Mr. Radelj: Pristaše takozvanog homoseksualnoga braka otvoreno prkose Bogu koji je stvorio brak

S teologom i prevoditeljem, mr. Petrom Marijom Radeljom u prvom dijelu intervjua razgovarali smo o Sinodi o obitelji, što očekuje od Sinode, što misli o predloženoj promjeni u crkvenom učenju i sakramentima prema kojoj bi rastavljeni i građanski ponovno vjenčani mogli pristupiti pričesti. Teme drugog dijela intervjua bile su njegova razmišljanja o postojećem pastoralu braka i obitelji koji provodi Katolička Crkva u Hrvatskoj, kako će se rad Sinode odraziti na njega, te o tome štiti li naša država na adekvatan način obitelj.

Što nam je otkrio u trećem dijelu pročitajte u nastavku…

Svjetski mediji, po pitanju ove Biskupske sinode o braku i obitelji, uglavnom su usredotočeni na dvije teme – status civilno razvedenih osoba i homoseksualnih zajednica. Kako to komentirate?

Posvjetovljene medije i posebno njihove vlasnike ne zanima istina, ni cjelovitost informacije, nego su tendenciozni. O tom kakvi su prečesto mediji, dovoljno je pitati se sa Svetim Ocem Franjom: zašto je milimetarska promjena burzovnoga indeksa udarna vijest, a ljudska smrt, nesreća ili bijeda koju možemo spriječiti ili ublažiti – nisu?

Katolička Crkva ostala je jedina globalna organizacija koju moćnici ovoga svijeta nisu u potpunosti podjarmili. Posvjetovljeni mediji i njihovi vlasnici imaju jasnu agendu: učiniti sve da slaboinformirani kršćani počnu misliti kako je svejedno je li tko u braku ili nije, kako je svejedno opće li spolno s osobom različitoga ili istoga spola. U tu svrhu stalno potpiruju i lažno najavljuju da bi se tisućljetno učenje Crkve moglo promijeniti. No, Crkva to učenje nije izmislila, nije vlasnica tih informacija, nego samo njihova glasnica.

Tema Biskupske sinode jest ženidba i obitelj, a ne pravo na poštovanje obiteljskoga dostojanstva.

Sinoda nije posvećena građanski prevjenčanim osobama ni osobama koje prakticiraju homoseksualne odnose.

Status građanski rastavljenih osoba sam po sebi nije sramotan niti ga crkvena stega osuđuje. Samo zato što je netko građanski rastavljen, on ne mora biti isključen od primanja sakramenata. I u kanonskom pravu postoji institut „rastave od stola i postelje“ koji supružnike ovlašćuje da više ne stanuju zajedno, to jest ne dijele zajedničku postelju i zajedničko kućanstvo.

Postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili spasiti prvi brak, a ipak su sasvim nepravedno napušteni, i onih koji su svojom teškom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su ušli u novu zajednicu suživota radi odgoja svoje djece, a koji su često, prema svojoj savjesti, duboko u sebi uvjereni da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana.

Problem za crkvenu stegu, a onda i za ćudoređe i sadržaj kršćanskoga navještaja nastaje kad se netko preoženi ili preuda i hoće da mu kršćanska zajednica to prizna i vrjednjuje kao pravi brak. Crkva drži da ne može priznati valjanom novu zajednicu ako je prva ženidba bila valjana. Ako nije, rješenje je da se u crkvenoj parnici, kanonskopravnom postupku, utvrdi ništavost prve ženidbe, da ona nikad valjano nije ni sklopljena, ili da nije ni smjela biti sklopljena pa se zato nisu ni mogli vjenčati.

Papa Franjo omogućio je da od prosinca ove godine postupci utvrđenja ništavosti ženidbe na crkvenim sudištima traju kraće, iako su i do sada oni u pravilu trajali kraće nego parnice rastave braka na građanskim sudovima. Ako je pak prva ženidba bila valjana, onda se oni koji su se građanskom rastavom braka razišli i ponovo vjenčali, sada s drugom ženom ili drugim mužem, nalaze u položaju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati svetoj Pričesti dokle god traju takve okolnosti. Iz istoga razloga ne mogu obavljati određene crkvene odgovornosti, primjerice ne mogu biti kumovi na krštenju i krizmi, ali mogu biti svjedoci, pučki rečeno kumovi na vjenčanju, mogu i trebaju dobiti i ispovijed i Pričest na smrtnom času, mogu i trebaju poštovati sve druge Božje zapovijedi, mogu prilagati u dobrotvorne svrhe, trebaju se moliti i postiti.

