Prof. Miliša: Zašto i kada mizantropi nisu mrzitelji ljudi?

Usamljeni ljudi prave zidove, a oni koji žive u samoći prave granice. Zidovi dijele ljude, a granice su potrebne radi poštivanja integriteta druge osobe. Onaj tko je sam sa sobom ne želi biti sa svakim, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Neprilagodljivi pojedinci

Neprilagodljivi pojedinci su obilježili ljudsku povijest od Isusa do brojnih velikana misli, progonjenih od različitih režima samo zato što su (bitno) odskakali od prosjeka! Mizantropi nisu ljudi koji mrze ljudski rod, nego su izvrsni poznavatelji ljudskog roda i mrze one koji su laskavi i prijetvorni. Iskrene, kritičare i nelaskajuće mnogi mrze, a onda projiciraju da treba biti netolerantan prema mizantropima. Kroz povijest se takve etiketiralo kao mizantrope ili luđake nad kojima se ljudski rod iživljavao. Mizantropi nisu mrzitelji ljudi, oni (samo) promiču iskrenost koja se većini ljudi ne sviđa.

Søren Kierkegaard je napisao da se na dva načina možemo zavarati: “Jedan je kad vjerujemo u ono što nije istina, a drugi je kad odbijemo povjerovati u ono što je istinito”.

Moliѐrova opservacija mizantropa više nego ikada aktualna

Moliѐrova komedija Mizantrop (nastala sredinom 17. st) razotkriva ljudsko licemjerstvo i strah od istine. Lik u ovom genijalnom djelu (iz 17 stoljeća) pod imenom Alceste kritičan je u vrednovanju jednog umjetničkog djela. Završava na sudu, ali ni zatvorska kazna ga neće ga natjerati da promijeni svoj stav. Odlučno odbacuje kompromise i šutnju.

Iz Molierovog Mizantropa izdvajam dijelove dijaloga dvaju glavnih likova Alcestea i Philinta. Glavni junak Alceste portretiran je kao mizantrop, a njegov sugovornik oslikava filozofiju nezamjeranja. Prvi prezire šutnju i poziva na iskrenost, a drugi veliča šutnju i preferira dopadljivost.

Alcestu su odbojna prijetvornost i isprazna druženja, dok Philint podilazi i laska ljudima (kojima ne zna niti ime). Alceste ne negira da postoje čestiti pojedinci, ali ne može podnijeti “prljave metode kod moderne gospode” koji se uvijek natječu u ljubaznosti ili prijetvornoj uljudnosti. Na to mu Philint odgovara da je njegova iskrenost kontraproduktivna jer urušava međuljudske odnose, na što Alceste primjećuje da mu nije stalo da ga svi ljudi cijene.

Philint mu replicira da mrzi one koji ga obasipaju lažnom ljubaznošću, koji su podli ili zlo rade. Prihvaća samo časne i iskrene pojedince ljude, a odbacuje “kokete kojima je sve neprirodno preko mjere, a uslužnosti se natječu bez mjere”. Prijetvornu ljubaznost tretira kao društveno prihvatljivo licemjerstvo!

Ljudi nisu dobri, a društvenost i prijateljstvo su postali mitovi

Neispravna je i netočna generalizacija da su ljudi dobri. Ch. Thruman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri. “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Gotovo je nemoguće naći državu koja je poticala građansku hrabrost, gdje su ljudi (bez sankcija) govorili što misle o moćnicima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće plitki nego duboki i češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi.” (Thruman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo).

Mizantopi ne mrze, oni se (samo) žele odmaknuti od licemjera, poltrona, kritizera, demagoga, laskavaca i neiskrenih tipova. Njemačka poslovica kaže: “Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju”-Veritas odium parit – “Istina stvara neprijatelje”.

Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik, Jürg Willi, višegodišnjim iskustvom otkriva da parove povezuju odbojnosti prema drugima. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao ogovaranje. Hoćemo li njega i Thrumana nazvati mizantropima?

Ljubav, solidarnost, altruizam, društvenost i prijateljstvo su (p)ostali mitovi, koji su se pojavljivali tek kao bljeskovi u teškim vremenima, a nikada (tijekom povijesti) kao isključiva odrednica ljudske postojanosti.

Svi oni koji se hvale da imaju gomile prijatelja, trebali bi se upitati žive li u prividu društvenosti te da (li) su (zapravo) i u društvu usamljeni!?

Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio: “Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.”

Pascal ovo radikalizira: “Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.”

“Na kraju se nećemo sjećati riječi svojih neprijatelja, nego šutnje svojih prijatelja.” (M. Luther King)

Što mudri pojedinci poručuju i/ili pišu o mizantropima?

