Kanonizacija blaženoga Alojzija Stepinca – zašto zapreke?

U lipnju 2014. proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca činilo se još samo pitanjem dovršetka uobičajene procedure. Naime, 3. lipnja 2014. Kongregacija za proglašenje svetih donijela je konačnu pozitivnu odluku i tako je radni dio procesa završen. Nakon toga je za nekoliko mjeseci trebao uslijediti sud Kardinalske komisije, koji je u takvom slučaju uglavnom formalno pitanje procedure, a nakon toga službeno proglašenje od strane Svetoga Otca te određivanje datuma i mjesta kanonizacije. To je uobičajena procedura za svakoga svetca i tako je trebalo biti i s blaženim Alojzijem Stepincem. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u nadolazećim je mjesecima u Zagrebačkoj nadbiskupiji pokrenuo molitvenu pripravu za proglašenje svetim vjerujući da je samo pitanje mjeseci kada ćemo doznati datum proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca, stoji u objašnjenju Stjepana Balobana u Glasu Koncila.

Smiju li teolozi šutjeti?

Prošlo je više od godinu dana a do proglašenja nije došlo. Što se, zapravo, dogodilo i što se trenutačno događa? Hrvatski građani, a prije svega vjernici, sve su više zbunjeni i s pravom pitaju: O čemu je riječ? Kako sve to razumjeti kad politički predstavnici susjedne države Srbije proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca do te mjere »politiziraju« da su uspjeli uvući u »diplomatsko–političku« igru vatikansku diplomaciju koja je inače u svijetu poznata po svojoj objektivnosti? U Hrvatskoj se pitanja postavljaju kao na traci: Što se to događa s Crkvom? Kako razumjeti iskrene pokušaje ekumenizma sa strane pape Franje i ovu »političko-diplomatsku« igru u odnosu na proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca? Tim i sličnim pitanjima već se duže bavi hrvatska javnost, i to uglavnom preko elektroničkih medija i portala. Ponešto se objavi i u civilnim tiskanim medijima, a sve to unosi »dodatnu pomutnju« među vjernike koji su uvjereni da je Alojzije Stepinac svetac – mučenik. Ti vjernici naposljetku vole svoju Crkvu i žele – kao i dosad u povijesti – ostati odani Svetomu Otcu. Smatram da se u raspravu o svemu tome trebaju uključiti hrvatski teolozi i otvoreno progovoriti o svim, pa i o onim veoma zahtjevnim pitanjima o kojima »najradije ne bismo govorili« iz ovoga ili onoga razloga. Teolog se uvijek nalazi pred pitanjem: Šutjeti i tako »ostati na sigurnom« ili progovoriti i tako se »izvrgnuti« opravdanoj ili neopravdanoj kritici? Koja je alternativa? Ako teolozi šute, alternativa je da hrvatski vjernici sve, katkada »baš sve« važnije informacije o ovim pitanjima dobiju iz »druge ruke« i prema njima oblikuju svoje mišljenje, a s vremenom i odnos prema vjeri i Crkvi.

Upoznati činjenice

Da bi pojedinci, ali i crkvena zajednica, mogli bolje oblikovati svoje mišljenje, treba – najprije – doznati ono što se od lipnja 2014. stvarno događalo i što se još uvijek događa u odnosu na proces proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca: Što je tko učinio ili nije učinio? Koju ulogu ima Srpska pravoslavna Crkva, a koju politička vlast u Srbiji? Koju je ulogu odigrao apostolski nuncij zajedno s pojedinim predstavnicima Katoličke Crkve u Srbiji? S druge strane, postavljaju se i pitanja u odnosu na (ne)reagiranje Katoličke Crkve u Hrvatskoj odnosno Hrvatske biskupske konferencije i hrvatskih biskupa pojedinačno? Je li proglašenje svetim hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca isključivo pitanje zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji u posljednjih godinu dana na različite načine reagira i govori o svetosti Alojzija Stepinca. Ili bi se u pojašnjenja i raspravu trebala više uključiti Hrvatska biskupska konferencija i biskupi u svojim biskupijama? Sveti lik Alojzija Stepinca simbolizira vjernost sveukupnoga hrvatskoga vjerničkoga puka Bogu, vjeri i Svetom Otcu.

