Kada je Marijana Petir nakon napada u Bruxellesu napisala status u kojem kaže „naš Bog je pobijedio smrt“ i da nas napadi neće zaplašiti, zaželjevši sretan Uskrs, blagdan vjere u vječni život, vjerojatno nije očekivala da će naići na rekacije poput one Matije Babića, vlasnika Indexa, koji je među prvima započeo hajku na gospođu Petir nazvavši ju, između ostaloga, predstavnicom nazadnosti, licemjerstva i neukosti.
Matija Babić ne krije da veliku većinu Hrvata svrstava u istu kategoriju, tako da gospođu Petir u svome razmišljanju ne izdvaja iz svoje percepcije „hrvatskog prosjeka“, a njegova bi razmišljanja o prosječnom Hrvatu možda trebalo shvatiti kao pokušaj da samom sebi objasniti veliku čitanost svog portala među tako neprosvijećenim svijetom. Ipak, koliko god da smo neprosvijećeni, mislim da lako možemo razumjeti poruku koja je poslana.
Eksplozije u Bruxellesu pred #Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto!Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobjedio smrt!Sretan #Uskrs !
— Marijana Petir (@marijana_petir) March 22, 2016
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Marijana Petir je vjernica koja zna što znači zaželjeti sretan Uskrs. Zna da je Uskrs došao nakon Velikog petka, dana kada su oni koji ne mare za istinu okrutno pogubili Isusa, baš kao što su i danas u Bruxellesu oni koji ne mare za druge okrutno pogubili više desetaka ljudi.
Ona zna da je Uskrs povezan s nadom u vječni život i vječnu pravdu koju na svijetu nikada nećemo moći postići. Zna da Bog ima svoj plan za sve ljude, pa tako i za one koji su tako nesretno poginuli. Zna da Uskrs nije tek jedan u nizu kršćanskih blagdana, nego je središte kršćanskog života, i ono što mu daje konačni smisao. Oni pak koji Uskrs promatraju samo kroz uskrsnog zeca zasigurno nemaju ni najblažeg pojma što je Marijana Petir poručila svojim statusom, niti na koji je način to podrška svima stradalima.
U svijetu koji je lišen osjećaja za sveto to nerazumijevanje nažalost zahvać veliki broj ljudi, pa bilo kakav govor koji se poziva na nadnaravno ostaje neshvaćen.
Neki su se ironično referirali na činjenicu što je zastupnica Petir posebno ogorčena što se napad dogodio u Velikom tjednu, najsvetijem tjednu za kršćane.
Većina njih, dakako, uopće ne zna da je Veliki tjedan u tijeku, da je započeo s nedjeljom, Cvjetnicom. Stoga je njihova pogreška dijelom u neznanju, a još veći broj njih ne zna zašto bi ti kršćanima sveti dani trebali imati ikakvo posebno značenje.
Ipak, nije uvijek bilo tako. Poznat je događaj tijekom Prvog svjetskog rata kada su na Božić 1914. francuski i njemački vojnici izašli iz rovova kako bi skupa odigrali nogometnu utakmicu i održali primirje tokom svetog vremena, a takve priče su zabilježene i s drugih područja. Ljudi su oduvijek nekako osjećali da je napasti makar i smrtnog neprijatelja, a kamoli nevine civile, u te svete dane nedopustivo.
Osjećali su da ih svetost vremena sve nadilazi. Marijana Petir je zasigurno to osjetila u sebi, ali ne i oni koji su požurili da je medijski razapnu kao nazadnu, potvrđujući time ono što je i ona sama napisala „nekima ništa nije sveto“.
Preminulima u napadu trenutno ništa ne znači koliko će ljudi dijeliti vijest o pogibiji i širiti riječi podrške preko interneta. Nemaju ništa od toga što će se održavati svečane komemoracije u njihovo ime. Neće im pomoći zgražanja svjetskih čelnika nad događajima, za koje možebitno i sami snose dio odgovornosti. Stavljanje slike belgijske zastave na društvenim mrežama neće stradalima pružiti nikakvu utjehu. Jedino što je za njih sada značajno jest pitanje Uskrsa, pitanje života poslije smrti, pitanje postoji li Bog koji će ih dočekati ili ne. Sve ostalo je za njih sada apsolutno sporedno, baš kao i njihovim obiteljima. Zato je Uskrs ne samo bitan, nego jedino bitno za sve pogođene ovom tragedijom, i zato je pozvati se na Uskrs jedino uistinu smisleno u ovome trenutku.
Ali i onima koji ostaju živjeti u strahu od možebitnih novih napada, koji strahuju za vlastiti život, Uskrs poručuje da zlo nema konačnu riječ, da postoji pravda koja nadilazi ovosvjetovno. Svi oni koji u strahu pitaju zašto se takve stvari događaju, i zašto nevini stradavaju mogu biti utješeni samo vječnom pravednošću iz koje crpe snagu da se bore za pravednost i na ovome svijetu.
Možemo razumjeti da to ne prihvaćaju svi, ali pustiti da vjernici u miru mogu izreći svoju nadu u vječni život bez da zbog toga budu medijski linčevani trebao bi biti određeni civilizacijski standarad. Ipak, čini se da tog standarda kod nas nema, a prema nekim reakcijama se da naslutiti kako umjesto toga mnogi žive u stanju svijesti koje je poznati engleski pisac G. K. Chesterton opisao riječima: “Moglo bi se pretpostaviti da se pod pojmom vjerske slobode smatra da je svima dozvoljeno raspravljati o religiji. U praksi to znači da gotovo nikome nije dopušteno da ju spominje.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
