Prof. dr. sc. Ivica Žižić: Stavljeni smo pred izazove svjetovnosti koja pokušava dovesti u pitanje temelje vjere pod krinkom „brige za čovjeka“’

Uništen križ na južnom zvoniku zagrebačke prvostolnice koji se u potresu raspao na brojne dijelove, molitva pape Franje za zaustavljanje globalne pandemije koronavirusa pred zavjetnim križem na praznom rimskom Trgu sv. Petra – dvije su slike koje su u središte ovogodišnje korizme stavile križ, u trenutcima izazova i straha, a isplivali su kao simbol patnje, muke i stradanja. No prikaz križa koji cvjeta, koji je stablo života, donosi vitalnost životu koji je utisnut u mozaik rimske bazilike sv. Klementa šalje drukčiju poruku – da križ utjelovljuje slavu uskrsnuloga Gospodina, ne mrtvoga Krista, nego uskrsnuloga, pa su tako i u povijesti Crkve već u prvim stoljećima prikazivani križevi bez korpusa kao znak uskrsnuća jer prazan križ odgovara praznomu grobu. Prof. dr. Ivica Žižić govorio je o toj dimenziji simbola križa u teologiji, umjetnosti i životu u intervjuu za Glas Koncila kojeg je vodio Ivan Tašev.

Prof. dr. sc. Ivica Žižić svećenik  je Splitsko-makarske nadbiskupije i sveučilišni profesora liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Doktorirao je teologiju u RImu, a filozofiju u Zagrebu.

Snažni kulturološki simbol

Ovih se dana često spominju križevi u smislu patnje, trpljenja zbog bolesti, elementarnih nepogoda i svega onoga što opterećuje čovjekov život. I otkada je križ za prepoznatljivi simbol kršćana?

Nedavni događaji još jednom potvrđuju da je povratak križu u ovim vremenima ključan. Križ je, naime, „Božja snaga i Božja mudrost“ kako veli sv. Pavao, temelj razumijevanja cjelokupnog Otajstva kršćanske vjere. Križ stoji na početku, na početku naše povijesti i na početku nas samih. Križ je mjesto na kojem se kršćani ogledaju. Već je crkveni otac Tertulijan posvjedočio da je kršćanska vjera u svojoj srži vjera križa (religio crucis), a kršćani „oni koji su pobožni križu“ (crucis religiosi). U tom smislu ide i Tertulijanovo tumačenje koje i danas možemo iskusiti praveći gestu križa ili moleći pred tim spasonosnim znamenom: „Mi ne samo da podižemo ruke, nego ih i širimo; ugledajući se na taj lik predoznačen u muci Gospodnjoj, u molitvi ispovijedamo vjeru u Krista“.

Kršćani, stoga, same sebe i događaje ovoga svijeta tumače i gledaju u svjetlu križa. Nije slučajno da je najranija kršćanska molitvena gesta ona uspravnog stava i uzdignutih ruku kakvu nalazimo u katakombama na prizorima oranta – prizore likova kršćana s uzdignutim rukama. Kršćani mole u formi i stavu križa. U križu stojimo najbliže onome što jesmo: mi molimo u Kristu i Krist u nama.

No, križ je, ne zaboravimo, i snažni kulturološki simbol zapadne civilizacije. I za one koji se ne priznaju kršćanima on može i jest biti simbol predanja, pobjede smrti nad životom, vrijednosti suosjećanja i pripadnosti kulturi života. Križ je simbol svih ljudi koji traže utjehu i mir, kao i svih onih koji su se u patnji susreli s temeljnim pitanjima svojega postojanja. No, za nas kršćane, križ je i više od toga. On je mjesto sveobuhvatnoga spasenja.

Mjesto pamćenja, molitve i pogleda nade

Nedavno je papa Franjo najprije pohodio crkvu sv. Marcela u Rimu i pred čudesnim raspelom molio za prestanak pandemije u Rimu, a potom je taj isti križ bio postavljen na trgu sv. Petra u molitvenom bdijenju. O kojem se križu radi i koja je njegova uloga u ovom trenutku?

