Papa Franjo: ‘Kad molimo, sve dobiva na težini’

Papa Franjo održao je opću audijenciju koju prenosi Laudato.hr:

“Ovu audijenciju zbog koronavirusa i danas moramo održati na drukčiji način. Vi ste odvojeni, zaštićeni maskom, a ja sam ovdje, udaljen od vas, i ne mogu činiti ono što uvijek činim: približiti vam se. Jer događa se da svaki put kad vam se približim, vi se skupite na jedno mjesto i izgubi se razmak te se dovodite u opasnost od zaraze. Ne volim činiti tako, ali to je zbog vaše sigurnosti. Umjesto da vam se približim, budem među vama, pružim vam ruku i pozdravim vas, pozdravljamo se ovako, iz daljine. Ali, znajte da sam vam blizu srcem. Nadam se da razumijete zašto ovako činim.

Dok su čitači čitali svetopisamske tekstove, jedna djevojčica koja je plakala privukla mi je pažnju. Promatrao sam majku koja je milovala i dojila dijete. Tako Bog čini s nama, kao ova majka. S koliko je nježnosti njihala dijete, dojila ga. To su prekrasne slike! I kad se to dogodi u crkvi, kad neko dijete plače, osjeća se majčinska nježnost, kao što se i danas dogodilo. Hvala ti za ovo svjedočanstvo majčinske nježnosti, koja je simbol Božje nježnosti s nama. Nikad nemojte ušutkavati dijete koje plače u crkvi, jer to je glas koji privlači Božju nježnost. Hvala ti, majko, za tvoje svjedočanstvo.

Danas dovršavamo katehezu o molitvi psalama. Prije svega, primjećujemo da se u psalmima često pojavljuje negativan lik ‘bezbožnika’, odnosno onoga ili one koja živi kao da Bog ne postoji. Osoba bez ikakva pozivanja na transcendentno, bez ikakva suzdržavanja od nadmenosti, koja se ne boji osude o tome što misli i čini. Zbog toga Psaltir predstavlja molitvu kao temeljnu stvarnost života. Upućuje na apsolutno i transcendentno, što učitelji askeze nazivaju ‘svetim Božjim strahom’. To je ono što nas u potpunosti čini ljudskima, to je granica koja nas spašava od nas samih, sprječavajući nas da žurno zakoračimo u ovaj grabežljiv i proždrljiv život. Molitva je spas ljudskog bića.

Naravno, postoji i lažna molitva, samo da bi joj se drugi divili. Oni ili one koji idu na Misu samo da bi bili viđeni da idu na Misu, da su katolici, ili da pokažu zadnji model odjeće. Oni lažno mole. U tom je pogledu Isus uputio snažnu opomenu (usp. Mt 6; 5 – 6, Lk 9; 14). Ali, kad se duh molitve primi istinski, iskreno, te se spusti u srce, ona nam pomaže da stvarnost razmatramo samim Božjim očima.

Kad molimo, sve ‘dobiva na težini’. To je zanimljivo: u molitvi započinjemo s nečim laganim, ali molitvom to ‘dobiva na težini’. I to Bog uzima u svoje ruke i oblikuje. Najgore služenje koje se može pružiti, kako Bogu tako i čovjeku, ono je kad molimo umorno, onako obično, kao papagaji: bla-bla-bla. E, ne! Moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva, i brat i sestra postaju važni, čak i neprijatelji. Drevna izreka prvih kršćanskih redovnika kaže: ‘Blažen je redovnik koji, nakon Boga, sve ljude promatra kao Boga’ (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi br. 123). Tko se klanja Bogu, ljubi Njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića. Zbog toga molitva nije smirujuće sredstvo za ublažavanje životnih tjeskoba; u svakom slučaju, takva molitva sigurno nije kršćanska. Dapače, molitva osnažuje svakoga od nas. Jasno to vidimo u Očenašu, kojemu je Isus poučio svoje učenike.

Da bismo naučili ovaj način molitve, Psaltir je velika škola. Uzmimo samo jedan psalam, molimo ga i učimo od njega. Vidjeli smo kako se u psalmima ne koriste uvijek profinjene i ljubazne riječi, i često nose ožiljke postojanja. Ipak, sve su se te molitve najprije molile u Hramu, a zatim u sinagogama; čak i one najintimnije i osobne. Ovako kaže Katekizam Katoličke Crkve: ‘Višestruki izražaji molitve psalama rađaju se istodobno u liturgiji Hrama i u srcu čovjeka’ (br. 2588). I tako se osobna molitva crpi i hrani najprije od izraelskog naroda, a zatim od naroda Crkve.

Čak i psalmi u prvom licu jednine, koji izriču najintimnije misli i probleme pojedinca, kolektivno su nasljedstvo do te mjere da ih mole svi i za sve. Molitva kršćana ima taj ‘dah’, tu duhovnu ‘napetost’ koja objedinjuje Hram i svijet. Molitva može započeti u polusjeni lađe, a potom završava trčanjem ulicama grada. I obrnuto, može klijati tijekom svakodnevnih briga i naći ispunjenje u liturgiji. Vrata crkvi nisu prepreke, već propusne membrane spremne čuti vapaj svih. U molitvi psalama svijet je uvijek prisutan. Na primjer, psalmi daju glas božanskom obećanju spasenja najsiromašnijih: ‘Zbog nevolje tlačenih i jauka ubogih sada ću ustati’ – govori Jahve – spasenje donijet’ onom tko ga želi.’ (12; 6). Ili upozoravaju na opasnost od svjetovnih bogatstava, jer ‘čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.’ (48; 21). Ili, opet, otvaraju horizont Božjem pogledu na povijest: ‘Gospodin razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Gospodnji dovijeka ostaje i misli srca njegova od koljena do koljena.’ (33; 10 – 11).

Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto pismo kategorično je: ‘Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’.’ (1 Iv 4; 19 – 21). Sveto pismo priznaje slučaj osobe koja, premda Boga iskreno traži, ne uspijeva susresti ga. Također, potvrđuje da se suze siromašnih nikad ne mogu zanijekati, zbog boli što nisu susreli Boga. Bog ne tolerira ‘ateizam’ onih koji poriču božansku sliku, utisnutu u svako ljudsko biće. Ne prepoznati ju jest svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koju se može donijeti u Hram i na oltar.

Draga braćo i sestre, neka nam molitva psalama pomogne da ne padnemo u napast ‘bezbožnosti’, odnosno da živimo, a možda čak i molimo, kao da ne postoje ni Bog ni siromašni”, zaključio je papa Franjo.