Prošloga je tjedna ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs najavio uvođenje novoga nastavnoga predmeta u osnovne škole, radnoga naziva Kritičko mišljenje, predviđenoga za učenike koji ne upisuju vjeronauk. Bruno Ćurko, docent na splitskom Filozofskom fakultetu i voditelj radne skupine koja je priredila uputnik za novi predmet, izjavio je kako je njegov cilj među učenicima razviti vještine koje podupiru kritičko mišljenje te da učenik svoje mišljenje može poduprijeti argumentima.
> Miliša: Zašto podržavam uvođenje Kritičkog mišljenja kao novog školskog predmeta?
Novi bi predmet izvodili nastavnici razredne nastave i oni koji predaju društveno-humanističku skupinu predmeta, a predavao bi se dva sata tjedno (predviđeno u dvosatima, ukupno 70 sati godišnje) u svih osam razreda. U tijeku je javno savjetovanje o nacrtu njegova uputnika za osnovne škole.
Najava uvođenja novoga predmeta potaknula nas je na razgovor s prof. dr. sc. Zlatkom Milišom, članom HKV-a i stalnim kolumnistom Portala HKV-a i Narod.hr-a. Sugovornik je voditelj Katedre za pedagogiju pri Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku, voditelj Centra za interdisciplinarna istraživanja i dopredsjednik (zadužen za znanost) Matičnoga odbora za područje društvenih znanosti – polje pedagogija, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, logopedija i kineziologija pri Nacionalnom vijeću za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. U područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa ulaze opća pedagogija, medijska pedagogija, pedagogija rada, kritička pedagogija, sociologija obrazovanja, potrebe i preferencije djece i mladih, anarhizam i prosvjedi mladoga naraštaja, izvanškolske aktivnosti, odgoj za demokraciju i dr.
Prof. Miliša, često ste na Portalu HKV-a pisali na temu odgoja djece i mladih, o stilovima odgoja, odgojnim vrjednotama, krizi odgoja, sociopedagoškim aspektima krize autoriteta, ugroženosti obitelji, konzumerizmu, manipulaciji potrebama i preferencijama djece i mladih, emocionalnom, kulturnom i duhovnom odgoju i dr., pa nas zanima što mislite o najavi uvođenja novoga nastavnoga predmeta. Naravno, zasad možemo samo nagađati kako će izgledala njegova primjena, tj. kako će se on izvoditi, mnogo ovisi o samim predavačima, no načelno govoreći, može li takav predmet, gledajući predloženi uputnik za osnovne škole, ublažiti krizu odgoja u ovim novim društvenim paradigmama?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Predmet ne bi trebao biti alternativa vjeronauku. Naime, jasno je komunicirano da se taj predmet daje kao alternativa vjeronauku. Primjerice u natječaju za radnu skupinu: „Temeljna zadaća Radne skupine je izrada Nacrta prijedloga kurikuluma nastavnoga predmeta Kritičko mišljenje od 1. do 8. razreda osnovne škole kao alternativnoga izbornog predmeta za one učenike koji ne upisuju konfesionalni Vjeronauk.“
Osim toga, odgoj za kritičko mišljenje ne treba samo djeci. Pravo je pitanje kako iz mnoštva informacija do smislenoga zaključivanja. Kritičko mišljenje vidim kao snažno sredstvo u otklonu od manipulacija. Ondje gdje prestaje odgoj, počinju indoktrinacija i manipulacija. Nastavnici bez inventivnosti sputavaju kritičko mišljenje, moćnici ga osuđuju, zabranjuju ili izvrgavaju javnom ruglu, a manipulatori lakše upravljaju. Mark Twain je zapisao: „Osoba koja ne želi čitati nema prednosti u odnosu na onoga tko ne zna čitati.“
> Reakcije na presudu o mjeri RO; Miliša: ‘Tomašević mandat troši u borbi protiv prava obitelji i djece’
> Prof. Zlatko Miliša: ‘Vode li zagrebački nasrtaji rodne ideologije na vrtićku djecu ozakonjenju pedofilije?’
Djeci još u osnovnoj školi treba primjerima objašnjavati o posljedicama nametnutih podjela, indiferentnosti, konzumerizmu, hedonizmu, sebičnosti… Primjerima im treba objašnjavati brojne frustrirajuće situacije dviju strana, „gubitnika“ i „pobjednika“, kada izbjegavanje sukoba vodi povlačenju jedne strane. Opasnosti uočavamo i u procesu socijalizacije kod bezuvjetnoga prilagođavanja učenika skupini. Ukidanje rasprave prvi je korak dokidanja kritičkoga mišljenja.
