U Krapini je početkom studenoga predstavljeno englesko, monografsko i luksuzno izdanje knjige „U spomen žrtvama, Macelj 1945″, povodom skorašnje 75. obljetnice komunističkih zločina“ u nakladi „Udruge Macelj 1945.“ auktora Damira Borovčaka, dipl. ing. Ova iscrpna monografija (352 str.) prvi je puta predstavljena u RH na hrvatskome jeziku godine 2015. Borovčak se (i ovime opetice) dokazao kao agilni auktor te se pobrinuo za predstavljanje novog, engleskog izdanja (376 str.), predstavljanog (i) na sjevernoameričkom kontinentu u čak pet kanadskih gradova, piše Javor Novak, publicist i novinar, za HKV.
Ovo divot izdanje, prvo je tiskano na hrvatskom, s pojašnjenjima na engleskom, njemačkom i slovenskom, a sada je ovdje drugo izdanje kao englesko i dopunjeno. Ono obiluje fotografijama, crtežima smjerova zbjegova od komunističkog noža i pištolja, kundaka… Ono oslikava stvarnu, a ne povijest koju su nas učili kao onu podobnu komunjarsku istinu te zbori punim imenima žrtava i fotografijama nevino ubijenih, kronikama franjevačkog samostana s dragocjenim podatcima, odlukama Nadbiskupijskog duhovnog stola u Zagrebu, dokumentima Prečasnog prvostolnog Kaptola zagrebačkog, imenom i prezimenom i fotografijom zločinca (prema Franu Živičnjaku) Stjepana Heršaka komandanta Ozne u činu partizanskog poručnika, koji je poslije rata za svoje zasluge nagrađen vilom (da je samo to) u zagrebačkom elitnom perivoju, Tuškancu… poput svih drugih partizanlija komesarskih perivojaša. U skladu s komunističkom dogmom, naravno, o jednakosti upravo njima sluđenoga i zadojenog, proletarijata.
Višestruki akutor, predstavljač i hrvatski domoljubni aktivist Damir Borovčak, učinio je proteklih godina kroz „Udrugu Macelj 1945“, ono što su komunistički vlastodršci (kako nekad tako i danas) mislili da će zauvijek uspjeti skriti: razotkrio je i istražio Titovo stratište, gubilište Hrvata, svećenika, hrvatskih razoružanih državnih časnika i razvojačenih vojnika a sve poslije svršetka rata i bez suđenja. Razotkrio je mnoštveno stradanje nevinih civila, žena i djece, staraca. Čak i bolesnika. Velebnu, a mučnu tajnu Maceljske šume. Kavernu Titova komunizma „s ljudskim licem“… Velik znak i prostor – pun bestijarij najgorih komunističkih zločina. S osobnim potpisom divnog nam maršala.
Borovčak je glasno i jasno izašao i izlazi s ovom istinom, koja jest stravična ali je egzaktna i provjerljiva. Potvrdili su je dokumenti, svjedoci, patolozi i crkveni velikodostojnici poput glasovitog prvoga, koji je o stratištu na Maclju progovorio još početkom 90-ih: blagopočivajući kardinal dr Franjo Kuharić. Veliki kardinal i velik čovjek. Krupna je to kost u grlu nekadašnjoj ali i današnjoj vlasti, koja još beskrupulozno ne komemorira Macelj. Predsjednica, gđa. K. G. Kitarović, dva puta je samo svratila (na proputovanju i mimo protokola) do Maceljske grobnice i položila stručak cvijeća. Usput. I za tu milost moramo biti zahvalni i sretni. I to je pužev pomak… eppur si muove…
„Udruga Macelj 1945“ probila je led i postala nezaobilazna društvena (iako još uvijek za tzv. srednju struju medija – sasvim neželjena) pojava. Damir Borovčak, recentni je istraživač i martirolog i glasnogovornik istine svih ovih nevinih žrtava, naših pobacanih života nečovještvom, ponajprije (treba li reći – nevinih) svećenika na Maclju. Tom najvećem stratištu Hrvata u domovini. Stratište, koje su samo moralne i ljudske nakaze mogle pretvoriti u Titovo zabavište/lovište ubrzo nakon rata. I ne samo da su to mogli, nego su s krvavim Titom, krvavi oznaši tamo dolazili u slavodobitnički lov na divljač. Jer, 60-ih i 70-ih godina XX st., više nisu mogli (mnoštveno) pucati ljudima u zatiljak pa su im tome tada služile divlje svinje. Životinje su pucale u životinje. Navikli su ubijati nevine.
