Ne može se točno utvrditi podrijetlo hodočašća jer je čovjek hodočasnik od “zore čovječanstva”, ali se može govoriti o tome kako je ova praksa utjecala na razvoj kulture, olakšala rast urbanih središta, ali i pridonijela gospodarstvu kroz osnivanje gostionica, tržnica i trgovina, konkretno na europskom kontinentu.
Iako prema temelju kršćanskog učenja, ne postoji jedno svetije mjesto od drugog, jer kao što će kazati Isus: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,22), kršćani su oduvijek pokušavali “smanjiti udaljenost između sebe i Boga” tako što su nekim fizičkim naporom željeli postići duhovni cilj. Tako su i putovali kako bi okajali grijehe, ispunili zavjet ili jednostavno produbili svoju vjeru, piše Katolički tjednik, a prenosi Nedjelja.ba.
Iako je vjersko putovanje obilježje mnogih religija, ipak je u 4. stoljeću ono postalo karakteristično za kršćane, a hvatajući korijenje diljem Europe, među vjernicima se javlja snažna želja potražiti utjehu, milost i iskupljenje na mjestima koja se spominju u Bibliji i u hagiografskim pričama ranih kršćanskih stoljeća. Tako se u srednjem vijeku počinju graditi velebne katedrale i samostani te dolazi do pojave štovanja relikvija povezanih s biblijskim osobama i svetcima što dovodi do porasta hodočašća.
>Mukotrpno hodanje rutama dugim više stotina kilometara postaje pravi hit: Znate li što je Camino?
Kreiranje identiteta
Zbog toga su u 10. i 11. stoljeću na europskom tlu vjerska putovanja postala kamen temeljac u životu srednjovjekovnih ljudi, te se hodočašće danas može smatrati pretečom suvremena turizma. Ljudi s cijelog kontinenta počeli su putovati do kultnih mjesta raširenih diljem Europe stvarajući zamršenu mrežu prometnica koje su povezivale Rim na jugu, Santiago na zapadu i Jeruzalem na istoku s Clunyjem, Utrechtom, Canterburyjem i mnogim drugim tadašnjim sjevernoeuropskim odredištima.
Kako bi se zadovoljile potrebe ovog stalnog priljeva hodočasnika, napravljeni su hospiciji, gradići ili čitavi gradovi, izgrađeni su samostani i crkve te mostovi i ceste koji su neprestano služili hodočasnicima, svećenicima, trgovcima, vojnicima i kraljevskim obiteljima.
Također, na svojim putovanjima hodočasnici su morali stvarati kontakt s lokalnim stanovništvom te su se širile religijske i političke ideje, cvala je trgovina i tehnološki razvoj.
Tako je, primjerice, Put Sv. Jakova postao trgovačka platforma za robu i mjesto spajanja znanja i kultura čime je istkao identitet Europe u kojoj su ljudi različitih kultura živjeli prema sličnim vrijednostima i idealima, odnosno živjeli su prema konceptu koji nije bio toliko udaljen od zamisli europskih utemeljitelja Spinellija, Adenauera, Monneta, Schumanna i De Gasperija.
Kulturna razmjena
Nadalje, katolička hodočašća omogućila su duboke kulturne razmjene diljem Europe. Hodočasnici su putujući od jednog do drugog svetog mjesta, susretali različite regionalne običaje, jezike i umjetničke tradicije. Ti su susreti potaknuli međusobno prožimanje kulturnih izričaja, što je dovelo do spajanja različitih umjetničkih stilova, arhitektonskih čuda i razmjene intelektualnih ideja.
Nošen plimom tih promjena, novi arhitektonski stil širio se Europom. Slične građevinske karakteristike mogle su se vidjeti duž ovih hodočasničkih staza – zaobljeni lukovi, čvrsti kameni stupovi i raskošne rezbarije koje prikazuju biblijske priče – stil koji su kasniji povjesničari nazvali „romaničkim“. Nije bio rimski u klasičnom ili poganskom smislu, nego u arhitektonskom. Kao temelj koristio je koncept rimske bazilike. Struktura i ukrasi ovih zgrada odražavali su ideju rimske monumentalnosti, ali su ti novi sveti prostori bili kršćanski, očitujući širenje te religije diljem Europe.
Takav primjer trajnog arhitektonskog dostignuća koje utjelovljuje umjetnički utjecaj katoličkih hodočašća na gradnju sakralnih objekata je katedrala Santiago de Compostela u Španjolskoj, kojoj su kasnije dodane odlike gotičkog stila, te katedrala u Chartresu u Francuskoj.
Putovima hodočasnika “putovao” je i arte nueva arhitektonski stil koji je gotovo tri stoljeća ujedinjavao Latine, Franke, Nijemce i narode sjevera, a koji se smatra prvim primjerom “zajedničkog” zapadnog i kršćanskog identiteta.
Uz to, kako bi se dodatno potvrdila važnost hodočasničkih ruta u srednjem vijeku, vrijedi se povezati s djelima Dantea Alighierija koji u Božanstvenoj komediji, osim što sebe naziva hodočasnikom, definira i tri različite vrste hodočasnika: palmieri – oni koji su putovali u Jeruzalem, pelegrini – oni koji su putovali u Santiago i romei – oni koji su putovali u Rim.