Tzv. debatni klubovi (u školama) stvaraju dvije strane, gdje je jedna pobjednik, a druga gubitnik. Glavna je metoda pro et contra. To ne vodi odgoju za kritičko mišljenje i ne njeguje tolerantnost. Porazno je kada se imperativ natjecanja doživljava po načelu pobjednik – gubitnik. Kvalitetan učitelj jest onaj koji se trudi da mu učenici „preotmu“ nastavu i inicijativu, a ne onaj koji učenika tretira kao objekt u nastavi. Komunikacija pretpostavlja uključivanje, a ako je nema, posljedica je isključivanje. Dobro je što se u kurikulu predmeta visoko pozicionira pojam vrijednosti, jer krizu vrijednosti tada se aktualizira kao krizu odgoja i autoriteta.
Opravdanost novoga predmeta vidim i u nedostatku djela koja potiču kritičko mišljenje, posebice na našem jeziku, a što je iznimno važno kada znamo da se školovanje svodi na reproduciranje gradiva i mehaničko učenje. Nekada se u školama od učenika tražilo, a i danas se traži da upamte neprovjerene informacije ili činjenice.
> Zlatko Miliša: Rodna ideologija i moralni relativizam
Kritička pedagogija polazi od pretpostavke da je potrebno provjeravati pouzdanost znanja, informacija i moći, a bez kritičkoga mišljenja nemoguć je opstanak i razvoj demokratskoga društva. Znanje i predmeti postaju sve rascjepkaniji, površniji, nepovezaniji, što povećava duhovnu sljepoću, a izostanak generacijskoga transfera određenih vrijednosti u procesima odgoja i obrazovanja potencijalno uzrokuje krizu odgoja i izostanak prosocijalnoga ponašanja djece i mladih. Onaj tko kritički razmišlja, odbija isključivost, preferira argumentiranu raspravu, a sumnja u jedno tumačenje ili jednu istinu oslobađa ga od dogmatizma.
Znanost nije superiorna na sva otvorena pitanja o postanku čovjeka s evolucionističkom teorijom. To pitanje treba argumentirano raspravljati.
Tzv. „objektivna znanost” nije odgovorila na nepisani zakon entropije u sveopćoj krizi autoriteta i raznih vidova ekspanzije dekadencije. Objektivno znanje polazi od fikcije da je sve provjerljivo te da u svemu postoji uzročno-posljedična veza. Znanosti nam otkrivaju nove spoznaje, ali i one su podložne promjenama. „Ako je religija iluzija, kako je bilo moguće da su sva nama poznata društva imala religiju, i kako je ta iluzija mogla opstati? Kad bismo mogli sve znati, ne bismo imali u što vjerovati: vjerujemo kada više ne znamo“ (Đuro Šušnjić u knjizi Teorije kulture).
Evo jedno potpitanje. „Reklamom budin tvoj primarni nagon / Koriste me zato gola ženska tila / A uz sex mi je mila i obiteljska idila / Totalna san pila, od tebe pravin debila… Ja san perfektan zajeb, laž, pljačka, MacSraćka…” mislite li da su ti stihovi primjereni za učenike petoga razreda kako bi naučili konstruirati argumente, što je predloženo u uputniku?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Na nekoliko mjesta u samom kurikulu navodi se kako učitelji i nastavnici koji izvode predmet trebaju sadržaje prilagoditi dobi učenika. Možda je nespretno izabrana ta pjesma. Ali ako uzmemo sam početak pjesme: „Alo prika, ja san šareni artikal, karton i plastika, lip san ka slika / Povoljna prilika, na šarenoj stalaži u šarenoj ambalaži, jer tako san ti draži / Nisan ti potriban, al ne beri brigu / Kupi me i ulaziš u nagradnu igru“, to su stihovi preko kojih se može raspraviti o konzumerizmu kao načinu života u kojem je jedina vrijednost koja se „uspostavlja“ novac. Na izvoditeljima ovoga programa jest da izaberu primjere koji su prilagođeni dobi djeteta, što se u samom kurikulu traži.
