Gošća podcasta „55 minuta kod Željke Markić“ bila je misionarka Ivančica Fulir. Ona je časna sestra u družbi Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Fulir je Zagrepčanka. Završila je studij ekonomije. Upoznala misionarski rad sestara i dobila zvanje. Danas je na službi u Beninu kao jedina misionarka iz zagrebačke nadbiskupije. Družba Marijinih sestara u Benin je došla prije 35 godina i djeluje u šest različitih zajednica. S dvije časne iz Hrvatske zajednicu čini još 35 afričkih sestara. Družba u Beninu vodi dva sirotišta gdje Marijine sestre brinu o siromašnoj i napuštenoj djeci. Marijine sestre čudotvorne medaljice koordiniraju i rad Marijinih obroka u Beninu gdje hrvatski donatori u pet škola svaki dan osiguravaju obrok za 3 500 djece.
U razgovoru s dr. Željkom Markić časna Ivančica se prisjetila kako je osjetila poziv za služenjem kao misionarka u Africi. Opisala je kako izgleda život u Beninu. I približila nam koliko djeci ondje znači i najmanja pomoć i podrška. U razgovoru je iznijela i svoje iskustvo služenja u Ukrajini, gdje je živjela tri godine.
O tome kako je Ivančica Fulir postala časna Ivančica
Ja vjerujem da se Bog prilagođava svakome od nas, zato što smo mi vrlo tvrdoglavi i da bi nam progovorio, mora biti snalažljiv s nama. Od djetinjstva je On u mene utisnuo ljubav prema Africi. Iz nekog razloga još kao dijete sam voljela gledati dokumentarce i filmove o Africi. Još u nižim razredima osnovne škole, nakon što sam pogledala film o Majci Terezi, poželjela sam biti kao ona. I pomagati djeci. Poslije kroz život, to nije dolazilo do izražaja i spomena. Sve dok zov prema služenju u Africi nije postao sve jači.
O dolasku u Afriku
Kaže se da Bog piše pravo krivudavim linijama. Tako je i kod mene slučaj. Na svom studiju upoznala sam jednu časnu sestru iz družbe Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. I njezina kolegica, također časna sestra, studirala je teologiju. I na tom studiju bio je jedan student iz Afrike, danas velečasni Odilon Singbo. Mi smo se sprijateljili. I kad je on imao mladu misu u Beninu, pozvao je prijatelje iz Hrvatske da upoznaju njegovu zemlju. Ja te godine nisam imala financijsku situaciju za otići. Ali, otišla sam sljedeće godine. U Beninu sam upoznala Marijine sestre čudotvorne medaljice. Ostale smo u kontaktu. Bila sam uključena u osnivanje udruge Anđeosko srce s velečasnim Odilonom. To me je sve nekako vodilo prema ponovnom odlasku u Afriku, u Benin. Tako sam u jednom trenutku odlučila da tamo želim ostati duži period. Ostala sam 9 mjeseci. I tu mi je postalo jasno da me Bog zove na jedan drugačiji način, da to nije samo kroz volontiranje nego da me želi tamo u službi.
O životu u Africi
Cijela Afrika bitno je drugačija od naše države, kao i klima na koju smo naviknuli. Benin se nalazi u jednom suptropskom pojasu. U svega nekoliko zemalja na svijetu dogodi se 90% svih svjetskih slučajeva malarije. Benin je u tom području. Također, ovdje je jako velika vlaga. Kada je kišni period godine, rijeka Delta se razlije iz svog korita i nastane močvarno područje. Vlaga je u tim područjima 90-95%, a neke dane kada pada kiša, i 100%.
>Fotograf Saša Ćetković o Beninu: ‘Mislim da smo mi negdje fulali, mislim na zapadnu civilizaciju’
Zahvalnost djece u skromnim uvjetima je najdojmljivija. Ljudi ovdje nemaju puno toga, pa su onda i zahvalniji na onome malome što imaju, jer znaju kako bi bilo i bez toga. U Beninu zna biti teških situacija gdje se pitam što će biti. Mi sestre ondje možemo učiniti nešto do jedne granice ali u jednom trenutku mi ostajemo praznih ruku. A onda nastupaju ljudi iz Hrvatske, koji učine da naše ruke budu pune. Vjerujem u molitvu ljudi u Hrvatskoj. Oni znaju prolaziti strašne situacije i ta trpljenja mogu prikazati za nas u Africi. Onda mi možemo puno toga više napraviti, kada imamo takve molitelje uz sebe.
O posvajanju djece iz Benina
Imamo dva sirotišta, a broj djece mijenja se iz godine u godinu. Trenutno je na jugu 38, a na sjeveru 48 djece. Što se tiče posvajanja naše djece u druge zemlje, s tim se ne slažemo. Smatramo da su ta djeca blago koje taj narod ima i da im nećemo uzimati jedino blago, a to su ta djeca. Takav je stav naše družbe u Beninu, da djecu ne dajemo u posvajanje. Jedino djeca koja dođu kod nas, a situacija se u njihovim obiteljima kroz godine promijeni da se oni mogu vratiti svojoj obitelji, to da. Dakle svako Afričko dijete ima nekoga. Vrlo često će ispasti da mi mislimo da to siroče nema mamu ili tatu. U Africi postoje slučajevi da se djeci naprave takvi dokumenti koji ukazuju da su ona siročad, kako bi im se moglo olakšati da prođu kroz sustav, što ne mora biti istinito. Kroz puno godina netko će se pojaviti i zahtijevati to dijete. Takve stvari se tamo dešavaju, da djeca imaju više rodnih listova i onda ne znamo koji je originalan. Zato su ta posvajanja vrlo riskantna i to je tako s pravne strane.
A s druge strane, imamo i to da se dijete izvlači iz svoje sredine i gubi svoje korijene. Mi ne bi bili protiv da se dijete posvoji kada navrši npr. 18 godina. Neki roditelji odvedu svoje dijete u sirotište upravo da bi dijete imalo što jesti. Pa ako stvarno netko želi pomoći tom djetetu, može mu pomoći da raste u svojoj obitelji i njemu poznatoj okolini. Može se njegovim roditeljima dati novac da oni mogu to dijete prehraniti kod sebe. I kada dijete napuni npr. 18 godina, kada zna tko je i kamo pripada, ako želi može ga se dovesti ovdje u Europu da završi studij.
