Papa Franjo je rekao da je svijet postao gluh za nevolje siromašnih, pa je osudio one koji se nesrazmjerno bogate dok okrivljuju one kojima je potrebna pomoć da su sami krivi za svoju sudbinu.
Prenosimo govor pape Franje u Asizu, koji donosi Laudato:
“Draga braćo i sestre, dobar dan!
Hvala vam što ste prihvatili moj poziv, ali ja sam onaj koji sam pozvan, slaviti ovdje u Asizu, gradu sv. Franje, peti Svjetski dan siromaha koji se obilježava prekosutra. To je ideja koja je rođena u vama, rasla je i došli smo već do 5. Svjetskog dana siromaha. Asiz nije grad kao svaki drugi: Asiz nosi utisnut lik sv. Franje. Pomisao da je svoju nemirnu mladost proživio na ovim ulicama, da je ovdje dobio poziv živjeti Evanđelje doslovno, temeljna je pouka za nas.
Naravno, na neki način nas njegova svetost zaprepašćuje, jer se čini nemogućim da bismo ga mogli oponašati. Ali onda, kada se prisjetimo nekih trenutaka njegova života, onih “cvjetića” koji su skupljeni da pokažu ljepotu njegova poziva, osjećamo se privučeni tom jednostavnošću srca i života: to je sama Kristova privlačnost, privlačnost Evanđelja. To su životne činjenice koje vrijede više od propovijedi.
Volio bih spomenuti jedan, koja dobro dočarava osobnost Siromaška(usp. Fioretti, 13. poglavlje: Franjevački izvori, 1841-1842). On i fra Masseo krenuli su u Francusku, ali sa sobom nisu donijeli nikakve zalihe. U jednom trenutku morali su prositi milostinju. Franjo je išao na jednu stranu, a fra Masseo na drugu. No, kako nam pripovijedaju ‘Cvjetići’, Franjo je bio malenog rasta i oni koji ga nisu poznavali smatrali su ga ‘skitnicom’; a fra Masseo “bio je velik i lijep čovjek”. Tako je sveti Franjo jedva uspio skupiti nekoliko komada starog i tvrdog kruha, dok je fra Masseo skupio lijepe komade dobrog kruha.
Kad su se njih dvojica našli, sjeli su na zemlju i na kamen stavili ono što su prikupili. Vidjevši komade kruha koje je fratar skupio, Franjo je rekao: “Fra Masseo, nismo vrijedni ovog velikog blaga”. Fratar je, začuđen, odgovorio: “Oče Franjo, kako možemo govoriti o blagu gdje je toliko siromaštva, a nedostaju i neophodne stvari?”. Franjo je odgovorio: “Upravo to smatram velikim blagom, jer nema ničega, ali ono što imamo dar je Providnosti koja nam je dala ovaj kruh.” Evo učenja koju nam daje sveti Franjo: znati se zadovoljiti i onim malo što imamo i to podijeliti s drugima.
Ovdje smo u Porcijunkuli, jednoj od crkava koju je sveti Franjo mislio obnoviti, nakon što ga je Isus zamolio da mu “popravi kuću”. Tada nije ni pomislio da će Gospodin tražiti od njega da daruje svoj život za obnovu ne crkve od kamena, nego crkve ljudi, muškaraca i žena koji su živo kamenje Crkve. A ako smo danas ovdje, to je upravo da bismo naučili iz onoga što je učinio sv. Franjo. Volio je dugo boraviti u ovoj crkvici i moliti. Sabirao se ovdje u tišini i slušao Gospodina, ono što Bog želi od njega. I mi smo ovdje došli zbog ovoga: želimo zamoliti Gospodina da čuje naš vapaj i da nam dođe u pomoć.