Novi se predmet predstavlja kao moderan, zanimljiv, potreban, no pomalo je neobično to što se uvodi samo za one učenike koji ne upisuju vjeronauk, ponajprije predmet Katolički vjeronauk, koji je daleko najzastupljeniji u školama. Gotovo bi se moglo reći da je osmišljen primamljiv predmet, pa i samim radnim nazivom, koji bi dio djece mogao potaknuti da odustanu od vjeronauka. Što mislite o tome?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Ovaj mogući budući predmet trebali bi imati svi učenici, i ne samo učenici. Kako se često ponavlja i u obrazovnoj politici i u medijima, 20-ak posto učenika koji ne idu na vjeronauk, ta dva sata tjedno sjede u knjižnicama ili idu kući. Pretpostavljam da je namjera ovoga predmeta bila popuniti tu ‘rupu’ tim učenicima. Ne vjerujem da će uvođenjem ovoga premeta doći do smanjenja broja učenika na vjeronauku. Osim toga u skladu s nastavnim planom za osnovnu školu (Narodne novine, broj 66/19) od prvoga razreda učenici se mogu uključiti u dva izborna programa i to Vjeronauk i Informatika, a od četvrtoga učenici imaju izbor tri programa Vjeronauk, Informatika i strani jezik.
Predloženi nastavni predmet, ponavljam, ne bi trebao biti alternativa, nego predmet koji je komplementaran s vjeronaukom, tako da možda postoji rješenje da učenici biraju dva od četiri ponuđena izborna predmeta. Tako da i oni koji idu na vjeronauk mogu ići i na kritičko mišljenje. Vjeronauk ili kritičko mišljenje nije dvojba! Ovdje tek napominjem da je voditelj radne skupine docent Bruno Ćurko, kojega dobro poznajem kao sjajnoga praktičara, nekonfliktnu osobu, svjetonazorski neopterećenoga te perspektivnoga znanstvenika, koji je kod nas etablirao „praktičnu“ filozofiju i/ili filozofiju za djecu.
Paolo Coelho je sjajno konstatirao: „Vjera ne odvaja od stvarnosti – ona nas povezuje sa stvarnošću.“ Da je dvojba vjeronauk ili kritičko mišljenje, to bi bila podvala da na primjer oni koji idu na vjeronauk ne znaju kritički misliti.
Postavlja se pitanje i kako će se izvoditi taj predmet samo za one koji ne slušaju vjeronauk jer to bi značilo da će se on katkad izvoditi za jednoga, dvoje učenika. Uputnik pak predlaže rasprave, raspoređivanje klupa u krug… Čini se da se već i u tom računalo na veći odziv učenika?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Ne vjerujem da su autori imali to na umu. U srednjim školama od 1994. godine postoji etika kao izborni predmet i do danas taj predmet nema puno više učenika negoli prije. Smatram kako su te upute metodičke i nemaju veze s budućim brojem učenika.
Kako dati ocjenu iz kritičkoga mišljenja? Pretpostavljamo da će se najviše vrjednovati retoričke vještine, moć uvjeravanja…?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Zalažem se odavno da se odgojne skupine predmeta ne smiju numerički ocjenjivati. Zalažem se da se do petoga razreda sve ocjene maknu, a ostavi samo opisno ocjenjivanje, pa tako i za kritičko mišljenje.
Ključno je pitanje djecu naučiti učiti, čitati, i razumjeti pročitano. Djecu koja postavljaju pitanja nažalost često tretiraju kao mudrijaše i dosadnjakoviće. To je posljedica sluganskoga mentaliteta odrasle populacije. Dakle, u razrednoj nastavi ostaviti samo opisne ocjene. U finskom obrazovnom sustavu, koji je hvaljen na sve strane, pojedine se škole oslobađaju ocjenjivanja do devetoga razreda kako bi mogli oblikovati procjenu izvedbe i povratnu informaciju o individualnom napretku svakoga pojedinoga djeteta ili mlade osobe.
