Predstavljen film ‘Otkrhnuti’ – bolna priča roditelja djece ubijene u Domovinskom ratu

Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Luka, Đuro, Marko i Ivana, Martina, Marija, Ante i Marija, Ljiljana, Kristina te Andrijana, Marinko i Dalibor. Zapamtite dobro imena te djece, jer njihove fotografije i priče o njima možete vidjeti u filmu “Otkrhnuti”, premijerno prikazanom u srijedu u ispunjenoj Velikoj dvorani Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. “Otkrhnuti” je zapravo niz priča koje su ispričali roditelji trinaestero djece i mladih o gubitku svoje djece u agresiji na Hrvatsku, piše Hrvatska katolička mreža.

Četverogodišnja Martina Štefančić ubijena je u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, oko 3 ujutro, rafalnom paljbom iz automatskog oružja četvorice četnika po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici 49 u Borovu Selu. U kući je bila mala Martina, baka Bernardica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da gotovo iskrvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Ubojice su bili susjedi iz ulice. Za ubojstvo nikada nitko nije odgovarao. Niti za ijedno drugo ubojstvo djece spomenute u filmu. Zašto?

> (VIDEO) Vukovarski memento: Tko je 1992. u Borovom Selu ubio 4-godišnju Martinu Štefančić?

> (VIDEO) Zdenko Štefančić, otac 4-godišnje djevojčice, koju su četnici ubili ’92. u Borovu Selu: ‘Dvojica ubojica radili su u MUP-u’

Scenaristica i redateljica filma Slavica Šnur za Hrvatski katolički radio je uoči premijere naglasila je kako nije ona tražila tu temu, već je tema našla nju: “Upoznala sam jednu majku koja je ostala bez svoga djeteta i to mi nije dalo mira. Počela sam malo istraživati i iznenadilo me, prvo, koliko je to ljudi koji su izgubili dijete i, drugo, koliko malo ja osobno i moji prijatelji i kolege znamo o razmjerima stradavanja djece u Domovinskom ratu. Ovo je film o najvećoj ljudskoj tragediji i traumi – gubitku djeteta, gubitku nekih novih šansi, novih života i jednoj boli koja je konstanta. Možda mijenja oblike ili intenzitet, ali je konstanta. Izazov je bio ne odustati od snimanja, koliko je bilo teško slušati roditelje ali, uz Božju pomoć, uspjeli smo. Godinu i pol dana smo snimali i radili produkciju, a prije toga sam gotovo tri godine istraživala i prikupljala građu za film.”

Iskustva stradalnika

U filmu svjedoči i otac 17-godišnjeg Vukovarca Tomislava, ubijenog na Ovčari: “Mogu im oprostiti, ali moj oprost ništa ne znači tim ljudima koji su to učinili. Ne dobivam ja ništa, oprostio ja njima ili ne, neka im Bog oprosti. Ali nikome, pa ni njima, ne želim da prožive život kako ga ja proživljavam ovih trideset godina. Ni najgorem neprijatelju ne bih poželio da to doživi.”

Među uzvanicima na premijeri je bila i Lyliane Fournier, majka Jean Michel Nicoliera, hrvatskog dragovoljca iz Francuske, koji je izvučen iz Vukovara i ubijen na Ovčari: “Jean Michel je moje dijete koji je znao što želi i slučajno se našao u HOS-u. Najviše me pogodilo kad sam vidjela koliko je djece stradalo u ratu i to je jako žalosno. Onoga dana kad je otišao, moj sin se pozdravio sa mnom. Prijatelji su mu rekli da je lud i da riskira svoj život, ali on je odlučio to je bila njegova ideja i baš je želio doći u Hrvatsku. Jean Michel nije bio savršen, ali je bio moj Jean Michel i jako mi, jako, nedostaje.”

Udruga pomaže koliko može

Predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije Ljubica Krcić naglasila je da je ponosna što može nazočiti premijeri ovoga filma: “Zahvaljujem producentu Stipi Majiću i, posebno, redateljici gospođi Šnur, što su se usudili i imali hrabrosti razgovarati s roditeljima. Rad u udruzi s roditeljima na samom je početku bio jako težak, ali su stekli vjeru i pouzdanje u udrugu, tako da smo postali veliki prijatelji. Udruga postoji već 22 godine, tako da nas u nekim stvarima sada slušaju i u institucijama.

Kako je rekla, neki su odustajali od ovakvih projekata, ali ove su roditelje uspjeli nagovoriti. “I nikad nije kasno, zato im hvala što su se odvažili jer znam koliko je to teško bilo, posebno roditeljima koji su ostali sami. Recimo, gospođa Baković ostala je sama, a imala je krasnu obitelj, dvoje predivne djece, kćer i sina, i supruga. Nažalost, ostala je sama. Takvih je roditelja u Hrvatskoj jako puno, ali neki jednostavno nisu smogli snage i hrabrosti sudjelovati u filmovima.”

Ovo nije film samo o ljudskim sudbinama, ovo je film o oprostu i istini koja je tako teško doprla do šire javnosti.

Krcić ističe da su civilni stradalnici stvarno zaboravljeni od svih, ponajprije od države. “Trideset godina od početka Domovinskog rata stvarno vlada nebriga i nespominjanje civilnih stradalnika. Mi se danas isto tako, dvadeset godina nakon Domovinskog rata, borimo da nas svećenik samo spomene na misi. Ma, nisu svi isti. Upoznali smo krasne fratre koji su nas podržali i puno im hvala. Mi smo vrijedni mali ljudi koji su mislili da će društvo i politika shvatiti da su branitelji ti koji su branili Hrvatsku.”

Mi smo ginuli samo zato što smo ostali u svojim domovima. To su ljudi koji su izgubili svoje kuće, prvenstveno svoju djecu, svoje muževe, svoje očeve i majke. Tužna sam i ljuta što država ne skrbi o ljudima koji su jako puno doprinijeli samostalnosti Lijepe naše.

Zadatak za budućnost

Gospođa Krcić je potaknula: “Idemo pokrenuti nešto, barem ne dopustiti političarima da Domovinski rat ostane obezvrijeđen. Mi smo zahvalni svakom branitelju. Moramo se pokloniti svakoj žrtvi, i onoj hrvatske i onoj srpske nacionalnosti, posebno djeci koja su poginula. Ali idemo dalje zajedno rješavati to da Domovinski rat bude ono što jest. Imamo slobodu, ali mislim da mnogi nisu svjesni što imamo. I dok se ne probudi ta svijest u svakom čovjeku koji živi u Hrvatskoj, neće biti dobro.”

Voditeljica kratkog programa bila je dr. Vlatka Vukelić s Odsjeka za povijest Hrvatskih studija, koja je zaključila: “Ključni faktor u snimanju filma, osim podataka koje istražuju povjesničari, bili su roditelji kao nosioci podataka, ali i ljudi koji su imali – i imaju – puno više, a to je sjećanje i emocija. Oni su pristali sve to u ovom dokumentarnom filmu podijeliti s nama i to je najveća vrijednost ovoga filma. Ovo nije film samo o ljudskim sudbinama, ovo je film o oprostu i istini koja je tako teško doprla do šire javnosti.”

Sljedeća prikazivanja filma “Otkrhnuti” najavljena su u Zadru i Dubrovniku, a kasnije i po cijeloj Hrvatskoj.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkm.hr