Prof dr. sc. Josip Grbac u novom se broju kršćanske revije Kana bavi zanimljivim pitanjem o današnjim kršćanima – jesmo li proroci ili konformisti? Dio članka, uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.
Sinodalni put Crkve
Nameće se pomisao da je tzv. sinodalni put Crkve, koji zagovara papa Franjo, zapravo u biti pokušaj da, kako Crkva u cjelini, tako i pojedini vjernici, shvate svoj poziv kao proroštvo, bez ikakvih primjesa konformizma. Pitanje je kakvo ćemo kršćanstvo razvijati u budućnosti, koje bi proročke prioritete Crkva trebala usvojiti kao modele djelovanja. Nije riječ samo o problemu kako ćemo proročki nastupati u odnosu prema svijetu nego o izgradnji same Crkve kao proročke Crkve.
Moramo se pitati koliko smo bili proročki ili konformistički kada je trebalo govoriti o korupciji, političkom pragmatizmu, podmićivanju, nepravednostima u društvu. Ali je isto tako očito da je tema o proroštvu i konformizmu danas „nametnuta“ postupnim gubljenjem povjerenja u Crkvu i u njezinu vjerodostojnost, proizašla je iz svojevrsne krize u Crkvi, uzrokovane, među ostalim, nemilim događanjima kao što su financijske manipulacije i spolno zlostavljanje.
Naše djelovanje kao vjernika nije professio, nego vocatio. Vocatio znači da smo pozvani u ono što i kako radimo. Ako dakle u svojemu djelovanju zamaglimo ili u drugi plan stavimo lice i Riječ Onoga tko nas je poslao, događa se kriza vjere kod nas samih i u onih kojima smo poslani. To je prva i glavna dimenzija proročkog poslanja, kako nekada, tako i danas.
1. Napasti konformizma
Postmoderni čovjek i vjernik teško prihvaća bilo kakav govor o odricanju i žrtvi i nije voljan prihvatiti i živjeti bilo kakav oblik evanđeoskog radikalizma, te se pojavljuje napast svođenja nauka Crkve samo na lako prihvatljive izazove, istine i učenja koja ne zahtijevaju nikakav napor. Božja se riječ svodi na neobvezan savjet.
Očito je da takvo, razvodnjeno kršćanstvo postaje prihvatljivije i simpatičnije, ali nastaje kao plod jeftinog konformizma trenutačnim trendovima. Ništa manja napast jest u svođenju kršćanstva i vjere na promociju milosrđa i ljubavi, a pogotovo je danas aktualna ako se nauk pape Franje jednostrano promatra i interpretira. U biti bila bi riječ o svođenju vjere i kršćanstva na čisti humanizam.
Temeljno poslanje Crkve i njezinih djelatnika bilo bi promocija ljubavi, solidarnosti, empatije za sve koji su na rubu društva. To jest jedno od temeljnih poslanja Crkve, ali zacijelo nije prioritetno. Krist je u svim svojim humanističkim potezima htio upozoriti na temeljni zadatak Crkve koji je navještaj Boga, njegove ljubavi, ali i njegovih zahtjevnih odrednica života.
Vjera bez morala svakako bi bila prihvatljivija postmodernom vjerniku. Postoji i napast suprotnog tipa, ona koja na mjesto vjere stavlja zakon ili isključivo autoritet. Prorok, međutim, nije prije svega autoritet, nego svjedok.
Ako se kršćanstvo i vjera svedu na paragrafe zakona ili dogme, sloboda razmišljanja i djelovanja, kao i moralna odgovornost ustupaju tako mjesto vjerskom i moralnom minimalizmu koji se jedino brine o tome da ne povrijedi slovo zakona, da ne padne ispod donje granice činjenja dobra, ali je nesposoban težiti prema idealu.
2. Milosrđe kao temeljna dimenzija proroštva
Milosrđe, naime, nadilazi činjenično stanje. Milostinju dajem onomu tko je potrebit, neovisno o tome je li grešnik ili pravednik. Svakako je moguće da se milosrđe na kraju može pretvoriti u njegovu suprotnost, kao kada iz milosrdnog poriva dajem novac ovisniku iako znam da će ga potrošiti ne za kupnju hrane, nego alkohola ili droge?
Jasno je da istinski prorok najprije mora htjeti uočiti gdje vlada potreba milosrđa. Ali to je samo prvi i nedostatan korak. Nisam autentični prorok zato što ću beskućniku dati milostinju. Prorok postajem ako tu njegovu bijedu obznanim, prikažem kao nedopustivo stanje civiliziranog društva, kao nijekanje istine o ljudskom dostojanstvu.
Prorok postajem ako se pretvorim u glas ili krik tog beskućnika, siromaha, ovisnika, bolesnika. Svi oni ne traže samo milosrđe, oni traže pravednost.
I stoga što je zakazala pravednost on se nalazi u stanju bijede. Prorokova je dužnost da tu bijedu prikaže i kao nedostatak pravednosti, a ne samo kao posljedicu ljudske slabosti. Naravno, kada govorimo o milosrđu, ne mislimo samo na siromahe. Mislimo i na sve one ljude koji se na bilo koji način nađu na rubu društva i na rubu Crkve.
3. Proroštvo i „sladunjavo“ kršćanstvo
Proroštvo je u današnjoj Crkvi sáma suprotnost pokušajima da se uspostavi nekakvo kršćanstvo koje bi trebalo usvojiti jednu sasvim novu religioznost, blagu i nenametljivu, kršćanstvo koje će samo sebe razvodniti kako bi zadobilo veću privlačnost kod ljudi. Svojevrsna sekularizacija kršćanstva značila bi budućnost vjere.
Manje odlučnosti u naviještanju, manje autoriteta, manje inzistiranja na objektivnoj istini, a više ljubavi, suosjećanja, više „revolucionarnog kršćanstva“. Ovakve ideje ne samo da proturječe istinskom proroštvu, nego odvajaju proročko djelovanje i riječ od svijeta u kojemu živimo.
Kršćanima današnjice nije prvotni izazov učiniti pojam Boga ili Crkvu prihvatljivima pod svaku cijenu.
Kada bi Bog bio na Olimpu daleko od ljudi, kada bi Crkva bila prostor folklornih izričaja konzumerizma za Božić i Uskrs, ni vjera u Boga ni Crkva ne bi bili u krizi.
Kriza se pojavljuje kada vjera prerasta u moral, kada objektivna istina zadire u konkretni život.
Kako će se moderni prorok, propovijedajući i prakticirajući samo ljubav i solidarnost, uz žrtvovanje biblijske istine o čovjeku, oduprijeti agresivnom kompromitiranju same čovjekove biti, tzv. antropološkoj herezi, odgovoriti na agresivne napade na brak, obitelj, život?, zaključuje prof dr. sc. Josip Grbac.
Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.
O autoru
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije.
Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci.
U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
