Pročitajte što je sve govorio Igor Mandić!

Foto: Fah

Danas pomalo zaboravljena zbirka  „poezije“ Aleksandra Stankovića, voditelja emisije Nedjeljom u dva, pod naslovom “Igor Mandić na mjesecu” predstavljena je 2010. godine u Novinarskom domu. Sedam godina nakon knjige, čovjek s naslovnice knjige Igor Mandić, ponovno je stolovao u emisiji  i podsjetio hrvatsku javnost o svojim stavovima o hrvatskoj državi, hrvatskom društvu i narodu Hrvata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tada, na predstavljanju Stankovićeve „poezije“ uz komentare Borisa Rašete i drugih, i sam Mandić se osvrnuo na Stankovićevu „poeziju“ i naslov procijenivši ga “provokacijom koja se proteže na cijelu zbirku”.

Mandić „smatra da je Stankovićeva knjiga puna društvene provokacije kakvu hrvatska književnost nije vidjela zadnjih 50 godina!“. U žanrovskom pogledu Stankovićeve internetske stihovane feljtone usporedio je s feljtonima velikog ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog, piše nacional.hr

> Igor Mandić domoljublje nazvao posljednjim utočištem hulja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mandić stavio Majakovskog i Stankovića u zajednički lonac!

No, nije to sve od Mandića….

“Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak “, to je 26. studenoga 2008. na Radio Televiziji Srbije izgovorio Igor Mandić u emisiji Olivere Kovačević “Da – Možda – Ne”, piše hkv.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Središnja tema je, naoko, bila povijest i trebala bi se ona u udžbenicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, odnosno Zapadnom Balkanu, uskladiti. Uglavnom, sve se svelo na to da se udžbenici trebali pisati na jednom mjestu, od  strane komisije koju bi organizirali vanjski čimbenici, barem u Bosni i Hercegovini. Mandić je ovdje primijetio da se zajednička povijest ne može pisati bez zajedničke države.

Nadalje, Igor Mandić je ustvrdio, na ushit voditeljice Olivere, kako u Hrvatskoj više nema Srba niti kao manjine: “Srbe se u Hrvatskoj ne naziva nikako, jer je srpsko pitanje u Hrvatskoj riješeno – rekao je Tuđman”. Na pitanje kako je riješeno, Mandićev odgovor glasi: “Fizički – sa statusa i količine naroda od 12 % koliko ih je bilo prije devedesete… svedeni su na jedva 4% – fizički”. “Srpsko pitanje je riješio Tuđman i postustaše“.

Srbi, po Mandiću, danas u Hrvatskoj su i manje od nacionalne manjine, etnos, pleme… “Kada su (Srbi) u ratu istrebljeni ili istjerani u masovnom ratnom zločinu, koji može imati ovo ili ono ime, kako odrede pravnici, spali su na ništa, na jedva vidljivu manjinu.  Koju se nikako ne naziva, bolje da ju se ne vidi.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Domovinski rat“, po Mandiću, izmislili su kao sintagmu u tjedniku Globus kako bi podigli tiražu, a onda je to uzdignuto na razinu «nedodirljive svetinje». Ustrajući na tome da je Domovinski rat bio građanski rat, Mandić je ustvrdio još kako se nije radilo o agresiji nego o regresiji, odnosno pobuni balvanima. “Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak.”

Kada je u jednom trenutku Mandić uzeo predah, pokušao je Mustafić nešto reći o četnicima i Draži Mihajloviću, ali voditeljica je skočila kao oparena i vrisnula: “Ne, ne, čekajte, to je naše… to je naš specijalitet”.

„Kerum je ideološki pajac i početnik u javnom poslu koji barata idejama bliskima nacifašizmu. On je proizvod društvene klime koja u Hrvatskoj vlada zadnjih 20 godina.

Ako osuđeni koljač Srba iz Osijeka i dalje može primati plaću saborskog zastupnika, onda i Kerum ima pravo reći što misli. No za sve bi bilo bolje da i dalje prodaje igračke nego da javno progovara o nečemu što ne razumije” glasio je komentar  Igora Mandića u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” na Kerumove izjave o Srbima u istoj emisiji sedam dana prije, a prenijela slobodnadalmacija.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Založivši se otvoreno – a suprotiva Kerumu – za ponovno stvaranje federalne zajednice Hrvata i Srba, Igor Mandić je pojasnio da je riječ o dva plemena istoga naroda i da se zato između Srba i američkih Crnaca u Hrvatskoj nipošto ne bi smjela povlačiti analogija.

