“Bog je onaj koji s nama, kao i s Gospom, ima svoj plan ljubavi i služenja, ali i konačnog zajedništva svetih na nebesima. A naš bližnji je svatko tko je potreban. Potrebno ga je samo prepoznati. I, kao i Marija s Isusom u utrobi, krenuti mu ususret. I iskazati mu ljubavi”, poručuje apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.
Njegovo promišljanje nad liturgijskim čitanjima na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije prenosimo u cijelosti.
“Velika Gospa nas uči poniznosti. Ona se ne hvasta svojom veličinom, izabiranjem biti „majka Gospodina mojega“ i „velikim djelima“ koja joj učini Gospodin, nego priznaje svoju „neznatnost“. I svojom poniznošću nas usmjerava prema onome što je bitno.
A što je to prema današnjem evanđeoskom ulomku bitno za Gospu?
Za nju nije bitno ono što ona čini i može, nego ono što u njoj i po njoj čini Bog. Bitan joj je odnos s Bogom, njegova volja, a ne njezina. I zato je „blagoslovljena među ženama.“ I zato je mogao biti „blagoslovljen plod (njezine) utrobe.“
Dok Gospa hita u Gorje u posjet Elizabeti ona pokazuje da joj je također bitan čovjek, njegovo dobro, njegova potreba. Kako onaj još nerođeni čovjek, koji je i Bog, u njezinoj utrobi, tako i onaj čovjek kojemu hrli ususret, čovjek koji je potreban njezine pomoći i blizine.
Svoje bitno, koje želi i nama staviti na srce kao bitno, Gospa na kraju današnjeg evanđeoskog ulomka sažima u hvalospjev svoje duše koja veliča Gospodina i klikće Bogu jer je u njezinom životu i u svom odnosu prema njoj preokrenuo svjetski poredak. I ono bitno za svijet – umišljenost oholih, prijestolja silnih i bogatstvo bogatih – učinio bezvrijednim. I ono nebitno za svijet – neznatnost, glad i odbačenost siromašnih i isključenih – uzdigao do nebeskih visina.
U Gospino bitno spada i uznesenje na nebo. Upravo ono je, njezinim riječima kazano, Božji pogled na njezinu neznatnost. I način na koji Bog na njoj dovršava svoja velika djela. Ali Gospino uznesenje na nebo nije bitno samo za nju. Ono je bitno i za nas. Uznesenje na nebo za nju znači potpuno zajedništvo s Bogom i tijelom i dušom. To potpuno zajedništvo koje je njezina sadašnjost, u nadi je naša budućnost. To tako lijepo izražava sv. Pavao kad piše da ćemo to zajedništvo s Gospodinom postići „svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi.“ „Krist je prvina uskrsnulih i Marija je prvina otkupljenih, prva od onih koji su kao Krist. Ona je naša Majka, ali i naša predstavnica, naše sestra… I prva od nas, otkupljenih, koja je dušom i tijelom postigla nebo.“ (Papa Franjo 2013.)
Ipak, da bi se to dogodilo, da bi uznesenje na nebo kao Gospino bitno moglo biti i nama bitno, potrebno je da njezino bitno, onaj sustav vrijednosti o kojemu ona govori i koji svojim životom svjedoči, postane i naše bitno. Da bi se to dogodilo i nama Bog i njegova volja te bližnji i njegova potreba trebaju postati glavna pokretačka snaga u životu. Bog je onaj koji s nama, kao i s Gospom, ima svoj plan ljubavi i služenja, ali i konačnog zajedništva svetih na nebesima. A naš bližnji je svatko tko je potreban. Potrebno ga je samo prepoznati. I, kao i Marija s Isusom u utrobi, krenuti mu ususret. I iskazati mu ljubavi. I u ljubavi mu donijeti i posvjedočiti Isusa i onu ljubav kojom nas Bog u njemu ljubi.”
