Krunoslav Šarić rođen je 1944. godine u Derventi. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, upisuje studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji završava 1969. godine u klasi Koste Spaića.
Nakon diplome angažiran je u kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, prvo kao vanjski suradnik, a onda kao stalni član glumačkog ansambla sve do odlaska u Zagreb. Punih 7 godina nosio je repertoar kazališta Marina Držića. Izdvajamo samo neke glavne uloge: Ivo Marinović u Vojnovićevom Ekvinociju, Macbeth u Shakespeareovom Macbethu, Baal u Brechtovom Baalu, Sabljak u Orgijama Monaha Janka Polića Kamova te mnoge uloge na Dubrovačkim ljetnim igrama od kojih izdvajamo ulogu Mortimera u Eduardu II. redatelja Georgija Para. Jedna od najdražih uloga, kako sam kaže, bila mu je uloga Siniše u Gričkoj vještici, sa Enom Begović, u režiji Mire Međimurca u predstavi Glumačke družine Histrion, 1987. godine, piše portal Hrvatsko glumište.
Godine 1983. godine postaje stalni član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje radi sve do odlaska u mirovinu 2010. godine. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Nakon sjajnih uloga u dubrovačkom teatru i dolaska u Zagreb, njegova prva pedstava u Drami HNK je bila Šteta što je kurva, Johna Forda, u režiji Georgija Para. Igrao je Vasquesa, prijetvornog Španjolca i ubojicu. Tom ulogom je osvojio i publiku i kritiku i dobio nagradu Vladimira Nazora.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Upravo je ta glumačka energija i posvećenost profesiji jedna od glavnih karakteristika umijeća glume Krune Šarića. Odigrao je bezbroj uloga, i većih i manjih, od rola u suvremenim domaćim komadima kao što su: Redatelj u Aixaiji, Radovana Ivšića, Krđo u Božićevim Kurlanima, Burian u Mori Tomislava Bakarića, Daut u Gundulićevu Osmanu, Ban Josip Jelačić u Fabrijevoj Berenikinoj kosi, Niko u Vojnovićevu Ekvinociju, Dundo Maroje u Držićevoj istoimenoj komediji, do uloga u klasicima svjetske literature poput Postumusa Leonatusa u Cymbelinu Shakespearea, Jeshue Ha Nocrija u Majstoru i Margariti Bulgakova, Don Pedra Tenoria u Seviljskom zavodniku i kamenom uzvaniku Tirsa de Moline, Kazarina u Maskaradi Ljermontova, Agamemnona u Trilogiji o Agamemnonu Lade Kaštelan, Macduffa u Macbethu Shakespearea, Pavela Petroviča Kirsanova u Očevima i sinovima Friela, Croza u Korupciji u palači pravde Bettija, Prvog glumca u Hamletu, Shakespearea, Mefista u Kunčevićevom Faustu, 2000. godine, za kojeg je dobio nagradu Mila Dimitrijević Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.O brojnim filmovima i tv serijama da se i ne govori.Uz Ivu Gregurevića i Mustafu Nadarevića bio je jedan od najzaposlenijih i najcjenjenijih hrvatskih televizijskih i filmskih glumaca.Uvijek dosljedan sebi, velikog znanja i besprijekornog umjetničkog ukusa, birao je uloge po kvaliteti a ne po kvantiteti, što nimalo nije umanjilo njegove umjetničke dosege. Surađivao je s najboljim hrvatskim kazališnim redateljima, od Koste Spaića, Vlade Habuneka, Georgija Para, Joška Juvančića, do Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Mire Međimurca, Marina Carića, Ivice Boban i mnogih drugih, a često je radio i sa stranim gostujućim redateljima poput Horee Popescua, Stevena Kenta ili Vite Taufera.Svakom svojom ulogom dokazao je kako je pravi umjetnik, glumac koji svoj posao shvaća kao druženje s velikim piscima i redateljima, kao i sa svojim kolegama glumcima; druženje koje svima na sceni i onima u gledalištu uvijek pruža iskrenu emociju i radost igranja.