Do novijega vremena informacije o eventualnim zaprjekama bile su uglavnom »šture«, a to je uvelike zbunjivalo ne samo hrvatske katolike, nego i većinu hrvatskih građana. Nakon što se pročulo da je papa Franjo odlučio osnovati mješovitu komisiju pravoslavnih i katoličkih stručnjaka koja će preispitati za Srpsku pravoslavnu Crkvu neka sporna pitanja, hrvatski katolici našli su se pred još težim pitanjima koja sasvim sigurno utječu na njihovu vjeru, ali i na odnos prema Crkvi i Svetomu Otcu. U takvoj situaciji, osjećajući odgovornost za vjeru u hrvatskom narodu i Crkvi, kardinal Josip Bozanić je krajem kolovoza (30. 8.) na Trsatu iznio pred hrvatskom javnošću prvi put cijeli tijek događanja oko zaprjeka koje dolaze sa strane Srpske pravoslavne Crkve (usp. GK, 6. rujna 2015., str. 3). Krajem rujna i početkom listopada apostolski nuncij u Republici Srbiji mons. Orlando Antonini, Talijan iz Akvile, na završetku svoje službe u Srbiji dao je intervjue beogradskim novinama (Politika, 26. rujna, Danas, 6. listopada) iz kojih je vidljivo da je za situaciju u kojoj se nalazimo bila značajna uloga beogradskoga nuncija, a dijelom i Katoličke Crkve u Srbiji. Ti intervjui preneseni preko hrvatskih civilnih medija iznova su uznemirili hrvatsku crkvenu, ali i civilnu javnost te izazvali brojne reakcije kako u tiskovinama tako još više u elektroničkim medijima i na portalima. Nakon toga je apostolski nuncij u Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico na obljetnicu proglašenja blaženim Alojzija Stepinca (3. listopada) smatrao potrebnim preko Hrvatskoga katoličkoga radija pojasniti trenutačnu situaciju oko proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca, naglasivši da za Svetog Otca nije na ispitu Stepinčeva svetost jer je rad Kongregacije za svetce pozitivno završen. I o tome nema sumnje. »Papa je izabrao gestu ekumenske ljubavi koja ne znači raspravu o Stepinčevoj svetosti. To je završeno i nema rasprave« (GK, 11. listopada 2015., str. 3), naglasio je predstavnik Svetoga Otca u Hrvatskoj.

Od koga dolaze zaprjeke?

Polazeći od toga važno je pitanje: Od koga dolaze zaprjeke? Nakon što je proces za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca pred temeljitom i strogom Kongregacijom za proglašenje svetih u Rimu zapravo završen (3. lipnja 2014.) komunikacija se događa na relaciji Beograd – Vatikan, a iz te komunikacije je sve do ljeta ove godine, nažalost, bio isključen Zagreb odnosno Hrvatska biskupska konferencija. Smatram da bi prema načelu supsidijarnosti i sinodalnosti – a prije svega zbog vjernika i Crkve u Hrvatskoj – bilo puno učinkovitije da je od početka bila u razgovor i raspravu uključena Crkva u Hrvatskoj preko svojih legitimnih predstavnika. Tako se, nažalost, dogodilo da se o veoma osjetljivoj temi proglašenja svetim Alojzija Stepinca raspravljalo bez bitne strane, tj. Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U tom kontekstu veoma je važnu ulogu odigrao apostolski nuncij u Beogradu i crkvena diplomacija u Vatikanu. I dolazimo do važnoga čimbenika, tj. papa Franjo se na temelju spomenute komunikacije odlučuje za, kako je rekao kardinal Bozanić, »gotovo neočekivan ekumenski korak, bez presedana u povijesti« (GK, 6. rujna, str. 3).

Kako izići iz ove situacije?

Katolička Crkva u Hrvatskoj u odnosu na Srpsku pravoslavnu Crkvu svjedočila je ekumensko opredjeljenje kako u komunizmu tako i za vrijeme Domovinskoga rata, unatoč agresiji. Ona je i danas spremna nastaviti iskren i na isključivo crkveno-teološkoj razini utemeljen ekumenski proces. U tome je Katolička Crkva u Hrvatskoj potpuno u skladu sa svim onim što uči i svjedoči papa Franjo. Međutim, treba ostati na vjerničkoj i crkveno–teološkoj razini. Stavljanje naglaska isključivo na političko i nacionalno, a u odnosu na izrazito agresivne trenutačne političke vlasti u Srbiji na nacionalističko, udaljuje od Isusova pristupa svakomu čovjeku bez obzira na kulturu i vjerske razlike, na ožiljke prošlosti i ranjivosti sadašnjega trenutka.

Svetački lik Alojzija Stepinca ne može biti zaprjeka istinskim i vjerničkim ekumenskim nastojanjima katolika i pravoslavaca, Srba i Hrvata. On jest i ostat će zaprjeka za one koji na vjeru i Crkve gledaju kroz isključivo nacionalističke i diplomatsko–političke naočale. A to nije zaslužio Bogu, Kristu i povijesnoj Crkvi uvijek odani nasljednik apostola iz Zagreba i Hrvatske.