U radikalno-egalitarističkoj koncepciji, jednakost označava prije “jednolikost” negoli “jedinstvenost”. Jedan od aspekata egalitarne koncepcije u školstvu je masovno obrazovanje koje uništava kritičnost i kreativnost, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Temeljna zabluda egalitarističke koncepcije obrazovnih politika počiva na vjerovanju da se obrazovnim sustavom mogu rješavati društvene nejednakosti. Jedan od aspekata egalitarne koncepcije u školstvu je masovno obrazovanje koje uništava kritičnost i kreativnost. To je uočljivo i u činjenici da je i danas skupina (a ne pojedinac) subjekt obrazovanja.
> Prof. Zlatko Miliša: Autoritet je temelj demokratskog odgoja
John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje – putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja objašnjava da masovno obrazovanje stvara “ropsku masu mediokriteta”.
U Hrvatskoj se ekspanzija (obrazovanja) događala se na štetu kvalitete. I to je dokaz da se sintagma “društvo znanja” pretvorila u politikansku frazu. U Hrvatskoj se širi mreža novih nastavnih programa, veleučilišta, studija i sveučilišta, ali se smanjuje broj studenata i interes za visoko obrazovanje.
Demokratizacija visokog obrazovanja ne postiže se krilaticom “obrazovanje za sve”. Dostupnost ili šanse za obrazovanjem se kod dogmatskih struktura tretira(ju) kao jedini indikator demokratičnosti visokog obrazovanja. Zanemaruju se drugi važni čimbenici: uspjeh i trajanje studiranja, uvjeti studiranja, atraktivnost studijskih programa i predavača, implementacije kriterija izvrsnosti, (ne)poticanje kritičkog mišljenja, motiviranost za studiranje, uključenost studenata u procese donošenja odluka, kvaliteta studentskog standarda, postotak diplomiranih u odnosu na upisane, mogućnost (vertikalnog) napredovanja i zapošljavanja, (dis)proporcije radnog mjesta i stečene diplome, ekspanzija obrazovanja i privrednog razvoja…
Potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća na jednom simpoziju gdje je jedan ruski sociolog uvjeravao svoga švedskog kolegu da je sustav studiranja u njegovoj zemlji demokratičniji zato što su studenti iz “radničkih obitelji” zastupljeniji na fakultetima negoli u Švedskoj. “Da, vi ste u pravu”, obrati mu se švedski kolega, “ali naši studenti kraće studiraju, rade u struci za koju su se obrazovali, imaju visoka primanja, a kod vas? Imate li usporedive podatke?” Rus je zanijemio.
> Prof. Miliša: Nametanje građanskoga odgoja tretiram kao politički dekret
Ministri znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj posljednjih su se desetak godina hvalili kako su za njihova mandata povećane šanse i uspjeh na studijima, skratilo vrijeme studiranja ili povećao postotak diplomiranih. Nisu navodili koliko se povećao postotak nezaposlenosti, koliko ih radi u struci ni (kao najaktualnije) koliko ih je otišlo u inozemstvo bez namjere povratka!? Otvaranje novih studija pravdali su brojkama koje navodno potvrđuju demokratizaciju visokog obrazovanja.
Znanje je roba
Posljednji masovni studentski prosvjedi iz 2009. godine oslikavaju apsurdnost egalitarnih zahtjeva. Naime, studenti su izašli s parolama “besplatno obrazovanje” i “znanje nije roba”. Međutim, u liberalnoj teoriji i praksi znanje je konkurentno na slobodnom tržištu. Ukoliko su željeli prihvatiti sintagmu društva znanja, trebali su ustati zbog činjenice da ono nije kurentno, konkurentno i/ili isplativo među drugim proizvodima i uslugama.
U svjetlu liberalne teorije tržišni odnosi znanje tretiraju kao resurs. No, tržište je način raspodjele (bilo kojeg) resursa, a roba je drugo ime za razmjenu dobara. U tome kontekstu i znanje je roba. Problem je kada znanja koja mladi usvajaju zaostaju za znanjima koja bi trebali usvojiti, kada se diploma omalovažava ili kada knjiga među drugim robama nije konkurentna. Dakle, bit je u pitanju koliko je znanje u funkciji proizvodnje znanja.
> Prof. Zlatko Miliša: ‘Vode li zagrebački nasrtaji rodne ideologije na vrtićku djecu ozakonjenju pedofilije?’
U svojim prosvjedima studenti su prakticirali tzv. «horizontalnu organizaciju», kojom su odluke na plenumima donosili direktnom demokracijom. U pravilima plenuma je stajalo da svi mogu sudjelovati, dakle ne i nužno studenti. Odluke su donošene relativnom većinom glasova, a kad su donošene postaju obvezujuće za sve (kako za Upravu fakulteta, tako i za sve koji nisu nazočili). To je zoran primjer kako se egalitarne ideje pretvaraju u anarhistički bunt manjine! Studentski zahtjevi za besplatnim obrazovanjem su kopija egalitarne ideja (socijalizma) artikulirane u atikapitalističkom raspoloženju, a što asocira na anarho-sindikalnu parolu: «Svijet bez kapitala i gospodara». Ovo me vodi pretpostavci širenja anarhističkih prosvjeda i/ili novih pokušaja revolucionarnih poriva još iz vremena socrealizma.
Socijalizam i ideja egalitarizma potiru liberalna načela u obrazovanju i procesu rada
Egalitaristička koncepcija je utopistička vizija koju marksistička filozofija nije uspjela povijesno legitimizirati. Društveno vlasništvo nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost. Socijalizam kao i sama ideja egalitarizma potiru liberalna načela u odgoju, obrazovanju i procesu rada. U postsocijalističkoj Hrvatskoj poduzetništvo se, suprotno temeljima liberalne demokracije, transformiralo u “privatno poduzetništvo” (Danko Plevnik). Gramzivost i lov u mutnom držalo se nekada i danas atributima sposobnih.
