Memento uoči Bleiburga – hrvatske Veronike nesebično žrtvovale živote za patnike u ‘kolonama smrti’

Mnogobrojne hrvatske žene, naše Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu patnicima u kolonama smrti koje su prolazile kroz hrvatska sela.. Te kolone bile su praćene nemilosrdnim partizanima, koji su često zbog pomaganja patnicima – ubijali milosrdne Veronike.

Svaki preživjeli s “križnog puta” sa zahvalnošću i često sa suzama u oku  spominjao se tih ženacijelog života.

U Hrvatskoj je istinu o „križnim putevima“ bila zabranjivano i spominjati više od pola stoljeća, pod prijetnjom zatvora i progona svake vrste. Nasuprot povijesnoj istini, da je nakon II. svjetskog rata nad hrvatskim narodom počinjen genocid, o čemu svjedoče stotine masovnih stratišta od kojih su u nekima pobacane tisuće ubijenih ljudi, u Jugoslaviji se njegovao perverzni i inverzni „mit o genocidnosti hrvatskog naroda“. Zbog toga su mnogi ostali i zatečeni brutalnošću zločina koje je počinila nasljednica Titove vojska JNA u Domovinskom ratu, u suradnji s paravojnim srpskim jedinicama sastavljenim od teritorijalaca, milicija, četnika i drugih. No, oni koji su bili svjedoci događanja 1945. ili su o tome slušali od starijih, nisu bili iznenađeni Vukovarom, Škabrnjom, Srebrenicom ili Prijedorom. Okrutnost kojoj su ubijani Hrvati u Hrvatskoj, te Hrvati i muslimani u BiH, bila je poznata jednom dijelu ljudi, a osobito onima koji su prošli tragediju „križnih puteva“ 1945. godine.

Sve se ponovilo.

Zbog nametnute kolektivne krivice i šutnje u hrvatskom narodu, samo u kuloarima su preživjeli sudionici križnih puteva pričali mlađim Hrvatima, u povjerenju iza zatvorenih vrata i prozora, o nečemu o čemu se i danas, nažalost, malo zna: hrabrim hrvatskim ženama Podravine i Slavonije koje su, po cijenu života, donosile patnicima u „kolonama smrti“ hranu i vodu da se okrijepe. Takvih primjera bilo je i u drugim dijelovima gdje su prolazile „kolone smrti“, a i u Sloveniji gdje su slovenski katolici pomagali zarobljenicima, skrivali ih, hranili, a slovenske žene čak uzimale preživjelu djecu na odgoj od ubijenih majki.

Postupci s pripadnicima „Kolona smrti“ bili su prije svega neljudski.

Partizani su pripadnicima kolona smrti oduzimali novac, satove, prstenje i sve vrijednosti što su zarobljenici imali (mnogi su sa sobom nosili obiteljski nakit), zatim odijela, cipele, tako da su na kraju hodali polugoli, u donjem rublju i bosi. Rijetko im se davalo jesti, obično na završetku prevaljenoga puta, i to malo kruha i vode. Čak su u mnogo slučajeva stražari zabranjivali davati pripadnicima kolone jelo i vodu, koje su im pružale žene i djeca. Mnogo su puta zlostavljali hrvatsko pučanstvo koje se smilovalo nad žrtvama, otimali im hranu i bacali vodu, a mnoge hrvatske žene bile su ubijene jer su htjele pomoći unesrećenim zarobljenicima.

Pribjegavalo se rafiniranim mučenjima, zaustavljalo kolone kraj izvora vode, zabranjujući im piti. One koji bi se usudili piti vodu, smjesta bi ubijali. Čak ni djeci nisu davali vodu (Nikolić, V., 1993, 348).

I dok se hrvatsko pučanstvo trudilo pomoći zarobljenicima, komunisti su organizirali svoje simpatizere da se postave protiv izmučenih pješaka. U naseljima srpskoga pučanstva hrvatski zarobljenici bili su posebno zlostavljani, mučeni, pljačkani i ubijani od strane muškaraca, ali i žena.  Zarobljenici su bili tučeni, prebijani, pljuvani, mučeni bez milosti, često je na njih bacano kamenje, kipuća voda, ili su čak bili ubijani.

Bilo je i slučajeva namjernog trovanja vode i hrane.

Oni koji bi zaostajali na putu zbog iznemoglosti bili su nemilosrdno pobijeni. Morali su naprijed pa čak i žene, trudnice koje su na putu pobacile od patnje, žeđi, gladi i umora. Strijeljanja zaostalih mučenika bila su svakodnevna. Morali su trčati na žegi, dok su njihovi stražari putovali na konjima ili u autima. Partizani su redovito svaki trenutak nekoga izdvajali iz kolone i bez ikakvoga posebnoga razloga ubijali pred drugima, a ponekad su se likvidacije izvršavale i u šumama jer su izvršitelji zločina nastojali skriti svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i pronalaze ostale jezovite ostatke (Grčić, M., 1990. 142).

Bleiburške mučenice i hrvatske Veronike

Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. One su prenosile istinu djeci i unucima o kojoj je bilo zabranjeno govoriti. Svojom ljubavlju nadahnjivale su nove generacije da istina koju su podnijeli hrvatski mučenici ne padne u zaborav. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa, a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života, bez svojih muževa, sinova, braće, ujaka…

Njima treba dodati i spomenute hrabre hrvatske žene, mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći.

Svaki preživjeli s “križnog puta” sa zahvalnošću i često sa suzama u oku ih se spominjao cijelog života.

Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest i hrvatski narod ne smije nikada zaboraviti – uzor i primjer ljubavi za svoj narod i ljude u patnji. Bilo bi lijepo i korisno, za buduće generacije, kada bi Hrvatska podarila neki spomenik ili drugo sjećanje – Hrvatskim Veronikama, milosrdnim junakinjama križnih puteva.