Ne smatram da bismo mi trebali prepisati finski sustav, ali neke od dobrih ideja, kao ova gore navedena, svakako bismo trebali. I ovih dana vidimo koliko je ta ocjena u našem sustavu važna. Trebala bi škola biti mjesto gdje se učenici uče vještinama i znanjima, a ne skupljanju brojčanih ocjena. Ovdje bih zabilježio sjajnu Konfucijevu misao: „Učiti, a ne razmišljati o onome što je naučeno, beskorisno je, a razmišljati bez učenja, opasno je.“
Slično kao i kod rasprava oko uvođenja međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje, javljaju se sumnje da bi takav predmet mogao postati ideološki opterećen. Ponovno, to će mnogo ovisiti i o samim predavačima, no možemo li očekivati ideološku neutralnost u tom predmetu? Naime, opće je poznato da u današnjoj Hrvatskoj postoje teme o kojima se može izreći kritičko mišljenje, ali i one o kojima je zabranjeno isticati kritiku. Što ako se novi predmet odredi: kritika – DA, ali ne prema svemu i svima?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Građanski odgoj prvi su uveli u Rijeci, a sada takva inicijativa dolazi od SDP-a u Zadru i gradskih vlasti u Zagrebu. Iz platforme Možemo doznajemo da bi taj program po uzoru na Rijeku uvodili u zagrebačke škole. Ne zna se hoće li kurikul biti identičan onomu iz Rijeke, koliki će biti fundus sati, ne zna se ni sadržaj, ni literatura za taj predmet.
Dakle, moja su pitanja: tko bi provodio taj predmet, koja je predviđena literatura i imaju li sadržaji za taj predmet u kolegijima na fakultetima? Ako ih nema, onda je bespredmetna svaka daljnja rasprava. Pored toga, treba detaljno analizirati koliko su sadržaji iz građanskoga odgoja u koliziji sa sadržajima iz drugih nastavnih predmeta. Žalosno je da nitko učitelje i nastavnike ne pita jesu li motivirani za izvođenje pojedinoga predmeta, osobito kada se zna da izvannastavne aktivnosti ne ulaze u normu nastavničke satnice. Prije svake inicijative treba se znati koliki je interes učenika i roditelja za nove prijedloge!
Nametanje građanskoga odgoja tretiram kao politički dekret.
Zašto bi građanski odgoj imao prioritet u odnosu na prijedlog za odgoj za medije, odgoj ukusa, odgoj za kritičnost i kreativnost, moralni odgoj, modelarstvo, zdravstveni odgoj…?
Staro didaktičko načelo strukturiranja školskih nastavnih predmeta kaže: Ako se ne brinete o djetetu – učeniku i njegovim stvarnim mogućnostima i (pre)opterećenjima, uvodeći nove nastavne predmete dovest ćete sigurno do njihovih negativnih (kontra)učinaka. Učenici će, naime, vrlo brzo zamrziti dotični predmet, a svakako će apstinirati od njegovih dodatnih sadržaja i takve nastave, pa će stoga još učestalije izostajati i bježati od škole! Naravno, ovo su tek smjernice u Vašem zahtjevnom pitanju…
Vratimo se na predmet Kritičko mišljenje, u uputniku se kod šestoga razreda spominje rodna pripadnost i diskriminacija i tolerancija na temelju rodne pripadnosti… Što ćemo s tim?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: U B domeni za šesti razred, jedan od zadnjih ishoda jest „Učenik promiče suživot s drugim ljudima uz toleranciju i uvažavanje različitosti.“ Najviše se govori o kvalitetnom suživotu različitih članova društva i nediskriminirajućem stavu. Uz to, po metodama koje su opisane, izvoditelji ne bi trebali u nastavi ukazivati na svoje stavove, nego samo na argumente. Inače sam za to da se svaki dio o rodnoj ideologiji izbaci, jer je to primjer svjetonazorske isključivosti.
Medicinska znanost poznaje ženski i muški spol, a(li) ne i rod. Zagovornici transrodne ideologije žele rekonceptualizirati ljudsku narav. Međutim, u prvom redu rastuća „zajednica roditelja“ u SAD-u, zanemaruju anatomiju – genitalije djeteta pri rođenju tako što na rodnom listu potpisuju izjavu „spol nepoznat“. Odgajaju djecu od najranije dobi spolno neutralno, kao „ono“, prepuštajući da poslije (četiri ili pet godina) samo odluči biti žena ili muškarac.
Seksualna revolucija od šezdesetih godina prošloga stoljeća progresivno napreduje. Danas je prepoznatljiva u golemim povećanjima zahtjeva za promjenom spola, najviše u SAD-u. To je omogućila rodna ideologija.
Rodni identiteti opasni su eksperimenti s ukidanjem spolova. Rodna ideologija ne omogućava raznolikosti nego bespolnu mnogorodnost. Ukidanje spolnih razlika muškarca i žene ide prema ukidanju obitelji i – ljudskosti.
