Unaprijed se ispričavam!
U današnjem svijetu pomahnitale političke korektnosti, kada smo prisiljeni pomno birati svaku riječ kako ne bismo “povrijedili tuđe osjećaje”, “obezvrijedili nečija životna iskustva” ili “oživjeli traume iz prošlosti”, utješno je znati da ipak postoji izlaz iz ovakve mentalne luđačke košulje. Grčki filozofi to opisuju kao eudaimonia, smanjenu privrženost nepostojanim počelima ovoga svijeta, ili stanje koje nazivaju ataraxia, “lišenost od tjeskobe”. Laički rečeno, zašto bismo sebi dopustili da nas uznemirava nešto što se neprestano mijenja? Prijateljica će vam danas udijeliti kompliment, a sutra vas možda iskritizirati. Profesor će vam, sva je prilika, izreći neku neugodnu primjedbu. Zašto dopustiti da vas to smeta? To je tek izvanjski, promjenjiv element koji nema nikakve veze s VAMA osobno.
Ali čak i ako ne možemo sebe spriječiti da reagiramo na takva nepostojana počela, dobro je imati na umu da osjetilni život nužno za sobom povlači patnju, a filozofija morala ima za svrhu podučavati, djelovati “terapeutski”. Drugim riječima, patnja liječi! Kako je mudro rekao stoički filozof Epiktet: “Filozofova je predavaonica u svojoj biti bolnica: ne izlaziš iz nje u stanju blaženstva, nego boli – jer ni kad uđeš nisi u dobrome stanju.” Stoička filozofija osjetilnog života, dakle, ne zagovara predavanje emocijama, nego uči da ih treba pravilno procijeniti i zatim njima ovladati.
Što me zaobilaznim putem opet vraća u moje američke školske dane, i ono studeno jutro u šestom razredu kada me je moja učiteljica, čangrizava gospođica Brady, pribila na stup srama pred cijelim razredom. “Julie Schultz”, prozvala me strogo gledajući me ravno u oči, ustreptale od nevjerice, “zašto danas nemaš sokne”? Ja sam, naravno, znala zašto. Bio je to uzbudljiv, čak revolucionaran čin, kako ga je shvaćala moja 11-godišnja glavica: na putu do škole odbaciti sokne, prezreti vanjska obilježja nametnutih pravila pristojnosti i dobrog ukusa, i kao jedina u razredu to jasno pokazati, pa nek se gđica Brady poždere od muke. No bila je to jedna od rijetkih prigoda kad sam odšutjela, jer sam inače redovito doma donosila ukore zbog odgovaranja učiteljima.
“Pogledajte, Julie nije navukla sokne, premda male djevojčice kao što je ona nikako ne mogu hodati bez sokni. Namjerno je prekršila pravila lijepog ponašanja i pristojnog odijevanja i time vam dala iznimno loš primjer. Nadam se da se vi, djevojke, nećete povesti za tim njezinim primjerom!” rezimirala je gđica Brady prijekornim tonom. Djevojčice u razredu, sve do jedne, odmahnule su glavom: ne, one takvo što ni u snu ne bi učinile, rekle su i još me nagradile prijezirnim pogledom. Dječaci su se kreveljili, a jedan mi je otrovno dobacio da sam “tuljan”, što je tada bila uvreda nad uvredama. Zašto? To mi do dana današnjega nije jasno. Meni su tuljani slatki.
Lice mi se zažarilo od srama, ali još me više razljutio takav nepravedan napad pred cijelim razredom. Kako se samo usuđuje? Danas, mnogo godina kasnije, zahvalna sam svojoj učiteljici Brady što me tako izvrgla ruglu i što mi je, kako bi to rekao Epiktet, najprije priuštila mogućnost da patim, a zatim da doživim terapeutsko iskustvo kad sam nešto kasnije, kad je došao čas, slavodobitno uskratila pozivnice na rođendan svojim mučiteljima, svim do jednoga. Nema jahanja ponija! Nema izleta u lunapark! Eto vam sad, prodane duše! Bilo je suza i glasnog šmrcanja. Zanimljivo je, međutim, da ni u jednom trenutku nisam osjetila potrebu da uputim kritiku učiteljici – toj izvršiteljici javnog sramoćenja – pa da je prijavim ravnatelju škole, povedem protiv nje javnu kampanju ili pokrenem peticiju da dobije otkaz. Valjalo mi je sama broditi uzburkanim vodama djetinjstva, prepunim okrutnosti, ruganja i javnog ponižavanja, smišljati odgovore, preporučljive i manje preporučljive reakcije, procjenjivati što pali a što ne; drugim riječima, polako i trnovito učiti kako se vladati u svijetu, koračić po koračić.
