika i izaslanika.

Uspoređujući s ostalim ljetopisima možemo primijetiti da je njegov ljetopis najbogatiji, vremenski najpovezaniji i literarno najvredniji. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku i možemo primijetiti da su mu ti jezici utjecali na dio u kojemu piše na materinjskom jeziku. Koristi mnogo latinizama, turcizama i lokalizama. U jednom dijelu prikazuje opću povijest, u drugom prošlost Bosanske provincije i samostana do 18. stoljeća. U za nas najvažnijem trećem dijelu prati događaje u Bosni i sutješkom samostanu. Između ostaloga ravnomjerno prikazuje izmjene paša i druge administracije i stavlja naglasak na davanje džulusa i raznih drugih nameta. Nastojao je koliko je god mogao objektivno prikazati razne događaje. Pri tome se vidi i njegov smisao za pisanjem kada na što slikovitiji način opisuje odnose s Turcima koristeći građu starijih ljetopisa, fermane i crkvene dokumente radi moguće pomoći budućim naraštajima. Uz sve navedene razlike od ostalih ljetopisa i zapisivača postoji još jedna specifičnost. Kroz cijeli tekst možemo uočiti da cijelo vrijeme u vidu ima Bosnu i zbog toga bira događaje koje smatra važnima za Bosnu.

Sljedeći važan ljetopis za razdoblje 18. stoljeća dolazi iz pera franjevca koji je većinu života proveo u samostanu u Fojnici. Nikola Lašvanin s obiteljskim prezimenom Marčinkušić rodom je bio iz župe Lašve. Župa je dobila ime po rijeci Lašvi nekoliko kilometara udaljenoj od Travnika. Kao i ostali važni franjevci završio je studij filozofije i teologije 1727. godine. Vrativši se u Fojnicu postao je učitelj. Tijekom teških godina napetosti između prekosavskog i bosanskog dijela Provincije, osjećaja zapostavljenosti pisao je ljetopis i bio između ostalih funkcija kustos Provincije.

Kao i Bone Benić pisao je ljetopis pod utjecajem zapostavljenosti, odnosa s osmanskim vlastima i braćom izvan Bosne. Ljetopis naziva Kronika aliti uspomena od vikova svega svijeta: od koje prvi dio zdrži stvari koje se zgodiše od počela svijeta do porođenja Isukrstova, drugi od Isukrstova porođenja s čime djelomično nagovješćuje vremenski okvir u kojemu će pisati i ostavlja dojam na čitatelja. Ljetopis je uglavnom pisan bosančicom. Složen je iz prepisanih podataka iz književnosti, dokumenata arhiva i raznih ljetopisa i od mnogo osobnih zapažanja. Stil je za razliku od Benićeva kratak, ali opet odiše i živosti i slično kao ostali zapisivači dijelove iz vlastitog iskustva prikazuje bogatije i povezanije.

Suvremenik je Bone Benića Marijan Bogdanovića treći zapisivač iz čijeg ćemo ljetopisa istražiti odnos franjevaca s osmanskim vlastima. Većinu je svoga franjevačkog života proveo u trećem bosanskom samostanu Kreševo. Pretpostavlja se da je osnovan krajem 14. stoljeća ili početkom 15. stoljeća. Kao i drugi samostani nekoliko je puta rušen i obnavljan tijekom svoga djelovanja u vrijeme osmanske vlasti. Nakon Bečkoga rata u 18. stoljeću preuzima dušobrižništvo u Hercegovini jer vlasti nisu dopuštale da franjevci iz Mletačke Republike djeluju u Hercegovini.

Zapisivač je Marijan Bogdanović napisao oko 5/7 teksta ljetopisa. Zbog nenadanog požara 1765. godine piše pod dojmom i upotrebljava rječnik i stil koji podsjeća na starozavjetnog proroka Jeremiju koji je oplakivao razaranje jeruzalemskog hrama. Kroz veliki se dio teksta vidi da je u pozadini požar i obnova samostana i crkve. Pisao je o vremenu kada su ajani vodili ključnu ulogu kao lokalni vladari na upravno-sudskom polju. Zbog kompliciranog odnosa između ajana, osmanskih vlasti u Sarajevu i Travniku i Dvora u Istanbulu ne treba čuditi zašto je toliko trebalo kreševskim franjevcima da dođu do dozvole obnove samostana i crkve. Davali su velike svote novca diljem Bosne i u Istanbulu što je jasno opisao i naglasio u ljetopisu koji je pretežito napisan na latinskom uz izuzetak na hrvatskom jeziku zabilježen bosančicom.

Kao i ostala dva zapisivača nakon što je s desetak godina početkom 1730-ih godina došao u samostan Kreševo poslao je na školovanje u Napulj. Ondje je završio filozofski i teološki studij i postao svećenik 1747. godine. Potom je u Dubrovniku predavao filozofiju pa se vratio u Bosnu na poziv i postao meštar novaka. S vremenom je napredovao i postao gvardijan samostana. Njegova je služba doživjela vrhunac u drugoj polovici 1760-ih godina kada počinje pisati ljetopis o razdoblju od 1765. godine do 1771. godine. Nakon što je Bone Benić odbio da bude apostolski vikar i biskup Kongregacija se odlučila u srpnju 1767. za fra Bogdanovića. Papa mu je dao naslov ehinskoga biskupa. Revno je obnašao biskupsku funkciju pa je nažalost tijekom drugog pastirskog pohoda biskupijom dodatno obolio i umro početkom siječnja 1772. godine.

Više o opisanoj tematici možete pronaći u povijesnim izvorima i literaturi:

Benić, Bono. Ljetopis sutješkoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.

Bogdanović, Marijan. Ljetopis kreševskoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.

Lašvanin, Nikola. Ljetopis. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Đurđev, Branislav i Bogo Grafenauer, ur. Historija naroda Jugoslavije, sv. 1. Zagreb: Školska knjiga, 1959.

Holjevac, Željko i Nenad Moačanin. Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007.

Karamatić, Marko. Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Sarajevo: Franjevački provincijalat, 1991.

Kovačić, Slavko. „Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene.“ Croatica Christiana Periodica 28 ( 1991 ): 39-42.

Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.

Zirdum, Andrija. „Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini.“ Croatica Christiana Periodica 15 ( 1985 ): 43-64.