Prizori pustoga trga sv. Petra, okupanog plavom kišom i tišinom bili su potresno dojmljivi. Ponajbolje izražavaju ovu veliku korizmu kroz koju prolazi čovječanstvo. Sve je svedeno na ono bitno – na riječ i gestu duboke vjere. Papa je cijelo čovječanstvo poučio da je molitva plodonosno mjesto susreta s izgubljenom sigurnošću.

Čudesno raspelo pred kojim je papa u dva navrata molio duboko je utisnuto u sjećanje rimske crkve. Naime, prema predaji, raspelo je ostalo neoštećeno u požaru 1519. godine. Za njega se vežu mnoga svjedočanstva o ozdravljenjima, posebno kad je Rim pogodila velika kuga 1522. kad su vjernici nosili raspelo kroz gradske četvrti u procesiji moleći za prestanak epidemije. Zadnji put smo ovo raspelo vidjeli u papinskom bogoslužju 2000., u godini velikog jubileja kad je sv. papa Ivan Pavao II. pred njim molio za oproštenje.

Rimsko raspelo je mjesto pamćenja, molitve i pogleda nade. Crkva na povijesnom putu pamti milosne geste, sjeća se i i na temelju tog sjećanja moli da se one ponove na nama. Papine geste dodira i poljupca križa, vjerujem, posebno su snažno odjeknule u sadašnjem trenutku u kojem se takve geste smatraju posve neprimjerenima i potencijalno rizičnima. No, u ovim vremenima izolacije, čovjekovo čeznuće za blizinom postaje još snažnije, jer u dnu naših nadanja stoji nepresušna potreba za svečanim, svetim, besmrtnim… koji vraća čovjeku integritet otvarajući obzorje novoga svijeta okupanog svjetlima Božje ljubavi.

U svojoj knjizi Slava križa posebno ste se bavili simbolikom i ikonografijom križa u umjetnosti ranokršćanskog razdoblja. Na koji način se kroz povijest razvijala ta simbolika kroz kulturnu povijest kršćanstva?

Gotovo pet stoljeća kršćani uopće nisu prikazivali Kristovo umiruće tijelo na križu. Razloga je bilo više. Kršćani su se izražavali isključivo simbolički čuvajući otajstvenost Božjega lika. Kršćani su se stoga najprije ustezali prikazivati križ, odnosno, prikazivali su ga samo u jednostavnoj grafičkoj formi ili u stiliziranoj formi sa slovima (grčka slova: hi-ro, alfa i omega) ili drugim simbolima (sidro, lađa i sl).

Konačno, u „zlatnom dobu“ kršćanske liturgije i ikonografije, ovaj simbol muke i sramotne osude preobražen je u dragocjeni simbol slave i pobjede. Križ postaje središnje mjesto očitovanja slave. Od IV. stoljeća, kad je kršćanstvo dobilo slobodu, križ je kao pobjedonosni znamen bio bogato dekoriran i prikazivan kao „središte svijeta“ (axis mundi) koji spaja nebo i zemlju. Križ je tako postao znamen slave koja obasjava svijet. Razlog je tomu ne samo legendarna predaja prema kojoj je Konstantin izvojevao pobjedu 313. godine, kad se ispunilo obećanje dano u snu da će u „tom znaku pobijediti“ (in hoc signo vinces), nego teološko sazrijevanje svijesti Crkve o slavnom znamenu otkupljenja, koje se izravno pretočilo u umjetnost. U tom prizorima, križ ne sadrži lik Raspetoga, već utjelovljuje slavu Uskrsloga koji je svojim križem otvorio nebesa. Zato se ranokršćanski križevi, primjerice na apsidalnom mozaiku u bazilici sv. Apolinara u Ravenni, uzdižu iz svijeta prema nebeskim visinama, dok sav svijet preobražava sjajno zelenim bojama života. Slava križa, tog pobjedonosnog znamena, tako se prepoznaje kao vrelo preobraženja na kojem Crkva uživa stanje nebeske ljepote. Križ je bio i ostaje kruna svih kršćanskih simbola i slika.

Koliko je otkrivanjem Kristova križa i relikvije od strane Konstantinove majke Jelene pridonio razvoju štovanja križa i njegovu isticanju u liturgiji?