Ne zaboravimo da je prva marginalizacija od koje pate siromašni ona duhovna. Primjerice, mnogi ljudi i mnogi mladi nalaze vremena da pomognu siromašnima i donose im hranu i topla pića. Ovo je jako dobro i zahvaljujem Bogu na njihovoj velikodušnosti. Ali prije svega sam sretan kada čujem da ovi volonteri zastanu kako bi razgovarali s ljudima, a ponekad se i pomole s njima… Evo, i naš susret ovdje, u Porcijunkuli, podsjeća nas na Gospodinovo društvo, da nas ne ostavlja nikad same, uvijek nas prati u svakom trenutku našeg života. Gospodin je danas ovdje, prati nas, u susretu, u molitvi, kroz svjedočanstva koja smo čuli On je s nama.
Postoji još jedna važna činjenica: ovdje u Porcijunkuli sv. Franjo je primio sv. Klaru, također prve franjevce, i brojne siromahe koji su dolazili k njemu. S jednostavnošću ih je prihvaćao kao braću i sestre, dijeleći sve s njima. Evo najevanđeoskijeg izraza koji smo pozvani učiniti svojim: prihvatiti. Prihvaćanje znači otvoriti vrata, vrata kuće i vrata srca i dopustiti onome koji kuca ući. I da se osjeća ugodno, a ne u strahu već da se osjeća dobrodošao, slobodan. Gdje postoji istinski osjećaj bratstva, tu je i iskreno iskustvo prihvaćanja, dobrodošlice.
Gdje umjesto toga postoji strah od drugoga, prezir prema njegovom životu, odbacivanje ili još gore ravnodušnost i okretanje glave na drugu stranu, tada nastaje odbacivanje. Prihvaćanje stvara osjećaj zajedništva; naprotiv, odbacivanje nas zatvara u vlastitu sebičnost. Majka Tereza, koja je svoj život učinila službom prihvaćanja, voljela je reći: „Koja je najbolja dobrodošlica? Osmijeh”. Podijeliti osmijeh s onima kojima je potrebno dobro je za oboje, za mene i za drugog. Osmijeh kao izraz suosjećanja, nježnosti. Nema boljega od darivanja osmjeha! Tada se ne možeš udaljiti i maknuti od osobe kojoj si pružio osmjeh.
Hvala vam, jer ste došli ovdje iz tolikih različitih zemalja kako bi doživjeli ovo iskustvo susreta i vjere. Htio bih zahvaliti osobi koja mi je dala ovu ideju. Bio je to spontano. Dogodilo se to neobično: slavio sam misu i jedan od vas, zove se Etien, možda ga poznajete, i rekao je: „Hajdemo ustanoviti dan siromaha!“. Osjetio sam da Duh Sveti u meni govori da to učinim.
Tako je započelo: zbog hrabrosti jednoga od vas koji se nije sramio i bojao to predložiti.
Zahvaljujem mu zbog njegovog rada kroz ove godine i poslu brojnih koji rade s njim na tome. I želio bih zahvaliti, ispričavam se, Eminencijo, prisutnosti kardinala. On je među siromašnima. I on je dostojanstveno proživio iskustvo siromaštva, napuštenosti, nepovjerenja. I branio se šutnjom i molitvom. Hvala Vam kardinale za Vaše iskustvo koje izgrađuje Crkvu.
Hvala vam što ste došli kako bi se susreli, a to znači ići jedni prema drugima otvorenog srca i ispružene ruke. Znamo da svatko od nas treba drugoga, pa čak i slabost, ako se živi zajedno, može postati snaga koja svijet čini boljim. Često se na prisutnost siromaha gleda s nepodnošljivom nelagodom; ponekad čujemo da su oni koji su odgovorni za siromaštvo siromašni! Još jedna uvreda. Da ne bi izvršio ozbiljan ispit savjesti nad vlastitim djelima, nad nepravednošću nekih zakona i ekonomskih mjera, nad licemjerjem onih koji se prekomjerno žele obogatiti, krivnju se prebacuje na pleća najslabijih.