Zajednica Hrvata i Srba bi – po njemu – mogla dobro funkcionirati i bez bratstva i jedinstva, a bila bi u svakome pogledu bolja od onoga što imamo sad: osjećajnom, kulturnom, komunikacijskom, piše slobodnadalmacija.hr

Žrtvama ustaškog terora u Jadovnu počast redovito odaje i Igor Mandić, piše portal nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj portalnovosti.com i citira Mandića:

“Ovdje sam iz sramote, jada i bijede. Bijesa što je mentalitet rulje koja je to izvodila još živ. Ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike. A ovdje su mu korijeni. I zbog toga stižem, da se pridružim ostacima ovog pobijenog naroda. Dok god postoje zloćudni povici na stadionima, grafiti… a iza toga mržnja i iracionalno bjesnilo potpomognuti politikom, neće biti sreće. Što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Europe. Imamo, istina, dobre temelje u našem fašizmu, ali nam Europa u svemu jako dobro pomaže.”

A za Novi list pod naslovom „Nema nade za Hrvatsku, država je u raspadanju“ Mandić govori…

Nacionalisti u sedamdesetima?

“Proustaški nacionalisti, jasna stvar. Već onda, sedamdesetih godina. Jedanput sam imao i fizički sukob koji, srećom, nije ostavio nikakvih posljedica. Kad smo supruga i ja dobili prvi kućni telefon, 1972., nisam ga registrirao na svoje ime upravo da izbjegnem suvišno nerviranje zbog provokacija koje su u pravilu bedaste i besmislene, vulgarne, neopasne, ali ipak na neki način nerviraju. I tako, da izbjegnem suvišno gubljenje živaca s idiotima, sebe sam isključio iz telefonskog imenika. Postoji li neka razlika između tadašnjih i današnjih idiota? Postoji. Ovi današnji su lošiji. Početkom devedesetih godina, sa sviješću o takozvanoj samostalnoj državi, te podzemne sile prljavštine i hrvatske gluposti dobile su podršku hrvatskog državnog aparata pa se još bezočnije mogu odnositi prema onima s kojima se ne slažu. Oni napadaji bili su iz potpuno deplasiranih razloga, ali svejedno, kada nekog pljuneš pa mu nalijepiš etiketu, onda se po njemu može nastaviti batinati bez ikakva obrazloženja. To su pokazali svi zatvori, sve umobolnice, svi totalitarni režimi ovoga svijeta. Razlika, dakle, postoji. Danas je puno gore.”

Zašto uz termin samostalna Hrvatska dodajete i – takozvana?

“Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definirani teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala. Već smo i iznajmljeni kao pomoćna snaga za najnasilniju grupaciju svijeta, a to je NATO, koji neki danas hvale zaboravljajući da je to najrazbojničkija organizacija novoga svijeta. Možda mu je ravna jedino Crkva u doba križarskih ratova prije 800 godina. Ondašnja Pax Romana sad je Pax Americana. Prema tome, ako smo mi pod pokroviteljstvom i u službi tog NATO-a, kako smo samostalni?”

Nedavno ste u »Nedjeljom u 2« rekli da je Hrvatska neuspjela država. Ipak, čini se da je ona vrlo uspjela u odnosu na ono što su zamislili i politički realizirali Franjo Tuđman i njegova klika. Nisu li oni upravo htjeli Hrvatsku koja će u šaci držati šačica bogatih obitelji? To što većina ljudi u Hrvatskoj ima svoje fantazije o tome što ova zemlja jest, to je druga stvar.

“Da, Tuđmanovu Hrvatsku imamo, ali ona se raspada. Evidentno se raspada. Čak i taj u neko vrijeme uspjeli ratni obris Hrvatske i ona krvoločna ratna motivacija koja je u početku uspjela okupiti nešto raspršenoga ljudstva pod jednu zastavu – i ta se Hrvatska raspada. Kao što vidimo, svi su se odjeci Tuđmanovog glavnog projekta počeli raspadati, i njegova stranka se raspala i u ovom, navodno demokratskom ozračju pokazala svoje pravo, negativno lice. Možemo reći da je Hrvatska bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna državica, počela rastakati. Inače, niti jedna državica pod imenom Hrvatske nije uspjela opstati. Ako čak pristanemo na to da 24 godine imamo neku kompaktnu grupu ljudi koji se mogu svrstati pod pojam hrvatske države, to je beznačajnost, zrnce pijeska u pustinji vječnosti. Propadala su carstva stara po pet tisuća godina; kinesko, egipatsko, rimsko, habsburška monarhija koja je ovdje ostavila najdublje tragove… Prema tome, imati neku iluziju da dvadeset godina nešto znači i da se u ime toga možemo busati u prsa da imamo državu, na žalost, ne vrijedi.”