Charles Bukowski u pjesmi Mizantop je zapisao: “Kad sam s ljudima nešto se oduzima od mene. Većina ljudi rijetko je zanimljiva. Slušam njihove žalopojke, uočavam njihovu hvalisavost, njihova neoriginalna zapažanja. Tražite da ih prigrlim? Ja ih ne mrzim, ne želim da ih porazim, samo hoću da se sklonim… Ako ljubav prema tome umjesto prema čovječanstvu čini od mene mizantropa onda to i jesam… Sam sa samoćom konačno.”

Khalil Gibran u knjizi Luđak prepričava interesantnu zgodu: “Jednog dana primijetio sam da su mi sve maske ukradene i poviknem: “Prokleti lopovi!”  Muškarci i žene su mi se smijali, a neki su pobjegli iz kuće u strahu od mene. Jedan dječak  povikne: “On je luđak!”  Nisam više želio svoje maske. Kao u transu povikao sam: “Blagoslovljeni lopovi koji mi ukradoše maske!” Pronašao sam toliku slobodu u mom ludilu: slobodu samoće.“

Thomas Erikson u knjizi Okruženi idiotima konstatira da “samo mrtve ribe plivaju niz struju”, a Ivan Sergejevič Turgenjev je zapisao: “Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži.”

Samo veliki mislioci su uvidjeli moć laži i obmana u ljudskom rodu. Pored njih i svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi istina.

Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice. Jedna od meni najdražih profesora (od vremena mog studiranja) je zapisao: “U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi.” (Đuro. Šušnjić).

Strah od izopćenja – izgovor za “podvijanje repa”

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon konstatacijom da sve što činimo, činimo iz straha od izopćenja i usamljenosti. “Je li to razlog zašto se … držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava? U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem laži.” (Mercier)

Ivica Ursić je jednom prepričao zgodu u kojoj su se poslije niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odrasla čovjeka, umirovljeni profesor upita ga: “Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?” “Da”, odgovori učenik. No, odmah poslije toga rekao mu je formulu svoga uspjeha: “Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene”.

Nastavio je: “Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen.” Uzeo je primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i pred svojim neprijateljima te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji zbog iskrenosti razapeli.

Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena”.

Nerijetko ljudi mrze ljude koji govore istine, a stradavaju glasnogovornici loših vijesti. Imamo li hrabrosti suočiti se s lažima u koje smo uvjereni da to nisu?!

Osobi koju volimo dajemo “kutak samoće”. Samoća ne znači biti sam zato što si svoj. Ivo Andrić je zapisao da je samoća “raskoš bogatih duhova.” Ljude koji su u samoći sa sobom smrtnici često obilježavaju kao čudake, luđake ili mrzitelje ljudi. Sam sa sobom ne želi biti sa svakim. “Usamljenost znači da nema nikog, čak ni kad je netko sa mnom” (Jeannette Fisher).

Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Robert Wilson u romanu Slijepac iz Seville napisao je poučnu misao: “Najgore je kad ste ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću”.

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti. “Je li to razlog zašto tako rijetko govorimo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava?… U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?”

Mizantropi nisu usamljeni

Ljude koji su u samoći sa sobom drugi često obilježavaju kao čudake, luđake ili mrzitelje ljudi. Sami sa sobom ne žele biti sa svakim.

Usamljeni ljudi prave zidove, a oni koji žive u samoći prave granice. Zidovi dijele ljude, a granice su potrebne radi poštovanja integriteta druge osobe. Oni koji su sami znaju koliko je za to potrebni imati snage. Posljedice lažne društvenosti su često bili okidač za one koji su se odredili za samoću. Pascal upozorava: “Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam”.

Činjenica je da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. Samo onaj koji može stabilno živjeti sa sobom sposoban je za život u paru. Ako želimo pomoći sebi onda je pretpostavka da ne živimo tuđe živote. Samoća ne znači biti sam zato što si svoj. Ivo Andrić je zapisao da je samoća “raskoš bogatih duhova.”

Mitove o mizantropiji šire oni koji smatraju da ti ljudi nemaju zadovoljavajuće odnose s drugima. Tko određuje kriterije poželjnih društvenih odnosa? Takvi pojedinci iskazuju prezir prema amorfnim kolektivitetima i ispraznim druženjima. To su ljudi s čvrstim stavovima ne daju se “lomiti” pred različitim lažnim autoritetima.

Zaključno

Mizantopi nisu ljudi koji iskazuju nepovjerenje u ljudsku rasu. Kako ih se može etiketirati da sve ljude (jednako) mrze (kad)a imaju (neke) ljude i od povjerenja i koje vole?! Netolerantni su prema netolerantnim osobama. Što je u tome loše?

Imaju prijatelje i dobre odnose (samo) s ljudima koji imaju svoje Ja, a, iskazuju prezir samo prema određenim karakteristikama ljudi – bez stava, konformiste, politikante, poltrone, nepoštene, koristoljubive i sl. Rezolutno odbijam ovakve ljude kvalificirati kao mrzitelje svih ljudi!

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.