Što se tiče „homoseksualnih zajednica“ opet moramo utvrditi o čem govorimo. Osobe koje prakticiraju spolne odnose s osobama svojega spola uobičajeno nazivamo homoseksualcima. No, oni sami nisu htjeli da taj izraz uđe u hrvatsko pravo nego se još od 2003. govori o „istospolnim zajednicama“, a od 2014. „životno partnerstvo osoba istoga spola“. Pritom izrazi „istoga spola“ i „istospolni“ namjerno ostavljaju mogućnost različita shvaćanja jer spol i spolnost na hrvatskom imaju višestruka značenja. Jedno je da je netko muškoga ili ženskoga spola, to jest da ga je majka rodila kao sina ili kćer, a posve drugo da netko spolno opći, i to s osobom istoga spola: muško s muškim, ili žena sa ženom.

I što se tiče „zajednice“, moramo utvrditi o kolikom broju govorimo. Nije isto jedinstvo ili spoj dvoje ljudi i zajednica od troje ili više. Pa čak ako se misli i na „životno partnerstvo osoba istoga spola“, kako se voljom dosadašnje koalicije u Hrvatskoj zove „unija za homoseksualce“, ni taj institut nigdje nije definiran da je za ljude koji spolno opće s pripadnicima vlastitoga spola.

Paradoks je što se spolni odnosi proglašavaju tolikom privatnošću, a traži se jednako poštovanje i čašćenje kao da je riječ o nečem javnom, časnom, uzornom, jednakovrijednom kao kršćansko sveootajstvo ženidbe, koja je, dakako, isključiva, cjeloživotna i nerazrješiva zajednica dviju osoba različitoga spola.

Od medija, ali i pojedinih sudionika Sinode mogu se očekivati pokušaji ozbiljnijih skretanja rasprave s rastavljenih i ponovno vjenčanih na homoseksualne zajednice iako to nije tema zasjedanja.

Kakvi su izgledi da se Crkva sustavno organizira u pastoralu homoseksualnih osoba i na koji način?

Moramo se najprije sporazumjeti što su to homoseksualne osobe.

Jesu li to i oni muškarci i žene koji imaju sklonost osobama istoga spola, ali se suzdržavaju od sodomije i nastoje kršćanski čestito živjeti?

Sveto Pismo izričito osuđuje homoseksualne čine, od mjesta gdje je pojava dobila ime sodomstvo (sodomia) po gradu Sodomi (Postanak 19, 1–11), i drugdje u Starom Zavjetu (Levitski zakonik 18, 22; 20, 13; Sudci 19, 22–24; Ezekiel 16, 50) i u Novom Zavjetu (Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 9; Prva Timoteju 1, 10; Judina 1, 7), jer su oni protunaravni i suprotni vjernosti Bogu. Crkva oduvijek uči da je prakticiranje homoseksualnih odnosa grijeh.

Među osobama pak koje prakticiraju homoseksualne čine prepoznaju se tri skupine.

Ima onih koji su odbacili katoličku vjeru, dapače žele i što više drugih ljudi otuđiti od Crkve. Među njima su glasni pristaše takozvanoga homoseksualnoga braka, jednakovrijednosti te veze i ravnopravnosti takve zajednice sa ženidbom. To je otvoreno prkošenje Bogu koji je stvorio brak. To je gore od poganske izopačenosti jer oni koji nisu priznavali jednoga Boga, možda su dopuštali homoseksualno ponašanje, ali se nikada nisu usudili reći da je to bio brak. Isus nas je poučio da za obraćenje takvih osoba kršćaninu treba oštar post, ustrajna molitva i puno žrtava. Mrziti grijeh kao zlo, a poštovati grješnika kao osobu.

Druga je skupina onih koji, bez obzira jesu li kršteni ili nekršteni, nisu dobro razumjeli što katolička vjera o tom uči, pa ih treba poučiti ako to žele doznati. Suvremeni katolički pristup homoseksualnosti artikulirao je Zbor za učenje vjere pod vodstvom kardinala Ratzingera s odobrenjem sv. Ivana Pavla II., u Katekizmu (br. 2357–2359) i iscrpno u dvjema ispravama: Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe (1986.) i Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama (2003.). Sve je dostupno na hrvatskom i na internetu. U njima ima niz detalja koje bi, prema mojem mišljenju, homoseksualci koje žele ostati ili postati katolicima trebali uzeti u obzir i u odanosti prema Crkvi, svojoj majci i učiteljici, tražiti prikladnu pastoralnu skrb. Ne vidim razloga zašto bi im se takva skrb uskratila.