Mislite li da braniteljski korpus, koji svoj društveni utjecaj crpi iz sudjelovanja u ratu, ima veću snagu od one koju je u Jugoslaviji imao SUBNOR?

“Koliko ja znam, SUBNOR nije imao oružje, a ovi imaju oružje. Ali mislim da su oni ipak samo tigar od papira i da svaka lijeva ili ljevičarskija vlada griješi ako ih se plaši. Oni nisu ujedinjeni ni s kakvom idejom. Kao što rekoh, tuđmanoidno naslijeđe se raspada. Svi su se njegovi odjeci rastočili, a sljedbenici su jedni druge zamrzili i pozatvarali, pogubili se po stazama i bogzna sluđene povijesti, tako da je taj braniteljski korpus po meni tigar od papira i ne treba ga se plašiti. Djeluju kompaktno samo zbog toga jer nose čizme i uniforme. Jadna li je država u kojoj postoje paravojne jedinice koje joj diktiraju put. Zar i to nije jedan od dokaza da to nije država? Zar je to država ako dopušta da u njoj postoji nekakva snaga koja će joj militarističkim prijetnjama oblikovati politički razvoj?”

Pretpostavljam da pod tim mislite i na onaj famozni Stožer za Vukovar, kojem je središnja točka zanimacije borba protiv ćiriličnog pisma.

“Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red. Doduše, nije na meni da to govorim. Ja sam potpuno nemoćni penzioner, izvan svih organa moći i utjecaja”, završava svoj pogled na Hrvatsku u Novom listu.

Za kraj priče o Mandiću ostavljamo svjedočanstvo njegovog prijatelja Ljube Weissa…

„I sjeti se jedne anegdote: došao si u Beč (Mandić op.a.), imao književnu večer u mojoj maloj knjižari i kada već ni igla nije mogla u knjižaru, proguravala se jedna mlada ljepotica i vidjevši da nema nijednog slobodnog mjesta razočarano uzviknula: «Pa, gdje da sjednem!?» Na to si joj već sjedeći na stolcu i pripremajući se za nastup, kao iz topa odgovorio: «Evo, mlada damo, na mom koljenu ima mjesta za vas!»

Govorio si protiv struje, ne niz struju, protiv dlake, a ne niz dlaku, kritizirao tendencije u hrvatskom društvu uočavajući negativne tendencije u vladanju HDZ-a i tamo, usred Beča bez dlake na jeziku, pokazao da se može Hrvatska voljeti i na način da se kritiziraju negativne pojave u njoj. Bije te glas da tražiš visoke honorare za nastupe, ali tvoj honorara tada bio je više nego simboličan.

Hvala ti što si mene, skromnog knjižara, pozvao idući dan na prvorazredni ručak u jedan od najluksuznijih restorana Beča“, piše virovivitica.net

S obzirom kako Mandićev intimus piše „da ga bije glas da traži visoke honorare“, bilo bi zanimljivo vidjeti i saznati koliko su to bili honorari HRT-a iz džepova poreznih obveznika u emisijama u kojima je Mandić godinama gostovao. U emisijama poput već pomalo zaboravljene „Emisije opće prakse“ sa Igorom Mandićem, Branimirom Pofukom, Zvonkom Makovićem i Igorom Zidićem, ili relativno nedavne „Uvijek kontra”.

Rođeni Šibenčanin

Igor Mandić rođen je 20. studenoga 1939. u Šibeniku, od roditelja Ade (rođ. Širola, 1908.-1956.) i Emila (1894.-1970.).

Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958., a diplomirao 1963. na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1966. do 1993. bio je zaposlen u NIŠRO-u Vjesnik, a u dnevniku Vjesnik bio je tijekom 2000. i glavni urednik. Od 1967. u braku je sa Slavicom (rođ. Bujević), s kojom ima kćerku jedinicu Adu (1968.-2004.).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.