Kraj vrućeg ratnog lipnja 1941. godine bio je obilježen s tri gotovo paralelna događanja koja su bitno obilježila ili utjecala hrvatsku povijest i čovjeka čak do današnjih dana: odluka boljševičke Komunističke partije o podizanju oružanog ustanka u Hrvatskoj nakon napada Njemačke na SSSR, stvaranje velikosrpskog četničkog plana Stevana Moljevića pod imenom ‘Homogena Srbija’ i dokument SPC-a u Beogradu pun laži i objeda poznat kao Valerijanov memorandum o genocidu nad Srbima izvršenom u prva dva mjeseca države NDH.
Sve ovo se odigralo u samo par dana krajem lipnja 1941. godine.
Premda je jugoslavenska komunistička historiografija sugerirala desetinama godina u da je II. svjetski rat počeo napadom Njemačke i saveznika na Jugoslaviju u travnju 1941. godine, posve je jasno da je gotovo sinkronizirani napad Njemačke i SSSR-a na Poljsku 1939. godine, njena okupacija i podjela između ove dvije imperijalističke države, stvaran datum početka II. svjetskog rata.
Bilo je to 1939., godinu i pol dana prije nego je Hitler odlučio napasti Jugoslaviju.
Komunisti mirovali dok su Hitler i Staljin surađivali kao imperijalisti
Komunistička partija nije izdavala nikakve proglase ili čak pozive na ustanak protiv Hitlera i nadirućeg nacionalsocijalizma koji je u međuvremenu osvojio čitavu Europu. Dapače, čak niti nakon napada Hitlera na Jugoslaviju i njenog komadanja u travnju 1941., Komunistička partija je mirovala i nije ništa poduzimala.
NDH je postojala već dva i pol mjeseca, a boljševici nisu podizali ustanak. Prije svega zbog toga što upute ili zapovijed za to nije dala – Kominterna.
Kominterna (Komunistička internacionala, Treća internacionala), je bila organizacija komunističkih partija osnovana 1919. u Moskvi s ciljem “obaranja kapitalizma, uspostave diktature proletarijata i međunarodne sovjetske republike radi potpunog odstranjivanja klasa i ostvarivanja socijalizma – prvog stupnja komunističkoga društva” (Statut KI s II. kongresa, Moskva 1920). Tijekom postojanja Kominterne sa sjedištem u Moskvi održano je ukupno sedam kongresa (u Moskvi) na kojima je, u skladu s aktualnom politikom totalitarne sovjetske vlasti, definiran program rada komunističkih partija diljem svijeta. U biti je predstavljala sredstvo za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva sovjetske vlade. Raspuštena je odlukom Prezidija njezina Izvršnoga komiteta 15. V. 1943.
Sve komunističke partije tog vremena, pa tako i Jugoslavije, bile su pod vrlo jakim utjecajem i uredbama Kominterne.
Komunisti podižu ustanak nakon prestanka Pakta o suradnji Hitlera i Staljina
Onog trenutka kada je Njemačka odlučila napasti SSSR, 22. lipnja 1941. godine u do tada najvećoj vojnoj operaciji svijeta poznatoj pod imenom Barbarossa, dolazi i do pokretanja ustanka komunista, kako u Hrvatskoj, tako i ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije u travanjskom ratu.
Prije toga, na snazi je bio (polu)tajni pakt Njemačke i SSSR-a, Hitlera i Staljina, poznat pod nazivom Pakt Ribbentrop-Molotov, prema prezimenima ministara vanjskih poslova. Taj dogovor s nacistima je SSSR, koji se kitio antifašizmom, besramno negirao do 1989. godine, premda je to danas povijesno utvrđena istina. Iako nosi službeno ime „pakt o nenanapadanju“, u stvari bio je to agresivni vojni savez Njemačke i Rusije (SSSR), što je najviše na svojim leđima osjetila Poljska okupacijom i podjelom. Ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera Nijemaca i Rusa u sljedećim nezavisnim državama:
• Finska
• Estonija
• Latvija
• Litva
• Poljska i
• Rumunjska
Samo tjedan dana dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939. godine Njemačka je napala Poljsku. U skladu s odredbama tajnog protokola sovjetske snage su malo kasnije podmuklo s leđa ušle u istočnu Poljsku, dok su se Poljaci borili s nacistima, i okupirale teritorij koji je prema sporazumu predstavljao sovjetsku (rusku) interesnu sferu.
O ovim imperijalističkim događanjima dogovorenim između Hitlera i Staljina, Komunistička partija Jugoslavije se nije oglašavala i nije ih smatrala vrijednim javnim obraćanjem svojim članovima i simpatizerima. Očito ih dogovoreni i zajednički Staljinov i Hitlerov imperijalizam nije jako smetao.