Svetice hodočasnice
A u govoru o hodočašćima i njihovu utjecaju na razvoj urbanih i kulturnih središta Europe ne može se govoriti bez spominjanja dviju značajnijih žena koje su tomu doprinijele.
Sv. Eterija i Sv. Jelena primjer su kako vjerska putovanja mogu biti duboko kulturno, vjerski, pa čak i ekonomski transformativna.
Tako, prema tradiciji iz 4. stoljeća, putovanje Sv. Jelene, majke cara Konstantina, rezultiralo je iskapanjem, odnosno pronalaskom Pravoga križa na kome je bio razapet Isus Krist, kao i druge srodne relikvije. Tada je, kao uspomenu na taj događaj, podigla bazilike na Isusovu grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa, a bogomolje i mjesta koje je otkrila ova svetica i danas privlače brojne hodočasnike.
Eterijino vjersko putovanje
Značajno hodočašće koje je ostavilo dubok trag bilo je i ono Eterije – kršćanke iz Galije (današnja Francuska) ili Galicije (u Španjolskoj). Eterijino vjersko putovanje odvelo ju je do brojnih svetih mjesta u Jeruzalemu, uključujući baziliku Svetoga groba i Maslinsku goru. Sve je pedantno dokumentirala, a njezini spisi služili su kao vodič sljedećim generacijama utječući na hodočasnička iskustva mnogih koji su slijedili njezine stope:
plovila je preko Crvenog mora i prelazila Arabiju, a stigla je do Antiohije i Carigrada nakon prolaska kroz Palestinu, opisujući u preciznim detaljima Konstantinove bazilike i liturgije svetih mjesta. Općenito se smatra autoricom detaljnog izvještaja o hodočašću u Svetu zemlju između 381. i 386. Dugo pismo (više poput dnevnika putovanja), nazvano Peregrinatio ili Itinerarium Egeriae, upućeno je “dragim damama”, ženama iz njezine duhovne zajednice u domovini, i pruža neprocjenjiv uvid u praksu srednjovjekovnih katoličkih hodočašća.
To je izniman slučaj u historiografiji hodočašća, otkriven krajem 19. stoljeća u knjižnici bratovštine Santa Maria della Misericordia u Arezzu, koji se dugo krivo pripisivao Sv. Silviji Akvitanskoj koja je također išla na slično hodočašće u 4. stoljeću.
Pismo, pripovijest koja je vjerojatno napisana na kraju Eterijina putovanja, otkriva pojedinosti o tome kako su je na hodočašću najviši vjerski autoriteti primali s poštovanjem, imala je pratnju vojnika i carskih časnika na nekim dijelovima njezina putovanja, trajanje i trošak putovanja; korištenje dobro opremljenih vagona i nosača; posjedovanje svjedodžbe, odnosno neke vrste putovnice, a sve to je u spisima otkrila Europi te je, nakon otkrića, Itinerarium Egeriae doživio pet izdanja i prijevode na brojne europske i svjetske jezike.
Oblikovanje Europe
Katolička hodočašća su, dakle, odigrala ključnu ulogu u oblikovanju povijesnog, kulturnog i vjerskog krajolika Europe. Ta su sveta putovanja ostavila neizbrisiv trag na kontinentu, potičući duhovne veze, promičući kulturnu razmjenu i katalizirajući društveni, umjetnički i gospodarski razvoj.
Oblikovali su vjerske običaje, pobožnost, a doveli su i do pojave novih vjerskih redova.
Štovanje relikvija, poput relikvija svetaca i mučenika, na hodočasničkim mjestima stvorilo je središta vjerskog žara i pobožnosti, jačajući vjeru vjernika i pridonoseći širenju katoličanstva diljem kontinenta.
Tako se, razmišljajući o europskoj prošlosti, može zaključiti kako su katolička hodočašća ostavila trajan trag u tkivu kontinenta čime je kršćanstvo postalo nezaobilazan element europske povijesne priče te se s pravom možemo pozvati na Goetheove riječi kako je „Europa rođena na hodočašću, a kršćanstvo je njezin materinski jezik“.
Srednjovjekovna hodočasnička mjesta
Uz nabrojena hodočasnička mjesta, vjernici su putovali i u Canterbury, u jugoistočnoj Engleskoj, zbog svetišta Augustina Canterburyjskog, redovnika kojeg je papa krajem 6. stoljeća poslao preobratiti anglosaksonske pogane.
No, ipak je bilo poznatije kao mjesto mučeništva Thomasa Becketa, canterburyjskog nadbiskupa iz 12. stoljeća. Hodočastilo se i u Köln zbog relikvija Sveta tri kralja, te u Aachen zbog impresivne zbirke relikvija poput povoja maloga Isusa. Također, i norveški Nidaros bio je vjerska destinacija zbog svoje katedrale izgrađene na grobu Sv. Olava, kralja koji je Norvešku obratio na kršćanstvo. Sva ova „sveta mjesta“ pokazuju dobru umreženost Europe već tada.
