U nedjelju, 4. listopada počela je XIV. Redovna opća Biskupijska sinoda, ovaj put posvećena temeljnoj ljudskoj zajednici – obitelji. Trajat će sve do 25. listopada. Na skupu će sudjelovati 270 sinodskih otaca, 107 iz Europe, 64 iz Amerike, 54 iz Afrike, 36 iz Azije i 9 iz Oceanije. Bit će prisutna i 24 stručnjaka i 51 sudionik bez prava glasa te 14 „bratskih delegata” iz drugih Crkvi i crkvenih zajednica.
O ovoj temi razgovarali smo s teologom i prevoditeljem, mr. Petrom Marijom Radeljom. U prvom dijelu intervjua donosimo pojašnjenje o Sinodi, što očekuje od Sinode, te razmišljanje o predloženoj promjeni u crkvenom učenju i sakramentima prema kojoj bi rastavljeni i građanski ponovno vjenčani mogli pristupiti pričesti.
Papa Franjo je rekao da Sinoda nije kompromis, konsenzus ili postizanje zajedničkoga dogovora. Što je onda sinoda?
Sinoda je tijelo koje redovito zasjeda svake četiri godine, a između toga ima i izvanredne i posebne skupštine.
Biskupska je sinoda skupština biskupa izabranih iz različitih krajeva svijeta. Oni se periodično sastaju da bi promicali usku povezanost između Rimskoga prvosvećenika i biskupa i da bi Rimskomu prvosvećeniku savjetima pružali pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege te da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu.
Zadaća je Biskupske sinode raspravljati o pitanjima koja treba proučiti. Njezina je zadaća i iznositi želje, ali ona nije sabor ni papa, sinoda nema vlasnost rješavati dvojbe niti donositi odluke o prijepornim pitanjima. U onom pak što izglasava, teži se velikoj jednodušnosti. Na Sinodi se nešto smatra prihvaćenim samo ako dobije “placet” (odobrenje) dviju trećina svih sinodskih otaca, to jest 67 %! U prvom je planu težnja za jednodušnošću, a ne preglasavanje.
Otvarajući Sinodu o obitelji 5. listopada Sveti Otac Franjo je podsjetio da “Sinoda nije ročište ili sastanak, nije razgovornica ili govorionica, nije parlament ili vijeće starješina, gdje treba postići dogovor”. Nego, “naprotiv, Sinoda je izraz crkvenosti, to jest Crkva koja stupa zajedno da bi čitala zbilju očima vjere i Božjim srcem. Sinoda je Crkva koja se propituje o svojoj vjernosti pokladu ili pologu vjere koji po sebi ne predstavlja muzej što ga treba razgledati i samo čuvati, nego je živi izvor na kojem Crkva treba tažiti svoju žeđ da bi utažila žeđ i prosvijetlila polog ili ulog života“. “Sinoda je, osim toga, zaštićeni prostor gdje Crkva kuša djelovanje Duha Svetoga. Na Sinodi Duh govori preko jezika svih koji se puštaju voditi Bogom koji uvijek iznenađuje.” A to se, zaključio je Papa, može dogoditi samo ako se sudionici Sinode zaodjenu “apostolskom hrabrošću, evanđeoskom poniznošću i pouzdanom molitvom”.
Što možemo očekivati od Sinode?
Sinoda nema mandat donositi promjene u onom što Crkva uči i vjeruje, nego davati nove poticaje vjerničkoj i pastirskoj zauzetosti.
Dakle, Sinoda i poslijesinodna pobudnica mogu samo potvrditi postojano katoličko učenje da je ženidba zakoniti vez jednoga muškarca i jedne žene u trajno duhovno i tjelesno zajedništvo, isključiva i doživotna veza. I da je u Crkvi k tomu ona i svetootajstvo i to usmjereno spasenju drugih, sakrament u službi zajednice.
Radi boljega shvaćanja valja napomenuti da ono što se u crkvenim ispravama naziva ženidbom, u hrvatskom građanskom pravu od 1946. naziva se brakom. Na drugim jezicima nema takve dvojnosti, nego je isti naziv za sakrament i za pojam u civilnom pravu (marriage, Ehe, matrimonio, mariage, gámos, šljub, małżeństwo, manželství, manželstvo).