Od IV. stoljeća, nakon Milanskoga edikta 313. godine, svjedočimo snažnom razvoju teologija slave križa. Križ je postao javni kršćanski znak koji se počeo pojavljivati na stjegovima, kovanicama, bazilikama… Prema povjesničaru Euzabiju Cezarejskom, car Konstantin je dao sebe naslikati s križem u ruci, čijom je snagom izvojevao legendarnu pobjedu. Osim toga, Konstantin je dokinuo smrtnu kaznu razapinjanja pa je križ sve više zadobivao značenje Kristove slave i pobjede. Poradi toga križ se sve češće optače dragim kamenjem, cvjetnim motivima, zlatom, ukazujući na njegovo sakralno dostojanstvo i uzvišenost.

Pobožnost križu raste legendarnim otkrićem drva križa u Jeruzalemu. Prema predaji, Jelena, majka cara Konstantina, godine 326. čudesno je pronašla drvo svetoga križa. Na tom mjestu raspeća i pokopa izgrađena je bazilika, a relikvije drveta križa razaslane su po čitavom kršćanskom svijetu. Na trajan spomen čudesnom događaju otkrića svetoga križa nastao je blagdan Našašća sv. križa. Jedan od najpoznatijih i najljepših relikvijara drveta svetoga križa je crux vaticana urešen dragim kamenjem i perlama koji je car Justinijan II. između 565. i 578. godine darovao rimskoj Crkvi, a koji se danas čuva u riznici bazilike sv. Petra u Rimu.

Slavlje križa kao pobjednoga znaka u liturgiji promicalo se putem različitih pobožnosti i liturgijskih procesija, osobito u Velikom tjednu, u kojima su se posebno štovale relikvije – prema predaji ostaci drveta križa.

Unatoč tom snažnom štovanju svetoga križa, prikazivanje raspeća u kasnoantičkom kršćanskom svijetu bilo je potpuno neuobičajeno. Križ je u čitavom ranokršćanskom razdoblju znamen slave i pobjede, nipošto sramotne kazne i muke. No, žrtveni karakter Kristove muke bio evociran likom jaganjca, simbola Kristova predanja i njegove Pashe. I uz Krista-jaganjca redovito se prikazivao i križ kao pobjedonosni znamen na stijegu.

Najstariji prizor raspeća nalazimo tek u petom stoljeću (oko 430.) na vratnicama rimske bazilike sv. Sabine, na kojem je prikazan Krist između dva razbojnika. No, i u ovoj sceni objedinjen je motiv raspeća s motivom uskrsnuća čime se naglašavalo jedinstvo otajstva otkupljenja. Zaziralo se dakle od prikaza muke i umiranja te stoga Kristovo tijelo nije bilo prikazivano kao ispaćeno i mrtvo, nego živo i uskrslo.

Može li se križ smatrati simbolom Kristovoga uskrsnuća? Koji umjetnički prikaz križa za Vas najbolje oslikava Kristovo uskrsnuće? Imate li Vi neki drugi prikaz i što Vas na njemu posebno inspirira?

Ono što osvjetljuje Otajstvo križa je Uskrsnuće. U Kristovu križu se susreću poniženje i slava. U Ivanovom evanđelju „trenutak slave“ je trenutak Kristove muke i predanja. Na tom tragu i Četvrta euharistijska molitva govori o času kojem Otac proslavlja Sina „jer je ljubio svoje koji bijahu na svijetu, ljubio ih je do kraja“. Doista, ljubav nikada ne može umrijeti.

>Prof. Tanjić: Zapadna Europa nameće određene vrednote ne osluškujući iskustva zemalja koje su prošle kroz komunistički totalitarizam

