Iznimno teško bi bilo nekoj osobi koja nije upućena u hrvatsku političku i civilnu scenu objasniti što se to dogodilo u subotu, 21. svibnja u 10 sati. Po službenoj procjeni policije, 15 000 ljudi skupilo se na Trgu kralja Tomislava s jednim jedinim ciljem – slaviti život. Ne, nismo nikakvi hipiji niti aktivisti, samo smo ljudi kojima je dosta vladajuće kulture smrti, samo smo obitelji koje su došle zaštititi i one najmanje koji se ne mogu izboriti za svoj glas.
Zagreb se probudio, pokazala se moć hrvatske mladeži! Ali nikakva militantna moć, već snaga osmjeha, ljubavi i života. Upravo je to bio Prvi nacionalni Hod za život! Zato, prije svega, zahvale supruzi premijera, Sanji Orešković, udruzi U ime obitelji i Željki Markić, gospodinu Batarelu i udruzi Vigilare i svim utjecajnijim hrvatskim političkim licima zbog kojeg ovaj hod nikad ne bi postigao ovakve razmjere. No ovaj Hod nije organiziran za velike face.
Petogodišnji Ivan s malim bracom koji se skriva u maminom trbuhu
Svaka politička komponenta Hoda, svaka pozadina i stalni pritisak na voditelje ove inicijative padaju u vodu kraj petogodišnjeg Ivana kojeg sam upoznao na Hodu. On mi je objasnio kako je na Hod došao sa cijelom svojom obitelji: mamom, tatom i malim bracom koji se skriva u maminom trbuhu. Pitao sam ga kako zna da je to njegov braco, a ne seka. Odgovorio mi je da se trza i lupa mamu toliko jako da je mama rekla da sigurno u pitanju još jedan nogometaš u obitelji. Za Ivana je njegov braco već živ. Ivan njemu tepa, grli ga i ljubi majčin trbuh i da može, Ivan bi ga najrađe sada zagrlio snažno, ali na to će morati još malo pričekati. Radost je isijavala, pjesme i molitve nije nedostajalo, sve je prolazilo mirno. A onda smo prošli kraj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Strah od velikih boraca za ljudska prava
Ispred zgrade kolonu je dočekalo stotinjak ljudi, masovno pobornika smrti. Sigurno osnivač Akademije, biskup Strossmayer, s neba gleda s velikom tugom jer nekako mi se čini da prije 150 godina nije imao na umu da će se ovakav milje ljudi skupljati na vrelu stoljetne institucije hrvatskog znanja. Ivanovo lice se više nije smijalo, a nije ni moje. Prožeo me je strah jer kada osjetite toliku količinu mržnje, javljaju se i fiziološki simptomi. Počeo mi se pojavljivati neki mučni osjećaj u želucu. Veliki borci za ljudska prava počeli su vrijeđati, psovati i bučiti protiv svih nas koji smo došli podržati život. I u jednom trenutku sam se osjećao kao da se to slavlje pretvorilo u strašan križni put. Horda nevinih ludi prolazi do svoga cilja, a politički potaknuti, smrću osjenčani, sa strane nas tuku, vrijeđaju i, s nekim neobično zlim podsmijehom – pljuju.
Glas za najmanje
Tek tada sam shvatio da je to bio đavolji prosvjed, da je njih 400, mene, koji sam se nalazio okružen tisućama svoje braće i sestara uspjelo odmaknuti od te velike proslave. Ubrzo sam se trgnuo iz te kratke žalosti i sjetio da se vrag boji radosnih ljudi. Pogledao sam oko sebe, a svi koji su me okruživali na napade su odgovorili onim jedinim što su imali, jedinim što jesu, što svi mi jesmo – osmijehom! I Zrinjevcem prolomio gromoglasni pljesak u znak pozdrava njima! Ali smiješak se vratio i pomalo reaktivno vratio nakon što sam pročitao njihove natpise koji su, u najmanju ruku, bili smiješni, a kasnije već i žalosni. Inače, natpis koji je digao najviše buke s takozvane konzervativne strane i oko kojeg se vode velike polemike, moje tijelo – moj izbor, možda je postigao i kontraefekt jer je najbolje prikazao i podržao cijelu inicijativu Hoda za život, jer upravo smo došli izboriti se u ime onih koji ne mogu podići glas za sebe – onim najmanjima i dati njihovim tijelima izbor da se rode.