Puč u Beogradu protiv sporazuma Njemačka-Jugoslavija i pasivnost Komunističke partije
Dapače, čak niti prevrat koji se dogodio u Jugoslaviji u ožujku 1941. prije napada Njemačke (koji je u stvari i bio povod za napad), poznatiji kao Puč u Beogradu, nije bio previše interesantan komunistima. Osim pojedinaca koji su možda sudjelovali u događanjima, Komunistička partija je šutjela, jer je još uvijek na djelu bio Pakt o suradnji Berlina i Moskve.
U komunističkoj Jugoslaviji se lagalo da su na čelu ovog puča u Beogradu bili komunisti, ali to nije prava istina – pučisti su bili probritanski i velikosrpski orijentirani rojalisti koji su na čelo vlade postavili generala Dušana Simovića. U ranim jutarnjim satima dana 27. ožujka 1941. skupina oficira okupljenih oko komandanta zrakoplovstva generala Dušana Simovića, odnosno njegova pomoćnika generala Borivoja Mirkovića svrgnula je vladu Cvetković-Maček, a maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića proglasili punoljetnim. General Dušan Simović preuzeo je dužnost premijera, a Mačeka je odredio za jednog od dva zamjenika. Državni prevrat proveden na britanski poticaj i uz pomoć britanskih obavještajaca.
Niti u ovim događanjima komunisti nisu imali nikakav bitni utjecaj.
Jugoslavija je pristala potpisati pakt s Njemačkom u vrlo povoljnim uvjetima, a time bi bio izbjegnut krvavi rat i smrt stotina tisuća ljudi. Bilo je to uz tri uvjeta: da se poštuju suverenitet i teritorijalna cjelovitost Jugoslavije, da Jugoslavija ne mora pružiti vojnu pomoć silama Osovine niti im dopuštati da prebacuju vojsku i ratni materijal preko njezina teritorija. I konačno, stari cilj i namjera velikosrba još iz I. svjetskog rata: da se jamči pripojenje Soluna sa zaleđem kad rat završi.
Sva ova događanja protekla su bez sudjelovanja Komunističke partije, premda se radilo o odbacivanju savezništva s Njemačkom i Hitlerom.
Napad Njemačke na Jugoslaviju – Komunistička partija šuti
U travnju 1941., kao posljedica Puča u Beogradu, Njemačka i saveznici su napali Jugoslaviju.
Kraljevina Jugoslavija podijeljena je između sila Osovine na način da je Njemačka pripojila Donju Štajersku, Gorenjsku i Korušku, dok je Italija okupirala Kranjsku zajedno s Ljubljanom te Crnu Goru, koja je kasnije dobila status države pod utjecajem Italije. Na teritoriju moderne Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema (koji je danas u Srbiji), stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, no nova je država istodobno bila prisiljena Italiji ustupiti dijelove Dalmacije i veći dio jadranskih otoka (Istru, Zadar, Rijeku, Cres, Lošinj i Lastovo predala je Jugoslavija nakon I. svjetskog rata). Mađarska je uzela Bačku, Prekmurje i Baranju te okupirala Međimurje, dok je Bugarskoj bilo dopušteno zauzeti veći dio Vardarske Makedonije i manji dio Srbije. Albanija, koja je već tada bila pod talijanskom okupacijom, proširila se pripojenjem Kosova i dijelova zapadne Makedonije.
Dana 22. lipnja 1941. godine, dva i pol mjeseca nakon napada Hitler na Jugoslaviju, komunisti odlučuju pokrenuti oružani ustanak u NDH, kao i drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije.
JVO (četnici) želi obnovu rojalističke Jugoslavije, a komunisti žele obnovu boljševičke Jugoslavije
Ali nisu oni bili jedini: oružani ustanak planirao je i četnički pokret ili Jugoslavenska vojska u otadžbini (JVO), koji su bili službena vojska Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu, što je vrlo važna stvar. Unutar tog pokreta i JVO dominirala je vrlo snažna genocidna struja na čelu sa Stevanom Moljevićem, koja je napisala projekt Homogena Srbija koji je uključivao stvaranja Velike Srbije u obnovljenoj Jugoslaviji, u kojme je hrvatsko i muslimansko stanovništvo trebalo biti pobijeno ili etnički očišćeno. Nažalost, veliki pokolji jedinica JVO-a i četničkih milicija su provedeni od 1941. do 1945. godine od kojih su najpoznatiji pokolji u: Srbu, Grahovu, Drvaru, Goraždu, Foči, Višegradu, Rami, Gackom i drugim dijelovima države. Osim u NDH, četnici su organizirali pokolje muslimana u Srbiji i Crnoj Gori, osobito u dijelovima Sandžaka.