Vrijeme je da se siromašnima vrati riječ, jer su njihovi zahtjevi predugo ostali neuslišani. Vrijeme je da se otvore oči da se vidi stanje nejednakosti u kojem žive tolike obitelji. Vrijeme je da zasučemo rukave i vratimo dostojanstvo otvaranjem radnih mjesta. Vrijeme je da se ponovno zaprepastimo pred stvarnošću izgladnjele djece, porobljene, razbacane u vodama zbog brodoloma, nedužnih žrtava svih vrsta nasilja. Vrijeme je da nasilje nad ženama prestane i da ih se počne poštivati i da ih se ne tretira kao pregovarački instrument. Vrijeme je da prekinemo krug ravnodušnosti te se vratimo i otkrijemo ljepotu susreta i dijaloga. Vrijeme je da se susretnemo! Trenutak je susreta. Ako se čovječanstvo, muškarci i žene, ne nauče susresti, idemo prema kraju koji je jako tužan.
Pažljivo sam slušao vaša svjedočanstva i kažem vam hvala za sve što ste iskazali hrabro i iskreno. Hrabrost, jer ste ih htjeli podijeliti sa svima nama, iako su dio vašeg osobnog života; iskrenost, jer ste se pokazali onakvima kakvi jeste i otvorili svoja srca sa željom da budete shvaćeni. Postoje neke stvari koje su mi se posebno svidjele i koje bih želio na neki način sažeti i učiniti ih još više svojima i pustiti ih da mi ostanu u srcu. Prije svega, shvatio sam veliki osjećaj nade. Život nije uvijek bio popustljiv prema vama, naprotiv, često vam je pokazivao okrutno lice. Marginalizacija, patnja bolesti i samoće, nedostatak brojnih potrebnih sredstava nisu vas spriječili da očima punim zahvalnosti gledate male stvari koje su vam omogućile da odolite.
Odoljeti. Ovo je drugi izraz koji sam prihvatio i on proizlazi iz nade. Što znači odoljeti? Imati snage ići dalje unatoč svemu, ići protiv struje. Odolijevanje nije pasivno djelovanje, naprotiv, zahtijeva hrabrost da se krene novim putem znajući da će uroditi plodom. Odoljeti znači pronaći razloge da ne odustanemo pred poteškoćama, znajući da ih ne živimo sami nego zajedno i da ih samo zajedno možemo prevladati. Odoljeti svakom iskušenju da se ne prepustimo i padnemo u samoću ili tugu. Tu mislim na djevojku koja je prošla brojna iskušenja; tu mislim na mamu iz Rumunjske koja je svjedočila na kraju, boli i nade, iako se ne vidi izlaz. No velika nada u njezinu djecu koja ju prate i vraćaju joj nježnost koju su od nje primili.
Molimo Gospodina da nam uvijek pomogne pronaći spokoj i radost. Ovdje u Porzijunkuli,
sveti Franjo uči nas radosti koja proizlazi iz gledanja na one oko sebe kao na suputnika koji nas razumije i podržava, kao što smo mi za njega ili nju. Neka ovaj susret otvori srca svih nas da se jedni drugima stavimo na raspolaganje, otvoriti srce, da naša slabost postane snaga koja nam pomaže da nastavimo životni put, da svoje siromaštvo preobrazimo u bogatstvo koje treba dijeliti i tako poboljšamo svijet.
Dan siromaha: hvala siromasima koji otvaraju srce kako bi nam dali svoje bogatstvo i ozdravili naše ranjeno srce. Hvala za tu hrabrost! Hvala Etiene, što si bio poslušan nadahnuću Duha Svetoga! Hvala ti za sve ove godine rada i ‘tvrdoglavosti’ kako bi doveo Papu u Asiz. Hvala!
Hvala Eminencijo, na vašoj podršci, Vašoj pomoći ovom pokretu u Crkvi, nazovimo to tako jer oni se kreću, u pokretu su. I hvala Vam za Vaše svjedočanstvo!
Hvala svima vama! Nosim vas sve u srcu i molim vas da ne zaboravite moliti za mene jer imam svoje brojne slabosti. Hvala!”
