Danas se navršava 69 godina od smrti Vladimira Nazora koji je umro u Zagrebu 19. lipnja 1949. godine pod veoma sumnjivim i nerazjašnjenjim okolnostima. O tome piše dr. Nedjeljko Mihanović u Uvodu knjige “Ja vjerujem” Nazorove poezije religioznog nadahnuća (izdanje Glas Koncila, 2014., str.40):
“Umro je u zoru 19. lipnja 1949. pod nerazjašnjenim okolnostima. Na njegovo uporno inzistiranje da mu dovedu u bolnicu rođenu sestru, tu želju mu nisu udovoljili. Postoji ozbiljna sumnja da je umro od podmuklog umorstva trovanjem. – Mrtvo tijelo je bilo balzamirano i izloženo u zgradi Hrvatskog sabora na Trgu sv. Marka. S pogrebnom povorkom ispraćen je 21. lipnja iz Sabornice i uz državnu pompu pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.”
Detalje o njegovoj smrti i ukopu iznijela je Nazorova rođena sestra Irma u razgovoru s dr. Nedjeljkom Mihanovićem. Vidi: Vladimir Nazor, “Ja vjerujem”, poezija religioznog nadahnuća. Izdanje Glas Koncila, 2014. str. 293-294.
U nastavku donosimo dvije Nazorove pjesme vezane uz njegovu smrt i pogreb. Nažalost ove njegove želje komunisti mu nisu udovoljili kao što mu nisu udovoljili niti da ima crkveni sprovod kao što je to želio, ističe p. Božidar Nagy, postulator kauze bl. Ivana Merza.
POSLJEDNJA POMAST
(Iz knjige “Ja vjerujem” str. 155)
Iznova k vama ja se vraćam, svete
Masline, što vas sadio moj djedo
I gajio moj otac, a još d’jete –
Pod vama ja sam sanjareći sjedô.
Iz vašeg ploda djed je začin hrani
Sažimô rukom svojijeh težaka,
A otac moj na svakoj vašoj grani
Plamičak brao za dne zimskog mraka.
I vi im daste mast i sv’jetlo: zdravlje
Tijelu, radost očima i duši.
I još ste tu. I sunčevo vas slavlje
Još raji. I vrh vaš se još ne suši.
Sa duga puta ja vam dođoh, svete
Masline, crn i trul ko i panj zimi, –
Jer čas već stiže da i ono d’jete,
Ko djed i otac, od vas dar svoj primi.
Što sada trebam, vi ćete mi dati.
U krevet leć ću što se u njem rodih.
Svoj časak smrtni ja ću dočekati
Na žalu, s kojeg jednom i odbrodih.
I hoću da tu jadnu put mi, što je –
Krštena bila vodom iz bunara
Otoka našeg, u čas smrti moje,
Pomaže ulje maslinika stara.
CRKVICA
(Iz Knjige “Ja vjerujem” str. 262 )
Ovu je pjesmu Nazor napisao na Braču, u Luci Bobovišća, u studenom 1936. Objavio ju je u Camilla Lucerna, Zagreb, 1938., str. 123.
Sagradit ću, za tornjem, iznad luke,
Crkvicu. – Bit će malena i b’jela.
Oltarić. Na njem sklopljene će ruke,
Valove gledeć, držat Maris Stella.
A njoj do nogu sam ću kopat jamu
Dva metra dugu: pa nek ondje spavam
Svoj vječni san u kršu kojem davam
Posljednju svoju snagu i osamu.
U zimske dne i noći pune straha
Ležat ću mirno. Ali, kad se vrati
Proljeće, kad će smreka da se zlati
Peludom, i pun svježeg slanog daha
Zrak morski uđe da sa suncem baci
Plašt nov na leđa Majci svih Milosti,
Do nogu njenih, u onoj će raci,
Zatreptjet ko nov list sve moje kosti.
Priredio: p. Božidar Nagy, SJ
Tekst se nastavlja ispod oglasa