> Reakcije na presudu o mjeri RO; Miliša: ‘Tomašević mandat troši u borbi protiv prava obitelji i djece’
Umjesto nekadašnje Weberove vizije kapitalizma, nastale na protestantskoj etici rada, danas imamo korporativno – konzumeristički kapitalizam. Britanski sociolog Colin Campbell u djelu Elusive Consumption analizira konzumerizam kao fenomen kada potrošnja postaje “svrha ljudskog postojanja”. Istraživanja američkog sociologa J. Berga pokazala su da Amerikanci prestaju vjerovati korporacijama koje su (u)gušile individualizam “kao temelj američke kulture”. On je, među prvim sociolozima još s konca sedamdesetih godina prošlog stoljeća utvrdio kako su u zaposlenici u SAD-u “prestali vjerovati u ideale protestantske etike kapitalizma” (Berg, J.: 1977, u knjizi “They won’t work”)
Mitovi o opasnostima “trulog ” i/ili liberalnog kapitalizma
Svi oni koji tvrde da je za aktualnu društvenu krizu kriva (neo)liberalna doktrina nemaju elementarne spoznaje o liberalnoj teoriji. Francois Michelin gotovo je pedeset godina vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Obrazovanje je držao ključnim za osobni i društveni prosperitet. Svoju je ulogu vidio kao radnika-koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Svojim ponašanjem i radnim postignućima demantirao je sve one koji i danas lupetaju o strahotama neoliberalnog kapitalizma.
Kapitalizam neće sići s društvene pozornice zato što nema alternativu. Društveno vlasništvo nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost. Egalitarizam potire liberalna načela u odgoju, obrazovanju i proizvodnji. Tako M. Weber u knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma u vrijednostima rada protestantizma vidi duhovno izvorište kapitalizma i uopće razvoja privrede. Weber u stvaranju kapitala vidi obvezu koja proizlazi iz etike odgovornosti kao pretpostavke razvoja i opstojnosti (duha) kapitalizma.
> Prof. Miliša: Danas je dominantan popustljiv odgoj – s kojim posljedicama?!
Adam Smith, škotski ekonomist, svojom je kritičarima gotovo s ironijom odgovarao kako nije vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra. Njega se drži osnivačem ekonomskog liberalizma, koji promiče privatno vlasništvo, a država je zadužena za stvaranje uvjeta nužnih za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti. Osnova te doktrine jest ekonomska sloboda, a vlasništvo se stječe bez prijevara, korupcije, lopovluka ili kriminala.
I engleski filozof J. S. Mill (1806. – 1873.) je u knjizi O slobodi promicao ideju liberalne demokracije: “Individualnosti bi trebala pripadati ona sfera za koju je pojedinac osobito zainteresiran, društvenosti bi trebala pripadati ona za koju je zainteresirano društvo”. On je davno upozoravao na opasnost od širenja lažne egalitarističke ideje socijalizma: “Čim nekom neobrazovanom radniku uđe u glavu ideja o jednakosti, bukvalno mu zavrti glavom. Tada prestane biti koristan, postane drzak.”
Zablude egalitarne teorije
Totalitarizam nije specijalnost socijalizma, jer se svaka apsolutna vlast izvodi iz iste formule – iz određenja čovjeka zajednicom. U ideji egalitarizma viši interesi kolektiviteta postaju imperativima pojedincu. Iz “općeg” neizbježno se izvodi i ono rousseauovsko razmišljanje jedinke: “Ja sam za zajednicu jednako značajan i vrijedan kao i svatko drugi.” To je stajalište posredstvom društvenih normi totalitarnog društva, navodilo pojedinca da može reći: “Ja sam jednako kompetentan kao i svi drugi.” U radikalno-egalitarističkoj koncepciji, jednakost označava prije “jednolikost” negoli “jedinstvenost”.
Osnivač funkcionalističke škole u sociologiji, E. Durkheim zastupao je antihumanističku tezu kako je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ukoliko se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo.
Tumačenja da su kolektivizam, “bratstvo”… svojstva ljudske prirode, nisu dokazana, a povijest ih osporava.
Prosječnost ili uravnilovka (p)ostaje formula podobnosti. To je one najbolje otjeralo iz Hrvatske. To je logična posljedica mentalnog sklopa po kojemu se do afirmacije ne dolazi radom, nego vezama, neradom, lopovlukom ili snalaženjem…
Tako F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade s područja ekonomije pobija ideju “socijalne pravde”: jer se u socijalizmu kolektivno vlasništvo koristio u “antiegalitarne svrhe”. Ova teza konvergira s narodnom poslovicom: “Što je svačije, to je ničije”.
Najutjecajniji promicatelji ideja liberalizma i pragmatizma – od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Locka, D. Huma do L. von Misea i F. A. von Hayeka – pobili su ideju kolektivizma i utopističkih fraza iz realsocijalizma.
Zaključno
U postsocijalističkoj Hrvatskoj nismo napustili utopističke fraze egalitarne koncepcije iz vremena socrealizma) i dandanas obrazovna politika održava sustav masovnog obrazovanja. U psostoscijalističkoj Hrvatskoj poduzetništvo se, suprotno temeljima liberalne demokracije transformiralo u “privatno oduzetništvo” (Danko Plevnik). Ovo je bilo važno analizirati zbog redefiniranja cilja obrazovne politike, demografske krize te sagledavanja širih aspekata uzroka posljednje aktualne pljačke nad pljačkama.
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