(snimka s kino zaslona) Riječ je o 13.000 hrvatskih zarobljenih vojnika vezanih žicom, pogubljeno je 21svećenika, franjevaca i bogoslova, koji naravno nikada nisu nosili oružje… 60 hrvatskih državnih a razoružanih časnika. Streljani su (istine radi, partizanski) noću, na lokaciji Lepa Bukva, bez suđenja, bez obrane, bez dokazane krivice. Poslije Drugog svjetskog rata. Najbrutalnije: svećenici metkom u potiljak ili časnicima u potiljak šumarskom sjekirom… skončali su od „antifašističke“ ruke: sa probijenim i razbijenim lubanjama.
Prof. Mihovil Bogoslav Matković u prvom se dijelu svog vehementnog i zanimljivog izlaganja toplo sjetio i evocirao uspomene na nedavno preminuloga predsjednika Udruge, primarijusa dr. Stjepana Bačića.
Prof. Andrea Cetinić stvorila je prijevod s hrvatskog na engleski kako bi knjiga postala jednom sasvim novom monografijom, novim dokumentarnim djelom, koje se dokazalo samosvojnim i potpuno funkcionirajućim uratkom među hrvatskim iseljenicima engleskog govornog područja.
Svjedočanstva… kronike… sjećanja svjedoka, sve je dokumentirano…
Damir Borovčak, svojim radio emisijama, tribinama, niskom knjiga, tv nastupima, a posebno kroz „Udrugu Macelj 1945.“ uspio se nametnuti medijima i političarima. Još sve polu-neželjeno i nedovoljno često no, ne može ova građa više biti povijesno zanijekana. Borovčak naglašava: „Mi kažemo ne – mržnji, mi kažemo ne – osveti, mi kažemo – tražimo istinu“. Jedino što nam ovdje nedostaje, jest onaj naš krik vječni: mi kažemo da – prvo gospodarskoj lustraciji…
Franjevci su, naravno, sve vrijeme uredno bilježili ubijanja, mučka smicanja nakon svršetka Drugog svjetskog rata, sve one ljevičarske a osvetoljubive likvidacije bez suđenja, svu tu komunističku strahovladu i potpuni genocid. I… došlo je napokon vrijeme kada službeni dnevnici zbore… Međutim, mediji tzv. srednje struje, veeliki mediji, još su stidljivo istinoljubivi, što će rijet kako ne govore punu istinu – ne govore ju uopće… tek ju mucaju i obvezno cenzorski – skraćuju je i lakiraju.
Pričice o Titu koji tobože „nije znao za zločine“, razbija i Ivan Jaklin, Varaždin, dokumentima, koji dokazuju da je Tito osobno (u novo skrojenoj, svečanoj i paradnoj odori) došao u državničku kontrolu partizanskog mnoštvenoga klanja. U nadzor provedbe svojih naređenja. I ne samo da je došao, nego je likvidacije i požurivao. Gospodin Jaklin dokumentima, koji pokazuju da je Tito prije toga slao telegram, upozoravajući svoje odane drugove komesare, zapravo ljudskog tkiva mesare, da „imamo vrlo malo vremena“ i da „treba požuriti“ s egzekucijama u desetinama tisuća. Svima, koji su dobre volje i istinoljubivi, Jaklin pokazuje koliko je krvoločja, koliko humanocida, koliko hrvatožderstva bilo u te „jugoslovenske ljubičice bijele“ (pro-veliko-srbske).
I ne samo to, nego Jaklin izravno svjedoči i citira Titove znamenite riječi: da će „te svinje, taj smrad, živjeti samo toliko koliko treba da dođu do prve jame“. Jer, za partizanima, naročito u Sloveniji i Hrvatskoj, ostajala su prostrana polja smrti a kako nisu imali običaj humano pokapati ljude, trupla su se raspadala na suncu. I onda je njima bila riječ tek i samo o „smradu“ a ne o ljudima. To im je bila stajaća fraza. Nikada, još ni do danas, oni nisu shvatili pripadnost toga smrada. Njihovog.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