Treba istaknuti da je četnički pokret bio za obnovu Jugoslavije, prema politici Vlade u Londonu, kao i da je obnovu Jugoslavije, boljševičke i federativne, zagovarala i Komunistička Partija.
Uza sve to važno je istaknuti i aktivnost SPC-a prema novostvorenoj državi NDH: Valerijanov memorandum koji su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali su u lipnju 1941. prvo njemačkim vlastima u Beogradu, a kasnije je raširen po svijetu. Laž u režiji SPC-a je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., dva mjeseca od uspostave NDH ubijeno više od 100.000 Srba. U kolovozu 1941. broj ubijenih Srb je narastao na 180.000, a u rujnu 1941. službeni broj ubijenih Srba u NDH koji je SPC širila svijetom bio je veći od 300.000 žrtava.
Dva dokumenta, Valerijanov memorandum i Homogena Srbija, nastali su u isto vrijeme u drugoj polovici lipnja 1941. godine. Dok se prvi u režiji SPC-a bavi brojkama o stotinama tisuća stradalih Srba u NDH samo u prvim mjesecima rata, drugi u režiji četničkih ideologa Moljevića i Vasića ide u obrnutom smjeru: bavi se planom ubijanja i etničkog čišćenja Hrvata i muslimana južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, što je činilo gotovo 3/4 teritorija NDH.
Događanja u lipnju 1941. godine postala okidač za sva ona kasnija krvava događanja kroz cijelo vrijeme rata, kao i za postratna masovna ubijanja i progone u kojima su stradale stotine tisuća ljudi.
Zlo i genocidni planovi dolaze u režiji Beograda
Krvava kupelj počela je više puta Beogradu: pučem u ožujku 1941. godine koji je uvukao prvu Jugoslaviju u II. svjetski rat. Jugoslavija je imala mogućnost ostati izvan rata, a probritanski pučisti to nisu htjeli, ne marivši za žrtve koje će se dogoditi. Baš kao i početak I. svjetskog rata čiji je okidač bio u Beogradu koji je podupirao i organizirao terorističku skupinu Mlada Bosna i Gavrila Prinicipa koja je izvršila atentat u Sarajevu. Na žalost, i treći krvavi rat i agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, 1991. godine ponovno je bila rezultat planskog i zakulisnog djelovanja velikosrpske politike sa sjedištem u Beogradu.
Ta velikosrpska politika je uvijek bila zaogrnuta – plaštem jugoslavenstva.
Uvijek je svoj izvor imala u političkoj eliti Beograda, koja je koristila srpsku manjinu u susjednim državama kao okidač za svoje ratne i genocidne namjere. Čak i nedavno je to bilo vidljivo kada u Crnoj Gori kada je Demokratski front, za koji glasaju crnogorski Srbi, odbio Rezoluciju parlamenta o genocidu u Srebrenici. Poznato je da su vođe Demokratskog fronta pod velikim utjecajem Beograda i Aleksandra Vučića.
I obnova komunističke Jugoslavije 1945. godine, ponovno je dala sudbinu Hrvata velikim dijelom u ruke Beograda, kako u pokoljima nakon rata, tako i politici koja je dovela do toga da su Hrvati 1991. postali žrtve jugoslavenske pobjedničke partizanske vojske čija je izravna sljednica JNA. Ona je uvijek isticala da je narasla na tekovinama partizanskog pokreta i ustanka komunista iz lipnja 1941. godine, a 50 godina kasnije izvršila je genocid nad hrvatskim narodom na velikom dijelu teritorije gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i BiH. Vrlo je zanimljivo da je u događanjima pokolja Hrvata 1945. godine sudjelovao veliki broj amnestiranih četnika i sljedbenika Stevana Moljevića koji je prešao u partizane, a 1991. godine još mučnija slika – jedinice JNA koja je bila sljednica ‘partizanskog antifašizma’ kolje, ubija i pali sve hrvatsko zajedno ruku pod ruku s četnicima i njihovim jedinicama od Vukovara do Konavala.
Događaji iz lipnja 1941. bili su okidač za kasnija događanja sve do kraja Domovinskog rata, a najveću cijenu i žrtve su uvijek plaćali Hrvati – žrtve četničko-komunističkog ustanka u Srbu i Drvaru, tijekom cijelog II. svjetskog rata, u boljševičkim pokoljima nakon rata, u progonima i trpljenjima u vrijeme komunizma i na kraju u srbijansko-jugoslavenskoj agresiji JNA i četnika u Domovinskom ratu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
