Nevenka Nekić: Frljićevština kao prljavština

Dobar književnik Židov Isak Bashevis Singer pisao je na i na jidišu. Njegovo djelo Sotona u Goraju postiglo je svjetsku slavu. Mnogi su hrvatski, osobito pisci dokumentarne literature, pisali o Sotoni u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Gospiću, Karlovcu, Zadru, Kninu i drugim mjestima gdje se pojavio Zloduh, piše Nevenka Nekić za Hrvatsko kulturno vijeće.

Ne samo da nisu postigli značaj ni slavu, nego se te spisatelje progoni na razne načine, od uskraćivanja dotacija, do ignoriranja u javnosti. Ima i nasilnih metoda kao provale u stanove i premlaćivanja, ali o tome smo već pisali.

Ovo što se događa u području nasilja nad hrvatskim bićem, u prividu kulturnoga područja, planski se radi od 1918. godine do danas. Uskoro ćemo „slaviti“ stogodišnjicu dolaska prostaštva i gaženja hrvatske identitetske samosvojnosti: jezika, književnosti, glazbene i likovne umjetnosti, arhitekture, običaja i svih inih baštinjenih kvaliteta jednoga od najstarijih europskih naroda, hrvatskoga naroda. Nad nama se danas uzdigao novi sotonski metodološki razrađen plan uništenja duhovnih vrijednosti nad prošlosti u kulturnom i bilo kojem drugom smislu. I ne samo nad prošlosti, nego sustavno nasilje nad suvremenim tijekovima našega života kao cjelovitoga nacionalnoga bića.

Pojavio se Sotona u Goraju, iskočio iz knjige darovitoga Singera i doskakutao u Rijeku, pa onda dalje u Split, pa skoknuo u Poljsku itd. Ali, u Poljskoj su ga brzo prepoznali jer Goraj je i poljski bio, te je odmah protjeran dalje. Smrad sumpora razara jedva očišćeni zrak u ovoj hrvatskoj zgaženoj i poharanoj zemlji, ali hrabri Gospodar Zla ima sluge koji ga prekriju sprejem urbanoga parfema. Eno, ulaze visoko uzdignute glave mondene kokice na predstavu u Rijeci, onda iste takve u Splitu. Pune uznositoga prezira gledaju protestante koji su još uvijek vrlo pristojni – to su branitelji, ratnici, tu su čestiti ljudi koji ne izvode paklene predstave, nego brane posljednje ostatke ostataka časti i ponosa, tu su mladi, članovi udruga za zaštitu obitelji, djece, kulturne baštine. Kažem još su uvijek pristojni u smislu nenasilja, ali ne bih se čudila da i to jednoga dana bude pretvoreno u grublji oblik kao odgovor na gaženje hrvatske zastave, Domovinskoga rata, prljavštine bolesnoga mozga, perverznoga nasilja radi nasilja, prostakluka, koji se od plakata što javna glasila nikada ne pokazuju, ili pak pokažu u djeliću sekunde, a posebno središta čitave frljićevštine: nečuveno oskrnavljenje Krista koji bestidno ponižava jednu muslimanku u hidžabu.

Poziv na teroristički čin rušenja kršćanskih crkvi

Zanemarimo sve ostale diverzantske i perverzne scenske gnjusobe, kao što je vrijeđanje pape Ivana Pavla II., smrad i golotinja, životinjske nagone koji se dovode do vrhunca u ovoj tvorevini, ostaje kao središnja točka: poziv na teroristički čin rušenja kršćanskih crkvi, poglavito Katedrale, jer „zločin“ našega Gospodina Isusa Krista poziva upravo na to. On čini u smradnoj fantaziji frljićevštine nasilje nad muslimankom. Stoga, dođite teroristi postavite bombe u kršćanske bogomolje! To smo zaslužili. To što već radite u Siriji, Egiptu i drugdje! Jer, mi smo, mi katolici poharali Srbiju i BiH i srušili preko 500 crkvi njima, isto toliko džamija, mi smo poklali u Domovinskom ratu niz gradova u tuđoj državi! Velebni mračni Sotonin lik našao je u svojoj sjeni dostojnoga slugu.

Samo glupan ne bi vidio koliko je ovo prljavo nedjelo poziv na terorizam u Hrvatskoj! Pomnijom analizom uviđa se da je i ta bijeda od nesretne muslimanke s onom oskrnavljenom zastavom poziv teroristima! Ali tu se ujedno pljuje i na tu nesretnicu. Ona se prostituirajući svoje tijelo, svoju intimu, podaje bolesnoj frljićevštini i izvodi obredno smradno poniženje i sebe i svoje religije i svoga vjerskoga naroda koji drži do časti žena i majki. I jako se čudim da nema sa strane čestitih muslimana odgovora na to poniženje. Mislim da bi jedino Židovi odgovorili na takvo uprizorenje, ali lukavi su plaćenici frljićevštinskih prirepaka – ne usuđuju se dirati Židove. Znaju oni da bi tada učas bili razbijeni, na noge bi se digli svi od Zagreba do Jeruzalema.