Kao treću skupinu prepoznajem one koji znaju ćudoredno vrjednovati što čine, ali ipak s jedne strane ustraju u tom, a s druge žele ostati katolicima ili barem ne prekinuti sve veze s Crkvom. Koliko mi je poznato takvima se izlazi u susret duhovnim razgovorima, susretima pri blagoslovu domova, pohodom bolesnicima. Iako su homoseksualni čini grješni i protivni Božjemu naumu o čovjeku, takvi ljudi nastavljaju pripadati Crkvi koja ih prati posebnom skrbi u želji da, koliko god je to u svem ostalom moguće, njeguju kršćanski način života. I takve se poziva da sudjeluju na svetoj Misi, naravno bez primanja Pričesti, da slušaju Božju Riječi i sami čitaju Sveto Pismo i crkvene oce, da navraćaju u crkvu na euharistijsko klanjanje, da ne zapuste dnevnu molitvu, da sudjeluju u životu zajednice, da se posvete djelatnoj kršćanskoj ljubavi, to jest djelima milosrđa, da čine pokoru i da ne čine veće zlo, primjerice da ne budu promiskuitetni.

Vezano uz jednakopravnost i jednake mogućnosti za muškarce i žene, sa Sinode su se čuli i prijedlozi da se otvori đakonat za žene te da ih se imenuje na odgovorne položaje u Rimskoj kuriji i biskupijama. Što vi mislite o tom prijedlogu?

To nije jedan prijedlog nego su dva prijedloga, jedan dogmatski, a drugi administrativni.
Ređenje žena je stvar dogmatske naravi i to je pitanje za Katoličku Crkvu zaključena dvojba. To nije stvar crkvene stege koju Crkva može dopustiti ili nešto o tom određivati. Učenje da je sveti red u svoja tri stupnja đakonstva, prezbiterstva i biskupstva pridržan isključivo za muškarce očuvano je u stalnoj i sveopćoj predaji Crkve.

Na dvojbu pripada li to utvrđenje u poklad vjere, ono što katolici trebaju vjerovati, sv. Ivan Pavao II. u listopadu 1995. odgovorio je potvrdno. Obrazloženje je sljedeće: „To učenje zahtijeva konačni pristanak, budući da je utemeljeno na pisanoj Božjoj riječi, da je od početka trajno čuvano i primjenjivano u Predaji Crkve, da ga je neprevarljivo izreklo redovito i opće Učiteljstvo (usp. Lumen gentium 25, 2). Stoga je, u današnjim okolnostima, Rimski Prvosvećenik, obavljajući svoju službu utvrđivanja braće (usp. Luka 22, 23), predao to učenje u obliku formalne izjave, izričito proglašavajući ono što treba držati uvijek, svuda i od svih, kao nešto što pripada pokladu vjere“. Svatko tko bi pokušao podijeliti sveti red ženi i žena koja bi ga pokušala primiti, upadaju u kaznu unaprijed izrečena izopćenja.

Drugo je administrativno pitanje odgovornosti ženā u Rimskoj kuriji, biskupijama i drugim crkvenim strukturama. Načelno, Papa bi mogao svojim izaslanicima imenovati i žene, tj. one bi mogle obavljati i službu nuncija – naravno u položaju laikinje ili redovnice. Stvar je discipline ili uprave hoće li, kad i koja žena obavljati koju službu u Crkvi koja nije vezana uz sveti red. Tim je Crkva vlasna raspolagati, za razliku od svetoga reda kojim nije. Žene su se pokazale izvrsnim katehisticama, voditeljicama Caritasa, ravnateljicama katoličkih škola, nastavnicama, voditeljicama različnih ureda i savjetovališta u biskupijama. U Hrvatskoj ima žena koje su sutkinje na crkvenim ženidbenim sudovima.

Prvi dio intervjua možete pročitati OVDJE.

Drugi dio intervjua možete pročitati OVDJE.

Izvor: narod.hr
Photo: Boris Ščitar