“Kako razmaziti američki mozak”
Pojava “društva žrtava“ i sveprisutnih dežurnih dušobrižnika koji bdiju nad političkom korektnosti danas je gotovo pa sasvim obezvrijedila cijeli taj proces, posebice u američkim odgojnim ustanovama. U SAD-u je već postalo pravilo da profesori i učitelji zarade suspenziju ili otkaz samo zato što su “povrijedili osjećaje” svojih učenika, ili nehotice izrekli neku riječ koja je “oživjela” traume iz prošlosti, pa učenici zahtijevaju da ih institucije zaštite od riječi i ideja koje im se “ne sviđaju”. U opsežnoj studiji ovoga uznemirujućeg trenda pod nazivom “Kako razmaziti američki mozak” (The Atlantic, 2015) Andrew Myers podastire više primjera koji bi mojoj sirotoj gospođici Brady, da je kojim slučajem još živa, temeljito utjerali strah u kosti.
Jedan primjer opisuje slučaj profesorice sa Sveučilišta u Kansasu koja je u predavaonici pred grupom sastavljenoj mahom od studenata pripadnika etničkih manjina priznala da ona, budući pripadnica privilegirane bijele rase, nije sigurna kako razgovarati o rasnom pitanju, jer kao dijete u četvrti u kojoj je živjela nije, primjerice, bila izložena uvredljivim grafitima o crncima (engl. nigger graffiti) i sličnom rasističkom vrijeđanju. Studenti su je smjesta prijavili nadređenima, opisavši njezino ponašanje kao “moralno gnusno”, “opasno” i ” rasistički agresivno”, sve to jer je upotrijebila pogrdni izraz nigger. Studenti su, nadalje, zahtijevali da joj se smjesta uruči otkaz, uz obrazloženje da već i svojom nazočnošću na sveučilišnom kampusu ugrožava osobe druge boje kože, istodobno bez ikakvog krzmanja navodeći u prosvjednom pismu riječ nigger. Pozvana da iznese svoje stajalište, Američka Udruga za građanska prava odlučno je ustvrdila kako “postoji jasna razlika između citiranja riječi u kontekstu razgovora o jeziku, književnosti ili predrasudama, te njezine uporabe u svrhu uvredljivog etiketiranja.” Slučaj je još u tijeku.
Trauma-alarmi
Zatim je tu primjer američkih sveučilišnih smjernica, čiji je “rječnik političke korektnosti” odnedavna bogatiji za dva nova izraza. Prvi od njih, “mikroagresija”, odnosi se na naizgled nevažne postupke i riječi u kojima po svemu sudeći nema zle namjere, ali se svejedno iz nekog razloga percipiraju kao čin nasilja. Tako bi, piše Myers, neke od navedenih smjernica kao mikroagresiju opisale situaciju kad Amerikanca azijskog ili latinoameričkog etniciteta upitate gdje je rođen, jer time, navodno, implicirate da nije “pravi” Amerikanac! Trauma-alarmi, pak, bila bi upozorenja kojima profesor najavljuje studentima da će se u tijeku seminara najvjerojatnije pojaviti potencijalno uznemirujuća riječ ili fraza. Studenti su, primjerice, zatražili da se takvim upozorenjem opečati Fitzgeraldov Veliki Gatsby, zato što opisuje ženomrštvo i tjelesno nasilje. Studenti koji su “bili žrtve rasizma ili obiteljskog nasilja tako mogu zaobići djela za koja smatraju da bi mogla ‘oživjeti’ proživljene traume iz prošlosti”. Na jednom sveučilištu (Harvard) studenti prava čak su zatražili da se iz nastavnog programa izbaci zakon o silovanju, kako žrtve silovanja eventualno prisutne u učionici ne bi doživjele neželjene emocionalne reakcije.
No zašto bi u slobodnom društvu studenti imali pravo biti izuzeti od “uvrede”? Jezgrovito je to opisao jedan profesor iz Delawarea: “Ako u svome društvu ne zaustavimo ovaj opasan trend, ubrzo ćemo imati mlade ljude koji naokolo hodaju u velikim plastičnim balonima, kako bi bili zaštićeni u slučaju da dođu u dodir s drukčijim mišljenjem. Takav mentalitet nije dostojan Amerikanca. Pa čak ni Francuza”, dodao je obješenjački. Riječ je o profesoru kojega su studenti prijavili zbog kršenja ustavnog zakona o odvojenosti crkve i države. Njegov krimen: parafrazirao je Deklaraciju o neovisnosti, koja, gle čuda, spominje Boga! Popisu se ne nazire kraj.
Primjer studentskog prosvjeda oko državnih stipendija
Ni hrvatski studenti nisu cijepljeni od ovoga trenda. U eri globalizacije nitko ne može biti siguran. No kod hrvatskih je studenata alarmantno – bar s moga stajališta Amerikanke stasale u šezdesetima – što njih pak ne vrijeđa gotovo ništa. Uvrijedit će se eventualno ako je riječ o nečemu što se tiče njih osobno. Školski primjer takva mentalnog stava jest nedavni studentski prosvjed (koji doista nitko ni uz najbolju volju ne bi mogao nazvati revolucionarnim) oko njihovih državnih stipendija, da ne bi, Bože sačuvaj, zakasnile. Ali kakva korist od besplatnog ručka koji bi trebao biti hranjiv i krepak ako ga pripremaju kuharice zaražene hepatitisom? Drugim riječima, nimalo ih ne pogađaju bjelodana kršenja moralnih, etičkih, te prije svega ljudskih normi kojih bi se trebao pridržavati svaki iole pristojan student ili sveučilište. Oni samo žele svoj novac, i to smjesta!
Zabrinjavajuć primjer ovakva posvemašnjeg izostanka studentske reakcije na događaje od opće društvene važnosti odnosi se na slučaj o kojemu su izvijestile i jedne i druge velike dnevne novine, o profesoru trenutačno zaposlenom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Zove se Ante Barišić, i bivši je agent UDBA-e. Optužen je da je mučio Marka Grubišića, koji je tih davnih osamdesetih bio mladi student, nakon Grubišićeva uhićenja pod optužbom da je pjevao pjesmu u kojoj se spominje Zrinski (ironijom sudbine, sudio mu je sud sa sjedištem na Trgu Zrinskoga, a u to je vrijeme čak i sâm živio u Ulici Zrinskoga). Barišić optužbe nikada nije opovrgnuo; bez obzira na to, i dan-danas se nalazi na poziciji moći i utjecaja na jednom od vodećih hrvatskih sveučilišta, gdje mlade studente, još neformirane ličnosti, uči politici. Premda se dekanica Fakulteta političkih znanosti, stanovita Lidija Kos-Stanišić, obvezala sazvati etičko povjerenstvo koje će se pozabaviti tim pitanjem, kad je student Grubišić nedavno nazvao da se raspita zašto povjerenstvo još nije sazvano, gđa Kos se ispričala rekavši da trenutačno o tome ne može razgovarati, jer “je na frizuri i baš je pod haubom”. Reklo bi se da je ondje zaglavila, jer i dalje nije održana niti jedna sjednica etičkog povjerenstva. Neka netko izbavi siroticu iz frizeraja!
Jednako tako nisu se oglasile ni naše perjanice političke korektnosti i “nevladine” udruge, nisu upućeni bilo kakvi zahtjevi da se Barišić smijeni ili izvede pred sud, DORH nije primio nikakav zahtjev za istragom. A gdje je revolt političkih elita? Dok u Americi profesora otpuštaju jer se drznuo citirati Deklaraciju o neovisnosti, u Hrvatskoj optužbe da je profesor mučitelj studenata, koje rečeni profesor i dalje ne demantira, ignorira cjelokupni spektrum političkog i društvenog života – grupe za ljudska prava, političari, crkva, i što je najgore, sami studenti! Je li moguće da svi šute jer se boje da će nekoga “uvrijediti”? (Ne, naravno, time što je Barišić mučitelj i učitelj budućih generacija, nego tek riječima kojima treba opisati njegove zločine.) Stoga ću odmah čitateljima odaslati upozorenje o mogućem trauma-alarmu! Riječi koje slijede kao opis mentalne i fizičke torture koja se pripisuje Anti Barišiću mogle bi izazvati “nelagodu” ili oživjeti traume iz prošlosti (napokon, u bivšoj Jugoslaviji torture je ipak bilo podosta). Nemojte reći da vas nismo upozorili!
„Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine.
..na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su:
..vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore..
..česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom..
.. prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja…
„dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me“
P. S. Nadam se da nisam nekoga “uvrijedila”.
“Zar ne razumiješ da je cijela svrha Novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim, jer neće biti više riječi kojima bi se izrazio. Svaka ideja koja nam uopće može biti potrebna moći će se izraziti jednom točno odgovarajućom riječi, sa strogo određenim značenjem, dok će sva njezina sporedna značenja biti izbrisana i zaboravljena… Proces će se nastaviti i dalje, još dugo nakon tvoje i moje smrti. Svake godine sve manje i manje riječi, a djelokrug svijesti stalno sve uži. ..” George Orwell, 1984 (prema hrvatskom prijevodu Antuna Šoljana).
* Napisala Julienne Bušić
* Prevela Maja Tančik