Prolazim tako i čitajući natpise promišljao sam kako je možda sasvim u redu jer se druga strana koristi tako slabim i primitivnim argumentima koje iščitavam na sloganima hrabreći se kako će život u svakoj civiliziranioj raspravi pobijediti smrt. No tada se vraćam u surovu realnost gdje, nažalost, nije važna jačina argumenta, nego jačina glasa.
Koliko god da je kultura života racionalnija, uvijek će izgubiti naspram buke koju diže iracionalnost koja galamom kompenzira manjak čvrstih i stabilnih stajališta. Od svih nimalo smislenih slogana koje sam tih stotinjak metara iščitavao, jedan natpis me je šokirao: od nataliteta, bitnija je kvaliteta i bilo mi je čudno kako je 15 000 ljudi bilo prozvano fašistima i nacistima od strane ljudi koji imaju napisan temeljni princip eugenike i populacijske politike nacizma!?
Manipulacije u medijskom prostoru
Baš i danas, u 2016. godini, kad sam pomislio da se borba protiv svega tradicionalnog i obiteljskog uzdigla na jednu višu razinu, mediji me uspiju razuvjeriti koristeći dvije dobro poznate metode iz totalitarnih sustava.
Prvo je etiketiranje, pa nas lijevo-liberalni mediji proglase fašistima, a zatim slijedi izbacivanje iz medijskog prostora, gdje se ista količina vremena u medijima daruje tisućama i tisućama sretnih ljudi, obitelji i djece; kao i šačici vojnika smrti. Ne znam jesam li možda ja dio te fašističke mladeži, ili možda Ivan čija je krivica jedino ta da voli svoga uskoro rođenog brata, no takvi napadi me podsjećaju na scenu iz poznatog filma, Gospodara Prstenova, kad Gandalf svojom snagom pobijedi demona, ali demon padajući sve dublje u ponor smrti i, osjećajući tonuće, zadnjim snagama zadaje krvoločne ožiljke snagama svjetla. Čini mi se da i ova lijevo-liberalna struja osjeća da gubi i ne može se pomiriti s očitim porazom, ali se ne predaje bez borbe do posljednjih snaga.
Ako želimo mir, moramo slijediti Isusove korake
Na kraju, volio bih svima onima koji su uspjeli ostati nepristrani po najvažnijem pitanju današnjice, svima onima koji u punini svoje indiferentnosti odbijaju pristupiti strani života ili strani smrti, svim lažnim mirotvorcima koji pod krinkom imaginarnog mira s velikim neslaganjem gledaju na subotnju inicijativu (pomalo iz inata) citirati baš osnivača Opusa Dei, sv. Joesmariju Escrivu. Ako želimo mir, moramo slijediti Isusove korake. Mir je posljedica rata – borbe, asketske borbe. Mir je posljedica pobjede i bez pobjede nikakav mir nema smisla i lažan je – on je kapitulacija. Nažalost, zajedništva neće biti jer život i smrt ne idu zajedno, i sve dok jedna strana ne pobijedi u potpunosti, žestoke će se borbe voditi.
Zahvalni Gospodinu što nam je obećao da nas vrata paklena nikad neće nadvadati i da će život jednom i zauvijek pobijediti, skupimo se zajedno kao ratnici svijetla i pokažimo moć zajedništva u Kristu. Zato dok naši potivnici, kako pišu na plakatima, uče curice da umjesto kuće spremaju revolucije, budu spremni na borbu jer čeka ih vojska kontrarevolucionara koja se ne boji Istine, makar im ona zadala ovozemaljsku smrt.
*Marko Mihoković je učenik 4. razreda XI. gimnazije u Zagrebu
Tekst se nastavlja ispod oglasa
