Dr. sc. Domagoj Vidović: Opet smo godinu proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik

domagoj vidović misal bašćanska ploča
Foto: Snimka zaslona, commons.wikimedia.org; fotomontaža; narod.hr

Ako ste pobornik svejedničarskoga odnosa prema jeziku, tad vam je svejedno kako se neki jezik naziva, pa ga možete nazivati i po upitno-odnosnoj zamjenici (što je jedinstvena pojava na svijetu) ili po kakvu neobičnu pridjevu (policentrični). Ovu smo godinu, nažalost, ponovno proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo.

Kraj je godine uvijek razdoblje svođenja računa, pa se tako i vaš kolumnist pokušava ovih dana prisjetiti što ga je sve morilo tijekom godine na izmaku. U tome su mu od velike pomoći bila štiva kolega objavljena u prosincu i nekoliko poruka prijatelja koji znaju čime se bavi te su ga uputili na vrela na koja nije obratio pozornost ili ih je jednostavno, jer živimo u vremenu najvećega podatkovnog šuma u ljudskoj povijest, previdio.

Krenimo redom. U Vijencu je 2. prosinca Marko Alerić objavio članak o odnosu opisivača i propisivača prema normi. Članak nosi naslov Hrvatski standardni jezik – čuvar hrvatskog identiteta te se bavi time je li jeziku svejedno. Ta tema od 2019. (otkad je ubojiti trojac hrvatskoga opisivaštva, a dvoje se od svejedničara nikad nije bavilo ni jednim jedincatim konkretnim hrvatskim jezičnim problemom ili, osim načelno, ozbiljnijom pojavom, objavio knjigu Jeziku je svejedno) zaokuplja hrvatsku jezikoslovnu i širu javnost.

Zašto je utjecaj domaćega standarda na materinski idiom umjetan i nepoželjan?

Unutar teorije svejedničarstva nadrobilo se koješta, a meni je osobno najdojmljivija teza o istovjetnoj jezičnoj sposobnosti svakoga govornika pojedinoga jezika. Po toj bi tezi valjda svaki govornik hrvatskoga jezika po svojoj jezičnoj sposobnosti bio ravan Krleži. Osvrnite se oko sebe, pa procijenite je li uistinu tako. Alerić se u svojemu članku upitao koji bi hrvatski idiom učili stranci da nema hrvatskoga standardnog jezika. Bednjanski, komiški, agramerski, zaratinski? Kojim bi idiomom pisali zahtjev za dobivanje hrvatskoga državljanstva?

Čak i države koje su navodno prevladale jezičnu politiku utemeljenu na standardnome jeziku poput Švedske, a u kojima je, što je osobito važno, dijalektna raznolikost znatno manja nego u Hrvata, vode računa o tome da im spikeri ne govore nekim dijalektom koji odstupa od svojevrsne uporabne norme koju su zamislili. Govornici, pak, engleskoga jezika svako malo biraju književnike koji su po njihovu sudu ponajvećma utjecali na oblikovanje suvremene inačice toga jezika. Organiziraju natjecanja u sricanju, što se poprilično kosi s opisivačkim tezama o tome kako govornik sve sam najbolje zna. Kao i kako se na njega ni na koji način ne smije utjecati te kako samo Hrvati potiču učenje standarda. Na pitanje zašto je utjecaj svih stranih standardnih jezika na govornike određenoga jezika prirodan i poželjan, a utjecaj domaćega standarda na materinski idiom umjetan i nepoželjan još nisu odgovorili, a kad će, ne zna se.

Ovu smo godinu ponovno proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik

Ako ste pobornik svejedničarskoga odnosa prema jeziku, tad vam je svejedno kako se neki jezik naziva, pa ga možete nazivati i po upitno-odnosnoj zamjenici (što je jedinstvena pojava na svijetu) ili po kakvu neobičnu pridjevu (policentrični). Ovu smo godinu, nažalost, ponovno proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik iako je od 6. do 8. listopada ove godine u Dubrovniku i Cavtatu održana 18. konferencija Europskoga saveza državnih jezičnih ustanova, čiji je predsjednik Johan Van Hoorde okupljenim čelnicima europskih jezičnih ustanova obratio na jeziku „koji, uza sve, ima dugu i kompleksnu povijest“.

O tome kako je izgledala duga srpska jezična povijest svjedoči Vuk Stefanović Karadžić u predgovoru Srpskome rječniku (1818.): „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika.“ Upravo je taj navod, na koji uporno podsjeća Nataša Bašić, ključan u svakoj raspravi o tome koji je jezik imao snažniji utjecaj na kulturno i jezično oblikovanje slavenskoga juga. Hrvatska je jezikoslovka nabrojila 25 hrvatskih rječnika i slovnica starijih od Karadžićeva rječnika. Od njih je većina štokavska, pa i sad već dvostoljetno bliskoistočno posezanje za hrvatskom štokavicom postaje bespredmetnim.

Hrvatska – zemlja s tisuću jezika?

Ruku pod ruku sa svejedničarenjem ide i pokušaj da se od Hrvatske učini zemlja s tisuću jezika. Počelo se s kajkavskim i čakavskim, a sad se i svaki hrvatski govor s nekoliko stotina govornika proglašuje zasebnim jezikom. Kinezi, kojih je milijarda i kusur, čiji su dijalekti poprilično raznoliki, ne cijepaju svoj jezik. S druge strane, nas bi nekoliko milijuna htjeli da govorimo tisuću jezika. Kolika je šteta od takva pristupa, zorno pokazuje oslužbenjenje tzv. bunjevačkoga jezika u Subotici.

Zanimljivo je da je pokušaj osamostaljenja južnorusinskoga dijalekta Međunarodna organizacija za normizaciju (ISO) odbila 2020., a općinske vlasti u bačkim općinama Kula, Vrbas i Žabalj nisu se, za razliku od subotičkih, požurile preduhitriti odluke međunarodnih organizacija i samovoljno proglasiti južnorusinski jezik zasebnim jezikom. Bome se ni SANU još nije oglasio, a kad će ne zna se. Dosljednost prije svega!

Za kraj po običaju gončica! U trgovinu obično nosim platnenu vrećicu. Računam da sam je stavio u špag (ne konop, nego džep) i obavim kupovinu. Kad dođoh na blagajnu, umjesto vrećice, izvučem kuhinjsku krpu koju sam pokupio umjesto vrećice. Gledaju me i prodavač i drugi kupci, a ja slegnem ramenima i rečem: „Plavuša!“. I vidje prodavač da je dobro i doda mi plastičnu vrećicu.

O autoru

* Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević.

Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatsko slovo

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.