„Zasluge“ ministrice kulture

Međutim, ne smatram uopće toga beznačajca smrdljivih sumpornih tragova krivim za nedjela koja izvodi. Postoji hijerarhija na vrhu koje stoji turobno bijedno biće – ministrica koja to plaća. Izgovor da ona ne određuje programske sadržaje, više ne može proći. Što je do sada učinila na štetu hrvatskoga naroda, pitate? Pa eto da ponovimo bar dio njenih „zasluga“:

1) Vlastoručno je potpisala da su dokumenti i knjige Slobodana Praljka šund, tj. literatura koja podliježe oporezivanju. Tako je utamničeni Praljak 7. svibnja 2013. oštećen za 435000 kuna. Najveći dio ovoga dokumetarnoga materijala Haaški sud je uvrstio u dokazni materijal.

2) Isto ministarstvo oslobodilo je poreza dokazani pamflet Žarka Puhovskog “Operacija Oluja i poslije“. Sud u Haagu je uradak Puhovskog odbacio kao nevjerodostojan.

3) Njeno djelovanje u HAVC-u i svima poznate inkriminacije toga dražesnoga društva u kojem ista ima prilike utjecati na važne odluke od 2015. Radi se o 70-ak milijuna kuna koje se dijele po vezama rodbinskim ili nekim drugim, a osobito nenadmašnim umjetnicima tipa Tomić i sličnima.

4) Vrlo obrazovana suradnica samozatajne sadašnje ministrice bijaše i neka zaslužna Mima Simić! Nadarena, vječna studentica, kompetentna u svakom pogledu, odahnula je kod ustoličenja družice na tako visoko mjesto i ostavila pisani uzvik olakšanja: “Hvala kur…!“ (Oprostite mi što ponavljam duhovne bisere!)

5) Zapaženo je i djelovanje mile ministrice u Programskom vijeću HRT 2012.-2014. Tu je svesrdno podržavala Radmanove poduhvate, ponižavanje i otpuštanje urednika i urednica, ideološki uvjetovane otkaze i uništene karijere.

6) Za vrijeme Biškupića, obožavala je financijski podupirati pseudo-znanstvene projekte: …“vodili su se kriterijem stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike“… Nije samo riječ o knjizi izvjesne Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“, koja autorica ne vidi hrvatski jezik na lingvističkoj karti Europe.

7) U izjavi koju je dala nakon ipak prikazane predstave u Splitskom kazalištu spomenutoga frljićevskoga opasno bolesnoga i zloga nauma, kaže da nju ne smeta predstava, to je umjetnička sloboda. Smeta ju izjava samoga čudovišta da smo zemlja fašizma i ustaštva! Ne smeta ministarku što je taj mržnjom ispunjen tip skinuo na blagdan Hrvatske države službeni stijeg s HNK u Rijeci i izvjesio „bjelosvjetski homoseksualni stijeg“ (Miše Martinović, Dubrovački vjesnik, 15. 11. 2014.).

Zle namjere

Ima toga još, ima puno zlih namjera da se uništi identitet, čast, ponos hrvatske tradicije, ljepote koju smo ostvarili kroz vjekove, djelima velikih dostignuća ravnima europskim, među koje spada i djelo Marka Marulića.

Jednoga dana morat će prestati to sustavno uništavanje hrvatskoga identiteta, proglašavanje najgorih prostota umjetnošću i to za naše novce. Trebalo bi istoga trena smijeniti toga za mnoge anonimnoga izbornika u Marulićevim danima, njega izvesti zajedno s ministarkom pred sud javnosti i zatražiti da iz svoga džepa vrate novac koji troše u ime „umetnosti“. Takve „umetnine“ neka izvode u svojim stanovima, pred svojim prijateljima u intimnom krugu; neka izvlače sami za sebe tuđe zastave iz svojih spolnih organa, neka se siluju i goli trče jedno za drugim, ubijaju se bez ikakva razloga, i neka razbijaju u suludoj službi Sotone iz Goraja sve što imaju. Ali ne za moje novce. Ne za javnost koju se i ne tiče njihova „rodna“ pozicija. Mislim da je ipak najveća srodnost frljićevštine i pomoćnika sa samim Ocem zla.

Uopće me nije briga što će me svrstati u fanatike vjere, naroda i ognjištarske književnike. Netko mora vratiti DOSTOJANSTVO ovom narodu koji bježi. Ne bježi samo od gladi. Ne. Bježi od nečistih sila koje nikako nismo u stanju zaustaviti. Sišu nam novac i krv. Zagađuju male dječje glave, odnose u ponore ništavila i pakla, kako je jedan njihov i obećao, gaze crveno-crnim čizmama po licu mom pitomom hrvatskom puku. Pitom je moj hrvatski puk, vrlo pitom,ali…