Hoće li Sinoda iznjedriti kakve zaključke?
Očekujem da će Sinoda potvrditi kako je ženidba povlašteno mjesto nastanka obitelji i vrstan jamac takvoj obitelji. Naime, ženidbena nerazrješivost, cjelovitost i isključivost su dar i osiguranje budućnosti obitelji. Otvorenost rađanju i doličan odgoj rođenoga način je osobnoga ispunjenja, ostavljanja traga iza sebe, ostvarivanje društvene uloge, nastavka vrste i blagoslova kojim se prenosi Božji blagoslov dan Abrahamu.
Kardinal Kasper pozivao se na ranokršćansku praksu kada je predložio promjenu u crkvenom učenju i sakramentima prema kojoj bi rastavljeni i građanski ponovno vjenčani mogli pristupiti pričesti. Što mislite o tom prijedlogu?
Zapravo u crkvenim redovima postoje različita mišljenja o tome. I sam sam učio o fundamentalnoj teologiji, točnije o trojstvenom Bogu, iz knjige kardinala Waltera Kaspera Bog Isusa Krista. No, uza sve poštovanje njegovih godina, akademskih postignuća i odgovornih crkvenih službi koje je obnašao, on ipak nije stručnjak za ranokršćansku povijest ni za povijest kršćanskih dogmi.
Konkretno, kršćanska vjera od svojega objavitelja Isusa Krista i apostola Pavla uči da ni muškarac ni žena ne mogu sklopiti novu ženidbu dok traje valjan ženidbeni vez jednoga od njih. Oduvijek je bilo onih koji su kršćansku nauku prekrajali prema vlastitom shvaćanju.
Tijekom supružnikova života druga ženidba drevnim kršćanima bila je zabranjena, a onima koji su je sklapali uskraćivana je Pričest. Doduše, u postupanju prve Crkve postoje nedosljednosti pojedinih njezinih članova, pa čak i čelnika. Zabilježeno je nekoliko iznimaka od pravila, koje su prokazivane kao nesuglasne s učenjem Evanđelja. Ne znamo pa možemo jedino nagađati o razlozima tih iznimaka, ali sigurno možemo biti na čistu da je riječ o iznimkama i da ih se mora takvima smatrati. Bilo kakvo “milosrdnije” postupanje s rastavljenima-pa-ponovovjenčanima kršćani u starom vijeku smatrali su izravnim protivljenjem naputcima samoga Isusa Krista.
Pitanje se može postaviti s više strana. Jedan slijed razmišljanja glasi: Je li preljub grijeh? Ako nije, odbacili smo Šestu zapovijed i Božje riječi sa Sinaja i više nismo ni kršćani ni židovi nego pogani. Ako smo to, onda priznajmo, nemojmo se praviti kršćanima. Ako preljub jest grijeh, onda je još pitanje je li Isus Bog? Komu Isus nije Bog, valja ga suočiti s istinom da nije kršćanin. Nije li Isus nedvosmisleno objavio: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” (Marko 10, 11–12)? Živjeti s drugom osobom kao bračni drug, dok je supružnik iz prve valjane ženidbe živ, jest stanje grijeha. Može li se tada primati Pričest? Može li rečenica: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Luka 6, 36) poništiti Isusove riječi o nerazrješivosti ženidbe? Možemo li činiti milosrđe zatvarajući oči pred pravednošću? Može li ljubav poništiti i preinačiti istinu i zakon koji je Isus objavio?
Čini se da je kardinal Kasper prišao preblizu protestantskomu načinu razmišljanja kad bi u ime milosrdnosti prekrajao ono što Crkva uči.
