Paul O’Grady Irac je s hrvatskom adresom koji u knjizi “Moj brod je Hrvatska”, predstavljenoj u srijedu navečer u zagrebačkome klubu “Botaničar”, sa strašću govori o životu općenito, ali i o perspektivi života u Hrvatskoj koja je, viđena njegovim očima, obećavajuća ako se “pogled usmjeri na velike potencijale Hrvatske i ostvari ih se pozitivnim pristupom”.
Knjigu je objavila nakladnička kuća “Alfa”, a kako je posvjedočila urednica Anita Benčec Nikolovski, “svjetlo dana nije ugledala slučajno već je plod dijeljenja sličnih frustracija – sveprisutne negative koja je potisnula pozitivan odnos prema mogućnostima i perspektivi kvalitetna života u Hrvatskoj”.
Zagrebačko predstavljanje bilo je pak potpuno ‘u znaku pozitive’ koju su prenijeli nazočnima autor, urednica, autorica predgovora književnica Bojana Meandžija i dvoje mladih ljudi – Jelena Slavić Miljenović i Luka Tripalo iz Svjetskoga saveza mladih Hrvatska (SSMH).
Preko projekta do knjige pa do srca i pameti mladih ljudi u Hrvatskoj
O’Gradyjeva knjiga nastala je i plod je projekta “Moj brod je Hrvatska” koju autor i nakladnička kuća “Alfa” provode kroz motovacijske radionice za učenike osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske kako bi učenike osnažili da se susreću s izazovima života i jasno im istaknuli koje su to prednosti i ljepote života u našoj zemlji, rekla je Benčec Nikolovski.
Autor je pak posvjedočio da je u cijeli taj pothvat krenuo jer je bio začuđen kako ljudi u Hrvatskoj doživljavaju da u svojoj zemlji nemaju perspektivu. Istaknuvši kako mu je drago što nije jedini koji misli da je život u Hrvatskoj perspektivan, spomenuo je i svoga prijatelja Branimira kojega je upoznao u vrijeme kada je živio u Australiji, a koji je na pitanje zašto se vratio u Hrvatsku odgovorio “kako je u Australiji možda bolje, ali u Hrvatskoj je ljepše”.
S tim u vezi je pak urednica knjige istaknula dva svjedočanstva ljudi koji su, ostavili perspektivne karijere u inozemstvu i vratili se u Hrvatsku. Uz napomenu kako je za to dobila njihovo dopuštenje, okupljenima je prenijela riječi povjesničarke umjetnosti Anite Ruso, koja je doktorirala u Parizu, kako se “u Hrvatsku vratila iz osjećaja zahvalnosti prema roditeljima i sustavu koji ju je besplatno obrazovao”. Matematičar Tomislav Burić je svoj povratak pak obrazložio time da mu je “nedostajao hrvatski jezik i njegovi studenti”.
Što to O’Grady vidi u Hrvatskoj, a ja ne vidim?
Bojana Meandžija priznala je da je predgovor napisala jer je htjela dobiti odgovor na pitanje koje si je sama postavila – što je to u Hrvatskoj što O’Grady vidi, a ja ne vidim. Zajedno s O’Gradyjem i kolegama iz “Alfe” i Meandžija sudjeluje u projektu “Moj brod je Hrvatska” a u sklopu kojega je, kako je rekla, razgovarala u posljednje dvije godine s oko 35 tisuća mladih osmoškoalca i učenika srednjih škola kojima govori o svojim iskustvima i autobiografskom romanu pod naslovom “Trči! Ne čekaj me…” koji je pisala u dobi od šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskoga skloništa u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata.
S okupljenima je podijelila za nju izuzetno iskustvo tih razgovara kada “mlade iskrenost odvuče od njihova virtulanog svijeta i tada počinju iskazivati interes za prave stvari u životu”.
Autor je rekao kako nema i ne zna odgovor za Hrvatsku, ali vjeruje da negativni pristup neće ništa promijeniti. Isto tako, istaknuo je O’Grady, ne može reći mladim ljudima da ne odlaze iz Hrvatske, ali im želi poručiti da “ne bježe z Hrvatske jer ne vide perspektivu već da, ako odlaze, imaju viziju zašto odlaze i da budu svjesni što je to dobro što su u Hrvatskoj ostavili”.
Urednica knjige poručila je pak mladima da budu svjesni da nisu usamljeni i da postoje i drugi koji žele da Hrvatska napravi kvalitetan iskorak. Pri tomu, rekla je, ne trebaju to biti neki veliki i spektakularni koraci već mali koraci svakoga od nas jer, “svatko od nas je jedro na brodu koji je zove ‘Hrvatska’ i bez obzira na to što ponekad vjerujemo da vjetar određuje smjer broda, njegov smjer određuje jedro”.
Okupljenima se na kraju obratila i irska veleposlanica u Hrvatskoj Olive Hempenstall i istaknula važnu ulogu koju je obrazovanje imalo u kvalitetnim promjenama zbog kojih je Irska od zemlje iz koje su odlazili brojni Irci postala zemlja zanimljiva strancima, među kojima i brojnim Hrvatima.
Ocijenila je kako je ključnu ulogu u tomu imalo dugogodišnje članstvo Irske u Europskoj uniji, a smatra kako je i Hrvatska u kratko vrijeme otkako je članica EU ostvarila vidan napredak.