Kritičko promišljanje i kritički pogled, složit ćemo se, nedostaju u svim segmentima života i među svim dobnim skupinama. Prečesto i previše olako uzimamo ono što nam se „servira“ kao istinu, bez propitivanja. Pritom nam tu „istinu“ često posreduju naši vodeći mediji. Kako današnjega čovjeka, bilo koje dobi, „odgojiti“ da oprezno i s dozom sumnje, svakako konzultirajući druge izvore informacija, prima takve sadržaje, odnosno kako ga učiniti medijski pismenim?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Već sam govorio i pisao o tome zašto je djeci potrebniji predmet Odgoj za medije nego Informatika (u nižim razredima osnovne škole). U našim se školama medijsku kulturu proučava u sklopu nastave hrvatskoga jezika. U čitankama medijska kultura ponajviše obuhvaća filmsku i kazališnu umjetnost. Učenike se osposobljava za razlikovanje i vrjednovanje tih umjetničkih ostvarenja, ali ne i za stjecanje medijskih kompetencija ni za kritički odnos prema raznim medijskim sadržajima. U čitankama su obrađeni razni mediji – film, radio, strip, televizija, tisak i računalo – ali nema sadržaja o mobitelima, internetu ni računalnim igrama, iako su vrlo popularni među djecom. Gotovo da i nema sadržaja koji potiču kritički odnos prema medijima. Samo se u nekoliko primjera učenike potiče na kritičko razmišljanje.
Kad smo kod nedostatka kritičkih pogleda, osvrnimo se i na ovo. Razvoj brzoga interneta, internetskih portala, društvenih mreža i pametnih telefona u središte je stavio mlade osobe, one koji su rođeni u takvu okružju pa i ne razumiju niti žele razumjeti svijet prije toga. Istovremeno, dojam je da se cjelokupno društvo pokušava prilagoditi toj stvarnosti, a počesto to znači prilagoditi se sadržajima koji zanimaju mlade osobe, njihovim interesima, navikama i aktualnim trendovima, umjesto da im ponudimo i zahtjevnije i obogaćujuće sadržaje, da im dopustimo da dozrijevaju, uče od starijih i razvijaju se. „Budimo mladi“ – vrišti na sve strane dok se podilazi njihovu nerazvijenu ukusu. Imamo li mi odgovor na „svijet po mjeri mladih“? I je li on posljedica krize odgoja i autoriteta u suvremenom društvu ili je to smišljen postupak kojim se pokušava razoriti društvo?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Vaše pitanje zahtijeva dva odgovora. Prvi dio odnosi se na tzv. društvene mreže. S njihovom pojavom dobili smo umrežene usamljenike. To je idealna tema za kritičko promišljanje. Istraživači s američkih sveučilišta Stanford i California pokazuju da multitasking (simultana uporaba različitih medija) oslabljuje dječju memoriju i koncentraciju. Suvremeni klinci postaju djeca medija. I prije desete godine života koriste Whats App i Viber. Razgovor in vivo zamjenjuje virtualno komuniciranje, čime se gubi suosjećanje prema drugim ljudima. S internetom, osobito kod djece, umiru brige za druge. O tome sam pisao i upozoravao na to prije desetak godina. U omalovažavanju drugoga, internet postaje javni WC. I na televizijskim programima sve su prisutniji programi degradacije dostojanstva. Ovdje ponavljam Senekinu opomenu: „Ni jedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnoga.“ Građanska je hrabrost upućivati na sve deformacije i izvrtanje istine.
Drugo pitanje zahtijeva komentar o krizi odgoja i autoriteta. Pokopali smo stroge i principijelne autoritete. I djeca sve više odbacuju poslušnost i autoritet starijih. Roditelji jadikuju o nemoći, jer su im, kažu, mediji i vršnjaci njihove djece preuzeli autoritet koji su nekada imali. Sada se pitamo zašto nestaje autoriteta, tolerancije, altruizma, suosjećanja, srama… i odakle tolika kriza autoriteta i savjesti. Odgovor je jednostavan: imamo plodove onoga što smo posijali.
Sveopća kriza autoriteta i odgojna nemoć škole, nastavnika, roditelja, Crkve… jedan su od temeljnih problema današnjice.