Za razliku od križa, izravni prizori uskrsnuća su nešto manje zastupljeni. No, otajstvo uskrsnuća se izražava na različite načine. Naime, autentičan umjetnički izričaj Kristove muke nije jednostavno prizor nedužna stradanja, već je uronjen u svoju punu istinu – u svjetlinu uskrsnuća. Kristov križ je spasenjski i po tome se on razlikuje od svih drugih slika stradanja. Već su stari umjetnici umjeli na izniman način izraziti Kristovu muku u svjetlu uskrsnuća. Kristovo tijelo (corpus) uvijek je obavijeno neobičnim svjetlom, svjetlom koje proizlazi iznutra i širi se u prinosnu, molitvenu gestu raširenih ruku. Nije dvojbeno da mistika i realizam, sućut i osebujna ljepota imaju za cilj probuditi u vjerniku osjećaj za ljubav koja se dala „do kraja“ (usp. Iv 13,1). Prizori Kristova raspeća nisu za laku emotivnost kakva je možda danas u modi. On izaziva dublje pronicanje Krista raspetoga i uskrsloga, Krista koji se prinosi za nas i s nama u misnoj žrtvi.

U okviru pitanja želio bih spomenuti pasionsku poetika u umjetnosti, koja je u našim krajevima je doista zadivljujuća. U splitskim je crkvama, primjerice, pobožnost križu iznjedrila iznimnim djelima, kao što su oslikano romaničko raspelo iz XIII. stoljeća u samostanu sv. Klare, kao i čudotvorna raspela u crkvi sv. Klare i sv. Križa u Velom Varošu ili osebujno raspelo kanonika Jurja Petrovića u katedrali pa sve do „Raspela velikoga“ Ivana Meštrovića na Kašteletu. Ono što ujedinjuje te križeve čudesna je i potresna ljepota kroz koju zrači uskrsnuće. Pred tim raspelima prepoznajemo „čovjeka boli“ (usp. Iz 53, 2-5) koji je ujedno „najljepši među sinovima ljudskim“ (Ps 45,2). I sami postajemo dijelom događaja o kojem pismo kaže: „i gledat će onoga koga su proboli“ (Iv 19,37).

Ono što uvijek iznova inspirira i u suvremenim umjetničkim prikazima Kristove muke i raspeća je ta svjetla aura izranja iz tijela koje je postalo križ, iz križa koje je sraslo s Kristovim tijelom. Picassov, Baceonov, Chagallov raspeti „bijeli“ je Krist čija bjelina nosi rađanje života. U prizorima raspeća već se nazire „bijeli povoj“ u praznom grobu, znak da „nije ovde, nego uskrsnu“ (Lk 24, 5-6).

Uistinu, svaki autentični prikaz Krista raspetoga ujedno sadrži i prizor njegova uskrsnuća.

Zar prvotno značenje križa, uz simbol Jaganjca, ne ukazuje na Kristovu patnju i muku? Na koji način onda isti znak može biti simbol muke, a i uskrsnuća, smrti i života?

Križ je takorekuć „proturječni znak“. On je s jedne strane simbol nečuvene boli i sramotne smrti, a s druge strane višnji znak spasenja i života. U Četvrtoj pjesmi o sluzi Jahvinom, Izaija govori: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe odvrgnut“ (Iz 53, 2-5). Ništa, dakle, nema od ljepote, a sve je uronjeno u bol. Kristovo poniženje i njegova slava, međutim, nisu proturječni. Sv. Augustin će reći da se Kristova ljepota „za nas koji proničemo“ također očitovala u nošenju križa i u njegovoj muci na križu (pulcher in patibulo, pulcher in ligno). No, sv. Augustin naglašava „za nas koji proničemo“, to jest za nas koji vjerujemo i u vjeri prepoznajemo ljepotu križa. Ljepota križa nije u činjenici smrti, nego je u istini predanja, predanja života u ljubavi do kraja. Ljepota križa nije u negiranju života već u sebedarju: ona je tu da se život dogodi. Ljepota križa nije u strahotnoj muci i agoniji nego u ljubavi koja je doprla sve do najdublje točke čovjekova postojanja – do smrti – i upravo tu urodila životom.

No, križ ostaje simbol patnje i umiranja. Nije moguće zanijekati dimenziju trpljenja koja nastavlja biti trajnim izazovom kršćanima. U knjizi Marginalije. Zapisi o svećeništvu koja je izišla u siječnju ove godine govorili ste o odnosu između svećenika i žrtve. Kako vidite taj odnos?

