Miki Bratanić: Moji su djedovi bili partizani, a ne komunisti – dosta je skrivanja komunizma iza antifašizma!

Foto: mikibratanic.com

Otvoreno pismo povodom podjela u Hrvatskoj i manipulacija u hrvatskoj javnosti portalu Narod.hr poslao je splitski i hvarski književnik Miki Bratanić.

Moji djedovi bili su partizani. Onaj po majci izvukao je deblji kraj u jednoj od onih „slavnih“ dalmatinskih brigada, prošavši sve i svašta, prenijevši svog sumještanina preko pontonskog mosta na Neretvi. Njihovo tj. moje mjesto Vrbanj, zapalili su talijanski fašisti u siječnju 1943. Ukupno je iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi.

Stoga, ako postoji netko tko može, zna i treba baštiniti tekovine antifašizma, onda sam to ja i meni slični ljudi, rasterećeni ideoloških podjela i potreba za skrivanjem vlastite prljave prošlosti.

Za vrijeme rata i nakon završetka rata moji su djedovi ostali ono što su bili i prije rata; težaci, te u prvom redu pošteni i čestiti ljudi.

Moji djedovi su bili partizani, ali NISU BILI KOMUNISTI!!! Kao što ih većina nije bila.

Ovo sve pišem stoga jer je zloupotreba uzvišene norme antifašizam u Hrvatskoj toliko postala odvratna da je nadmašila i ono već viđeno i proživljeno u Jugoslaviji. Licemjerje i dvoličnost u tom kontekstu poprimilo je tolike razmjere da svaki normalan i malo pismen čovjek to jasno može prepoznati, te više ne treba i ne smije ignorirati. Skrivanje komunizma iza paravana antifašizma nije ništa drugo nego zločin. A to se u Hrvatskoj događa, evo već četvrt stoljeća. Kao da nije bila dovoljna ista praksa kroz pola stoljeća u Jugoslaviji.

Tekovine komunizma neka baštine oni koji su bili dio te ideologije, ali antifašizam neka ostave na miru. Ovo se naravno odnosi na one komuniste koji su okrvavili svoje ruke i koji su u ime ideologije ubijali „neprijatelje naroda“, a zapravo su ubijali svoje vlastite političke i druge njima imaginarne protivnike.

Nemoralno je i nehumano da nositelji tako svete ljudske misije kao što je antifašizam budu oni ljudi čije se ponašanje ne može nazvati nikako drugačije nego fašističkim i totalitarističkim.

Gotovo čitavo jedno desetljeće istraživao sam zločine komunizma, te upoznao ono što je dugo bilo vješto skrivano od javnosti.  Našao sam tamo mnogo toga ružnog, neljudskog, zvjerskog i nevjerojatno brutalnog. O razmjerima tih zločina da i ne govorim.

Anitifašizam i zločini nikako ne smiju imati poveznice. A u nas je to isprepleteno.

Mnogi naši „antifašisti“ nikada nisu ni vidjeli fašiste. Većina njih nije nikada ni vidjela rata. Oni su bili skriveni u svojim partijskim ćelijama i nazivali fašistima svakoga tko je mislio drugačije od njih.

Njihov „antifašizam“ ne predstavlja Hrvatsku kao antifašističku, već isključivo kao fašističku. Oni i danas svugdje vide ustaše, crkva im je “klerofašistička“, a državni neprijatelj broj jedan im je jedan pjevač.

Isto kao i nekad.

I čim se netko javi tko bi želio reći istinu odmah postane fašist. Odmah!

Oskvrnuli su i Bleiburg i Jasenovac, skrivajući žrtve s jedne strane i manipulirajući brojem žrtava s druge strane. Nije njima do nikakvog antifašizma, niti im je stalo do bilo kojih žrtava.

Njihov zločinački poduhvat ostvaruje se u namjeri prikrivanja tragova zločina vlastite ideologije i rodbinske partijske uhljebske baštine,  dizanjem prašine s druge strane zločina istim starim metodama.

I nije to nešto prošlo. To se događa danas, pred našim očima, a nažalost događati će se i u budućnosti, ako se nešto ne popravi. Hrvatska je u ideološkom građanskom ratu kojeg nitko nije javno objavio, a on bukti već godinama. Društvene mreže i svi mediji postali su prave bojišnice. Taj rat stalno iniciraju nasljednici komunističkih ideja i Jugoslavije koji Hrvatsku nikad nisu prihvatili kao svoju državu i kojima u Hrvatskoj ništa nije dobro. Najviše ih naravno muči istina i druga strana njihove medalje.

Sve to skupa isforsirano dovodi do podjela u narodu. To odgovara mnogima, ne samo političarima. Kao da svi od toga imaju koristi. Podijeli pa vladaj stara je izreka. Podjele su postale bizarne i tragične, pa se na lijeve i desne dijele čak i znanstvenici i umjetnici, što je neizdrživo. A ne postoji zapravo ništa lijevo i desno. Postoji samo istina i laž. Istina koju ovi navodno desni baš i ne žele puno i laž koju žele puno ovi navodno lijevi.

Hrvatskoj treba istina. Samo istina.

Ljudi koji skrivaju istinu i koji su proganjali i ubijali druge zbog istine nikako ne mogu biti dobri ljudi niti predvodnici dobrih ideja i namjera.

Vrijeme je da o Hrvatskoj počmu govoriti ljudi koji Hrvatsku vole. Čiji su djedovi i očevi ginuli za Hrvatsku. I koji na temeljima povijesnih istina žele izgraditi bolju, pravednu i čestitu Hrvatsku.

Preskočili smo preko mnogih nemoralnih stvari, koje se nije smjelo preskočiti. Treba se napokon zaustaviti, koliko god je potrebno i staviti stvari na svoje mjesto. I ljude.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu

*Miki Bratanić hrvatski književnik je iz mjesta Vrbanj na otoku Hvaru. Piše na hvarskoj čakavici, splitskoj urbanoj čakavici i standardnom hrvatskom jeziku. Objavljuje kolume vezane za baštinu i tradiciju. Izabrane pjesme objavljene su mu u antologiji čakavskog pjesništva 20. stoljeća. Član je “Društva hrvatskih književnika”.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr