U hrvatskoj javnosti još od 1945. pa sve do danas provlači se kroz medije i javnost teza da je Katolička Crkva bila bliski suradnik nacističkog režima. Osobit pečat i potvrdu tome, komunisti su željeli dati brojnim montiranim procesima svećenicima i vjernicima, od kojih je najpoznatiji onaj kardinalu Stepincu. Ta teza nije ekskluzivnost u Hrvatskoj, iako je ovdje naglašenija kao dio komunističkog i velikosrpskog utjecaja, nego ima svoje pobornike i u svijetu. Razlozi za to su različitih motiva za koje nema vremena i prostora za detaljniji uvid.
A što je istina?
Jedan od najčešćih prigovora s kojim se katolici susreću jest da je papa Pio XII bio suučesnik holokausta, te da je veliki broj katolika surađivao sa Hitlerovim dijaboličnim režimom. Zaista, može se reći da su mnogi katolici „zažmirili“ na jedno oko kada se događala tragedija nad Židovima, kao što su to činili tada i protestanti, pravoslavci, muslimani, ateisti, komunisti i mnogi drugi. U takvim vremenima kada je život jeftin samo najhrabriji i najčasniji se izlažu opasnosti da spase drugoga. To znamo dobro i mi koji smo živjeli u komunizmu i „zažmirili“ na jedno oko pred svim zločinima i nepravdama od 1945.-1990., često puta u susjedstvu, na poslu ili u školi, za male ili velike nepravde. Znajući da bi nas negodovanje koštalo glave ili barem zatvora, temeljni razlog bio je strah. Uvijek je malo bilo Zvonka ili Brune Bušića.
Katolička Crkva – meta nacizma
Međutim, malo ljudi zna da je Katolička Crkva bila META nacista. 6. lipnja 1941. Martin Bormann, jedan od vođa Trećeg Reicha, izdao je tajni dekret koji se ticao odnosa nacista prema kršćanskim crkvama. Cilj je bio identičan kao i u komunista: „sve više i više ljudi treba odvojiti od crkava i svećenika…utjecaj crkve treba biti potpuno maknut ..tek tada će stanovnici Reicha biti sigurni. („Odnos nacionalsocijalizma i kršćanstva“).
Istina je slijedeća da je tisuće istinskih pravovjernih katolika muškaraca, žena i djece umrlo u koncentracijskim logorima, mučenjima Gestapa ili na poljima i selima diljem Europe suprotstavljajući se jednom od najgorih režima u povijesti svijeta.
U početnim lutanjima nakon njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, kada nacionalsocijalizam još nije pokazao svu svoju zloću i dijaboličnost karaktera neki su se katolici, poput i drugih ljudi, pridruživali tom pokretu. No, već 1931. Biskupska konferencija u Kolnu osuđuje nacionalsocijalizam. Katolička štampa i Katolička Centristička Stranka (BVP) distancira se i postaje otvoreno neprijateljska prema nacizmu. Treba istaknuti da je ta stranka od 1920-1933. uvijek bila 2 ili treća stranka po snazi u Bundestagu! Dakle radilo se o jednoj od najvećih njemačkih stranaka, odmah iza NSDAP i SDP-a. Posljedica toga, instinktivna reakcija pravovjernih katolika bilo je distanciranje od nacizma i samo malen broj katolika glasovao je za Nacionalsocijaliste na ključnim izborima 1933.
Treba istaći da su u to vrijeme katolici činili jedva trećinu njemačkog stanovništva, posebno stoga što su njemački teritoriji koje su izgubili nakon ww2 bili pretežito protestantski i pod velikim utjecajem Bismarckove militarističkog i predominantnog protestantskog utjecaja.
1933. Herman Goring zabranjuje sve katoličke tiskovine u Kolnu i zahtijeva da se svi katolici isključe i izbace iz politike. Uskoro dolazi i do zabrana svih katoličkih i drugih stranaka, a počinju masovna uhićenja svećenika. Stotine njih je uhićeno jer su govorili protiv totalitarističkih postupaka nacista i progona Židova. Tisuće članova Katoličke Centrističke Stranke (BVP) je završilo u zatvorima i logorima, a istaknuti katolici dolaze pod veliki pritisak režima. To je bio osnovni razlog za reguliranje statusa Katoličke Crkve i njemačke države, te potpisivanja tog famoznog „zloglasnog“ konkordata Pia XI i Njemačke 1933. Iako mnogi to danas opisuju kao kapitulaciju Crkve, istina je da je konkordat bio sličan ugovoru koji su potpisali 1800. papa Pio VII i Napoleon (te 1929. fašistička Italija i Vatikan), nakon ogromnih progona katolika i Crkve. Tim ugovorima namjeravala su se zaštititi i regulirati prava katolika i katoličkih institucija u nadolazećoj budućnosti. Vremena koja su dolazila bila su vrlo opasna za one koji su javno ispovijedali svoju kršćansku vjeru.
Nacizam – želja za potpunom kontrolom društva
Nacistička partija htjela je imati potpunu kontrolu na njemačkom kulturom, religioznom praksom, politikom i čak svakodnevnim životom. Više je nego upečatljiva sličnost sa ideološkim namjerama i djelovanjima, navodno suprotstavljenim, komunističkim režimima diljem svijeta.
Želja za kontrolom nad Crkvom nazvana je Kirchenkampf („borba protiv Crkve“), premda katolici nisu bili napadani na pravnoj bazi zbog njihove pripadnosti katolicizmu. Oni su bili uhićivani i ubijani zbog „zločina protiv države“. Zvuči poznato iz nekih nedavnih naših olovnih vremena?
Promidžba protiv katolika postala je opća, a ubojstvo predsjednika Katoličke akcije Erich Klausenera 1934. bilo je ulje na vatru. Katolici su živjeli u atmosferi straha, antikatoličke promidžbe i praktičkog skrivanja pred Gestapom u strahu od izgovorene riječi. Dolazak Josepha Goebbelsa na čelo Ministarstva promidžbe značio je i kraj katoličkih publikacija, novina i knjiga. Treba reći da je 1933. izlazilo 400 (!) dnevnih katoličkih tiskovina u Njemačkoj. To vrijeme 30-ih godina prošlog stoljeća, što Hrvati ne znaju, bilo je vrlo plodonosno vrijeme izdavaštva i nicanja katoličkih udruga i u Hrvatskoj, osobito pod nadbiskupom Stepincem. To je nastojao uništiti srbijanski režim, kasnije i režim NDH, a brutalnom silom to je učinio komunistički režim.
1935. zabranjuju se sve javne manifestacije katoličke mladeži, a njemački katolici se obeshrabruju da djecu šalju u katoličke škole. Naci-promidžba naziva te škole nelojalnim državi i prepunim korupcije, a tijekom intervjua za upise na roditelje su vršeni ogromni pritisci. Rezultat toga i drugog djelovanja nacista, jest da je 1939. preko 10.000 katoličkih škola (!) bilo zatvoreno, a katolička djeca su bila primorana ići u javne nacističke škole pune indoktrinacija. Zvuči li ovo poznato nama Hrvatima koji se još uvijek sjećaju pionirskih kapa titovki?
Svećenici, redovnici i časne sestre postaju meta nacista, kao i dio protestantskog svećeništva. Omalovažavanja, lažne optužbe za kriminal, perverziju i otpad, postaju dio medijske i političke svakodnevnice. 1935. i 1936. stotine svećenika, redovnika, laika žena i muškaraca je uhićeno, lažno optuženo za seksualne perverzije, pedofiliju i homoseksualnost, zlostavljanje djece. Novine su bile pune afera svećenika na kojima je „radio“ poseban odjel Gestapa za denunciranje istih.
Papa Pio XI izdaje 1937. snažnu antinacističku encikliku Mit Brennender Sorge u kojoj ohrabruje katolike da nastave javno djelovati, a to prate njemački kardinali i biskupi. Posebno je bio poznat biskup von Galen, nazvan Lavom iz Munstera, koji je cijeli rat neustrašivo govorio protiv nacista, a njegova ga je popularnost u narodu sačuvala od smrti, baš kao i kardinala Stepinca. Nacisti i komunisti nisu željeli nove mučenike koji bi mrtvi postali nesalomljivi uzor ljudima, jer su znali da „iz krvi mučenika raste sjeme novih kršćana“.
Širenje papine enciklike među katolicima izazvalo je službeni protest Njemačke Vatikanu, a Gestapo je uhitio stotine ljudi, čak i djece, koji su dijelili kopije enciklike narodu.
Početak rata – strašni progoni
1939. počinje invazija nacista na Poljsku i cijelu Europu. Njemačka postaje veliki zatvor i mjesto terora, a katolici Poljske, Mađarske, Češke, Francuske i Njemačke dolaze pod udar zbog kritike nacizma, pomaganja Židovima ili jednostavnog odbijanja micanja križeva iz škola. Torture, uhićenja, represije, smrtne presude rasle su prema kraju rata i konačnom kolapsu nacizma. Mnogi katolici diljem Europe dali su svoje živote da spase Židove od koncentracijskih logora i smrti.
1941. nizozemski katolici i biskupi javno protestiraju protiv progona Židova. To je izazvalo reakciju nacista, pa 1942. nacisti izdaju dekret da svi obraćenici sa židovstva ili Židovi oženjeni za kršćane će biti izuzeti od progona ako prestane suprotstavljanje Crkve.
Nizozemski protestanti pristaju na to, ali katolički nadbiskup ne. To je uzrokovalo progon svih katolika židovskog podrijetla, uključujući i poznatu časnu sestru karmelićansku Edith Stein, dok su protestanti židovskog podrijetla bili pošteđeni toga (preko 9000 ljudi). Ujedno, to je bio i jedan od razloga zašto je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, vidjevši svu surovost nacista, postupao u javnosti mudrije želeći spasiti tisuće nevinih života. Svojom mudrošću i hrabrošću, usprkos protivljenjima nacista, taj sveti čovjek i moralna vertikala hrvatskog naroda i čovječanstva uspio je to i učiniti! Otvoreno protivljenje izazvalo bi pokolje kao što je to bilo i u Nizozemskoj, ruke za spašavanje nevinih bile bi vezane.
Ipak, nizozemski katolici uspjeli su sakriti i nesebično spasiti 40.000 ljudi koji su bili izloženi progonima zbog gore navedene situacije. 49 nizozemskih svećenika je ubijeno zbog pomaganja Židovima.
Na sličan način kardinali, biskupi i svećenici Francuske i Italije poticali su vjernike da spašavaju Židove i daju im zaštitu. Izraelski diplomat Pinchad Lapide u svojoj knjizi „Tri posljednja pape i Židovi“ (1967.) dokumentira da je između 700.000 i 860.000 Židova spašeno od smrti zahvaljujući Katoličkoj Crkvi! On tvrdi da bi bilo i mnogo više da se npr. poljski katolici nisu našli pred masovnim progonima poput Židova. Lapide tvrdi da su svećenici osobno, što je dokumentirano, spasili 15.000 Židova, a moguća brojka je i do 50.000.
Poljska – grobnica katoličkog svećenstva i puka
Poljska je bila na osobiti način na udaru nacista (istovremeno i ruskih komunista). Između 1939. i 1945. 1.5 milijun Poljaka je otjerano u radne i koncentracijske logore. Želeći uništiti poljsku (katoličku) kulturu Nijemci su zatvorili sveučilišta, škole, muzeje, knjižnice i znanstvene centre.
Institucija koje su se nacisti najviše bojali u Poljskoj bila je upravo Crkva. Ona je, kao i kod Hrvata, bila čuvarica vjere, kulture, obrazovanja, te posebno ideje nacionalne neovisnosti i samobitnosti. Stoga su se nacisti posebno oborili na crkvu te ih zatvarali, a svećenike uhićivali i ubijali. Između 1939. i 1945. nacisti su ubili preko 3.000 poljskih svećenika, od toga 1992 u koncentracijskim logorima.
Koncentracijski kamp Dachau bio je mjesto gdje su ubijeni mnogi katolički svećenici. Od 2720 vjerskih osoba zatvorenih u taj logor, 2579 bili su katolički svećenici (95%), kao i veliki broj posvećenih laika i vjernika. Većina su bili poljski svećenici, ali bio je i veliki broj svećenika Nijemaca. Postojao je tzv. „svećenički blok“ u tom logoru.
Mnogi su svećenici bili i u Auschwitzu, a preko 300 ih je pogubljeno u Sachsenhausenu, 780 u Mauthausenu i 5.000 u Buchenwaldu. Ovaj broj ne uključuje svećenike koji su umrli pri transportu ili izvan logora.
Nekoliko tisuća časnih sestara poslane su u logore, a mnoge tamo i ubijene poput spomenute sestre karmelićanke Edith Stein.
Lista žrtava je dugačka, a patnje katolika i svećenika koji su ostali vjerni Crkvi i Kristovom nauku velike. Jedna od žrtava logora bio je i kasniji poznati poljski kardinal Kozlowiecki kojeg su američki vojnici oslobodili iz Dachaua nakon šest godina logora. Nekoliko svećenika žrtava logora beatificirani su kao blaženici i to: blaženi Michal Kozal, blaženi Stefan Grelewski, blaženi Stefan Frelichowski, blaženi Karl Leisner i blaženi Titus Brandsma.
Velikog sveca i mučenika Auschwitza Poljaka Maksimilijana Kolbea, misionara Japana i Europe, i njegovu potresnu životnu priču i nesebičnu smrt za bližnjega u „bunkeru gladi“, te cijeli životopis njegove obitelji, braće svećenika, roditelja koji su se nakon zaređenje djece posvetili samostanskom životu, nismo ovaj put spominjali. Brojne knjige i tekstovi o tom svetom čovjeku neka budu inspiracija čitateljima da sami istraže život ovog jednog od najvećih ljudi 20. stoljeća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