Ljepota križa ne dokida njegovu dramatičnu narav. Nitko, ponajmanje kršćani, a još manje svećenici, ne niječu da je križ bolan, štoviše, strahotan. Suočavanje s križem nije šala, posebno kad se radi o svjedočenju vjere sve do smrti. U spomenutom tekstu pokušao sam kroz narative dvaju filmova koji su izazvali veliku pozornost u javnosti – Tišina (M. Scorsese), koja govori o dramatičnim događajima u misijskim pothvatima u Japanu i Misija (R. Joffe), koja govori o isusovačkim redukcijama u južnoameričkim prašumama – suočiti se s ovim složenim pitanjem. U prvom slučaju, imamo prijedlog da se žrtva prekine, križ odbaci i pristane na kompromis. Slomljeni pred stravičnim mučenjem svojih vjernika, misionari popuste i odreknu se vjere kako bi prekinuli svoju i njihovu patnju. S druge strane, u filmu Misiji vidimo beskompromisno suočavanje s križem, s trpljenjem, sa smrću španjolskih isusovaca koji spremno staju obranu svoje zajednice pred osvajačima. Film Tišina dobio je brojne aplauze zbog svojega neizlječivoga relativizma, zbog scena apostazije i blasfemije, zbog konformizma i odbacivanja križa u ime sućuti… No, Misija je progovorila, sasvim suprotno, o istini žrtve – o beskompromisnoj žrtvi nošenoj snagom čiste ljubavi. Španjolski isusovci odlučuju se zajedno sa svojom zajednicom svjedočiti i boriti se, oduprijeti se snazi zla. Padaju pod silinom moćnog neprijatelja. U očima ovoga svijeta njihova je žrtva potpuna tragedija. Ona izaziva i sućut i podsmjeh: sućut zbog njihove patnje, podsmjeh jer se svijet smije onima koji se ne prilagođavaju, koji se ne odriču žrtve i koji umiru za svoju vjeru. No, u njihovoj žrtvi očituje se snaga svjedočanstva ljubavi i vjere u život koja se ne boji ići ususret smrti i upravo u smrti začeti životom.

Za kršćane križ nije ideologija patnje, već znamen života, neumrle vjere i ustrajnosti pred silama zla. U pravoj je žrtvi uvijek na djelu odlučno odupiranje zlu i bezrezervno darivanje svojega vlastitog života. Žrtva nije niti sadizam niti mazohizam, a nije ni stoičko trpljenje, već poduzetna ljubav koja nema kraja, ljubav koja se izlaže, svjedoči i brani, ljubav koja gradi i iscjeljuje, ljubav koja se ne odriče nositi Gospodina do kraja. Misija žrtve preživjela je i ubojice i osvajače. Otajstvo križa nastavlja sjati u najdubljoj noći ovoga svijeta u sebedarnoj žrtvi Kristovih svećenika i vjernika. I ona ostaje nezaboravna, jer nitko i ništa ne može izbrisati milost novoga svijeta koji se stvara u hrabrosti, u svjedočanstvu, u navještaju evanđelja slobode. Prava žrtva za kršćane je besmrtna, jer sa sobom nosi život koji nema kraja.

Obustavljanje liturgijskih slavlja pa čak i zatvaranje crkava posebno se dramatično osjetilo među vjernicima. Kako pomiriti vjersku obvezu i potrebu sa mjerama zaštite od pandemije?

Vjernici su oslobođeni od „obveze“ sudjelovanja na misi, ali nisu niti mogu biti oslobođeni od „potrebe“ da se vjera „slavi“, a ne samo „misli“, ili „osjeća“. Ovih se dana ponovno vraćaju ideje o kršćanstvu kao „vjeri nutrine“ u odnosu prema kojoj je liturgijsko slavlje nije nebitno ali je ipak drugotno. „Boga se može savršeno susresti i moliti kod kuće“ – ironično je primijetio jedan talijanski znanstvenik. Zagovornici takvih predrasuda možda vide u liturgiji i u pobožnostima „nedozrelo“ kršćanstvo, tobože „nedoraslo“ sadašnjem trenutku. Međutim, liturgija je osnovni i nezamjenjivi dio vjerničkog identiteta; vjera se sakramentalno rađa i iz sakramentalnog slavlja produžuje u život. Osim toga, vjera živi u slikama, simbolima, pobožnostima… ona je stvar „cjeline“, a ne apstraktne „nutrine“. Situacija u kojoj se nalazimo prava je prilika da Crkva iznova osvijesti potrebu za liturgijom kao integralnim mjestom svoje vjere.

Međutim, mnogo težom mi se čini predrasuda o crkvi kao mjestu potencijalnog prijenosa virusa, koja se vrlo radikalno prevodi u rješenja da se crkve potpuno zatvore. U podlozi se nalazi mnogo dublja predrasuda o obredu kao nečem nečistom. Negativni stereotipi o liturgiji koja pripada zaostalom svijetu, popraćena predrasudama o površnosti i nedjelotvornosti kao i optužbama za ispraznost, pokazali su novo lice u obliku „razumnih“ prijedloga da se Crkvu i Boga udalji iz ove situacije te da se pandemijom ovlada isključivo „razumnim“, „empirijski provjerenim“ i „znanstvenim“ metodama. Molitve se doduše smatraju dobrim željama, ali u svojoj biti one se za svjetovnog čovjeka pokazuju beskorisnima i nedjelotvornima. I u ovom slučaju se vidi da dekonstrukcija obrednog života Crkve u svojoj biti je potkopavanje vjere – i mnogo više – dekonstrukcija naše humanosti. Njemački filozof Spaemann još je oštrije zaključio: „Potpuna deritualizacija je u stvari potpuna dehumanizacija.“ Dovoditi bogoslužje u pitanje znači samo dovesti u kritičko stanje i vjeru i čovjeka.

Je li se onda i u ovom slučaju verificirala moć sekularne ideologije koja relativizira vjeru a uzvisuje znanost i u znanosti nudi obećanje spasa?

U aktualnoj krizi stavljeni smo ponovno pred izazove ideološke svjetovnosti koja pokušava dovesti u pitanje temelje naše vjere pod krinkom „brige za čovjeka“. Iako mislimo da su svjetovne ideologije iza nas, pokopane u minulim ideološkim sustavima, one su itekako žive: pronašle su nova razorna izdanja u masovnom relativizmu i subjektivizmu, u superiornosti tehnologije i znanosti, koja odlučuje o svemu. Recentni stavovi to jasno dokazuju.

Nakon ove krize, koja je pravi izazov za cjelovitost kršćanske vjere, naše će se crkvene zajednice trebati oporaviti prije svega od nedostatka bogoslužja, koje je „zavičaj“ naše vjere, a onda i od drugih, nerijetko opasnih, predrasuda koje su kružile po našem javnom prostoru, ali i u nama, prema kojima se Bog ili potiskuje ili ga se koristi u ponižavajućim argumentacijama.

No, liturgija je za Crkvu apsolutno neizostavna: ona je najčišći oblik postojanja i vjere i Crkve. I to vrlo dobro osjećamo u ovom trenutku kada su naše crkvene zajednice lišene zajedničkoga slavlja vjere.Vaša poruka za kraj ovog razgovora …

Za kraj, ova će nam korizma i Uskrs, vjerujem, ostati duboko urezani u sjećanje. I neka bude tako, ako će ove kušnje iz nas izvući ono najbolje: zahvalnost, suosjećajnost, razumijevanje života. Na ispitu je naša vjerodostojnost i spremnost biti svoji i Božji, biti skromniji i ujedno radosniji ljudi, osloboditi se površnosti i iznova učiti ono što je zapravo bitno. Na kušnji je naša strpljivost i spremnost da umijemo prelaziti iz svjetovnog u sveto, iz malodušnosti u sigurnost, iz iluzija u ono što je uistinu zbiljsko i vječno. Od iscrpljujućih pogleda u zaslone možda je važniji hrabri pogled u sebe same, poniranje u dubine praćeno molitvom i iskreno bivanje sobom koje može razbistriti i naš um i naše srce. Zato neka nam ova korizma i Sveto trodnevlje bude pashalni put u život. Ukorijenjeni u vjeri iskusit ćemo i mi ono što reče pradavna izreka: čvrsto stoji križ dok se sav svijet okreće (stat crux dum volvitur orbis).