U svojoj se kolumni na Portalu HKV-a često dotičete i čovjekove duhovne razine, koja se prožima s misaonom. Zbog ubrzanoga života i mnoštva izvanjskih sadržaja koji ga zaokupljaju, čovjek današnjice toj svojoj dimenziji uglavnom ne posvećuje dovoljno vremena, nego se i u tom traže neki prječaci i instantna rješenja, stoga se valjda promiču razni životni gurui, a na vrhu čitanosti nalaze nam se literatura za samopomoć i kvaziduhovna štiva. Dakle, čak i u tom području, koje zahtijeva trajni rast u traganju za smislom i svrhom, skloni smo tražiti neki skraćeni put, neku „brzu hranu“. Što to dugoročno znači za čovjeka i njegov razvoj?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Kriza suvremenoga čovjeka jest „kriza smisla“ (T. Ivančić). Psihoterapeutkinja Elizabeth Lukas u knjizi Konkretna logoterapija navodi podatke jednoga istraživanja u Nizozemskoj gdje su ispitanici želju za smrću obrazložili besmislenim životom, a odmah iza toga kao razlog su naveli „poniženje“ odnosno gubitak dostojanstva.
U svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija Thomas Kuhn, jedan on najcitiranijih autora 20. stoljeća, odbacio je tezu o progresivnom i/ili linearnom razvoju znanosti (na temelju tzv. objektivnih činjenica), smatrajući da njezin razvoj omogućavaju novi pristupi razumijevanja, s novom paradigmom. Pisao je da nova paradigma napušta stare „činjenice“ formirajući nove „znanstvene istine“, dok i nju ne potisnu nova otkrića – spoznaje. Kuhn ovo obrazlaže stavom da činjenica koja je razumljiva u okviru jedne teorije nije ista (činjenica) kada se sagleda iz druge (znanstvene) paradigme i/ili perspektive. Prema ovom tumačenju (razvoja) znanosti, „činjenice se ne mogu nikada objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim“ (E. Hatch u knjizi Theories of man and culture). Vidimo kako su i u samim znanostima (potencijalno) velike šanse manipuliranja činjenicama.
Poznati prirodnjak Stephen Hawking zapisao je da „najveći neprijatelj znanja nije neznanje“ nego „iluzija znanja“. Kritička pedagogija prevladava suprotnosti na relacijama učitelj – učenik. To se postiže dijalogom. Tako se stvara odnos povjerenja ili sukonstrukcijski model. „Ako sudionici dijaloga ne očekuju da iz njihovih napora nešto nastane, susret će im biti prazan i sterilan“ (Paulo Freire u knjizi Pedagogy of Hope).
Pozitivisti vjeruju znanju, onome što je mjerljivo, opipljivo ili što mogu vidjeti.
„Ako mi nešto ne znamo, ne vidimo, ne osjećamo, i ne čujemo, to ne znači da toga nema” (Mihail Šiškin u knjizi Pismovnik).
Na tragu citirane rečenice, čuli smo da pripremate knjigu upravo na temu kritičkoga mišljenja, a ne znamo ništa više od toga. Možete li nam za kraj razgovora opisati i najaviti tu knjigu?
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša: Knjigu pod naslovom Teme iz kritičke pedagogije nedavno sam predao jednomu izdavaču iz Zagreba. Recenzije su napisali red. prof. Smiljana Zrilić sa Sveučilišta u Zadru i izv. prof. Mirko Lukaš s Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Knjiga ima 27 poglavlja, a u njoj se tretiraju posljedice režiranih ratova, (anticivilizacijskih) sukoba, indoktrinacije građana, dužničkoga ropstva, sukoba stručnjaka kod koronavirusa sve do pedagogije oslobađanja i aktualnih primjera manipulacije potrebama i preferencijama djece i mladih. U svim poglavljima analiziram relevantne teme za razvoj kritičkoga mišljenja.
Pišem o mitu o objektivnom znanju, opasnostima od rodne ideologije, krizi (osobnoga i nacionalnoga) identiteta i autoriteta, lažima s kojima živimo, raskolu (percepcije) osobne i društvene budućnosti do fraza i istina o snazi oprosta… U knjizi sam naglasak stavljao na analize društveno aktualnih temama, ali i na najaktualnija pitanja iz odgoja i školstva. Knjiga je napisana za širu čitateljsku publiku koju zanima odgovor na pitanje kako razvijati kritičko mišljenje, zaključuje prof. dr. sc. Miliša.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