Za provedbu njegova prijedloga valjalo bi promijeniti katoličku dogmatiku i moralku, Zakonik kanonskoga prava, Katekizam Katoličke Crkve, obred vjenčanja i odbaciti nauku i kanone Firentinskoga, Tridentskoga i Drugoga vatikanskoga sabora, kao i učenjā sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Nakon što je i papa Franjo shvatio koliko je dalekosežan taj prijedlog, od njega se ogradio i uvodničar na Sinodi te isticao da se nerazrješivost ženidbe ne dovodi u pitanje. Pobornici pričesti za rastavljene-pa-ponovovjenčane sada nastoje da se na Sinodi izglasa prepuštanje mjerodavnosti pojedinim biskupskim konferencijama o tom koga se može pripuštati na pričest. No, biskupske konferencije za to nisu mjerodavne; Predaja, Katekizam i kanonsko pravo u tom su posve jasni. A i kad bi se ovlastilo biskupske konferencije, one tu ne bi ništa mogle promijeniti, a da ne izdaju katolištvo i katolicizam, a time sebe udalje od katoličanstva i katoličnosti, jer prigodna (“situacijska”) etika nije dopustiva, kao ni etika mjerena posljedicama, svrhom ili nijekanjem činā koji su iznutra loši. Dugoročno bi takva odluka vodila pravoslavizaciji katoličanstva zatvaranjem u nacionalne okvire, tj. odustajanju od sveopćosti Crkve kao njezina bitnoga obilježja.
Preveli ste knjigu teologa Dodara u kojoj se na opširan način obrazlaže zašto takav prijedlog nije moguće provesti.
Knjiga koju sam preveo, zove se Ostajući u Kristovoj istini. Taj naslov potječe iz misli sv. Ivana Pavla II. objavljene 1981. On kaže: “Zadaća je apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i da u nju sve dublje prodire. Zato pastiri moraju promicati osjećaj vjere u svim vjernicima, znalački odvagivati i prosuđivati pravo svojstvo načinā kojima se taj osjećaj vjere izražava i voditi vjernike k zrelijemu poimanju evanđeoske istine.”
Podnaslov je knjige Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi. U njoj autori odgovaraju na poziv kardinala Waltera Kaspera da Crkva uskladi „vjernost i milosrdnost u dušobrižnom djelovanju prema rastavljenima pa građanski ponovovjenčanim ljudima“. Knjigu su napisali pet kardinala Katoličke Crkve i četiri znanstvenika.
Autori – prema kanonskopravnom položaju šest biskupa, dva svećenika i jedan laik – združeno tvrde da Novi Zavjet predočava Krista koji, na osnovi izvornoga plana o ženidbi, kako ga je Bog utvrdio, nedvosmisleno zabranjuje rastavu ženidbe i susljedne nove brakove. Pitaju se bi li sniženje zahtjeva nerazrješivosti razriješilo poteškoće s kojima se kršćanski brakovi moraju suočavati u suvremenom svijetu. Kad bi Crkva to i mogla učiniti, bi li time pomogla očuvati dostojanstvo ženidbe ili bi samo nudila prerađeni placebo, kao u Starom Zavjetu, za tvrdoću srca?
Prinosnici zaključuju kako Sveto Pismo i Crkveni oci i naučitelji ne podupiru vrstu „snošljivosti“ prema novom građanskom braku nakon rastave, kakvu zagovara kardinal Kasper.
Knjiga prati dugu povijest katoličkoga otpora da se, i po cijenu mučeništva, ne obezvrijedi nerazrješivost ženidbe te otkriva ozbiljne teološke i pastoralne poteškoće koje otklon od toga postavlja u prošlosti i sadašnjosti.
Nekatolicima može biti teško shvatljivo, ali za katolike je riječ o važnom učenju vjere: građanski brak sklopljen nakon građanske rastave crkvene ženidbe stanje je trajnoga preljuba. Takvi žive u očito teškom grijehu. Ta okolnost čini primanje svete Pričesti ćudoredno nemogućim, osim ako se par ne suzdržava od spolnih čina. Privrženost istini o ženidbi neopoziva je osnova milosrdna i istinoljubiva odgovora Crkve rastavljenima-pa-ponovovjenčanima.
Zbornik pokazuje da se ustaljena katolička nauka temelji na učenju samoga Isusa i da suvremena pastoralna praksa nije u sukobu s vanjskim znacima ljubavi prema bližnjemu, to jest iskrenim milosrđem iz suosjećanja. Ni Papa ne može mijenjati što je Isus Krist uspostavio. To ne bi bila čovječnost, nego lažno milosrđe i štetno dobročinstvo. Božje nas milosrđe ne oslobađa od opsluživanja Njegovih zapovijedi.
Uskoro čitajte nastavak intervjua.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
