Različitim domaćim i svjetskim medijima sredinom srpnja ove godine nipošto nije bilo dosadno. Dapače, svako malo punili su naslovnice portala i tiskovina vezano za održavanje festivala elektronske glazbe Ultre u Splitu. Oni koji su te vijesti pratili mogli su primijetiti da su novinari imali doduše objektivan i detaljan pristup, a oni lokalni ispitivali su svaku ‘sitnicu’, piše Laudato.hr.
Međutim, tek poneki medij – i to vjerski – spomenuo je sad već uigranu i ‘tradicionalno’ prisutnu ekipu iz tzv. Ultra evangelizacije. Riječ je o projektu kojeg je 2016. godine inicirao salezijanac don Mihovil Kurkut. Cilj je bio jednostavan – napojiti žedne vodom!
– Njih je oduševila otvorenost sudionika, osjećaj da ih ne osuđuješ zbog načina života nego ih svejedno ljubiš – svjedoči Mirko Šakić, bogoslov Splitsko-makarske nadbiskupje, koji je na Ultri sudjelovao treću godinu.
Bilo bi pošteno priznati kako kršćanski puk u početku nije jednoglasno podržavao njihovu ideju. Ultra je tek stigla u Split i dok su neki podržavali festival, drugi su ga, grubo govoreći, a priori ‘sotonizirali’ pa s time i prijeporno gledali na spomenuti pokušaj.
– Mislim da je to zbog toga što neki ljudi imaju pogrešnu viziju Crkve i njenog poslanja. Dakako da su tome još doprinijeli mediji manipulacijom. Iz iskustva ovih godina mogu reći da je većina došla zbog toga što voli tu vrstu glazbe, a ne radi droge i slično – tvrdi Mirko koji i sâm tvrdi da je u početku imao takvo mišljenje.
– Meni je to bilo potpuno strano dok mi neki bogoslovi nisu ispričali iskustva koja su tu doživjeli. A kad sam izašao iz ‘sigurnosti’ svoje bogoslovske ‘udobnosti’ to mi je promijenilo život – prepričava nam te se pritom osvrće na papu Franju koji poziva kršćane da izađu iz svojih ‘fotelja’.
View this post on Instagram
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Među sudionicima je bila i Tina Ljubenkov, majka troje djece i članica udruge Zajednica Dobri Pastir. Ona je čula za ‘Ultra evangelizaciju’ na samom početku te je kao članica spomenute udruge sudjelovala u molitvenoj podršci. Zadnje dvije godine djeluje “na terenu.“
– Ultra je nešto što činjenično postoji, a na nama je kako ćemo se prema toj činjenici postaviti. Netko tko želi vidjeti negativno ili pozitivno u Ultri naći će argument. U mladima koji dolaze na festival vidimo da traže ljubav. Zato oni na tom festivalu prihvaćaju sve, otvoreni su upoznavanju drugih. Želimo im pokazati da je ispunjenje njihove čežnje jedino u Bogu. Ono što je mene na samom početku privuklo Ultri je što ovaj projekt u sebi ima tri ključna elementa: služenje, besplatnost i navještaj.
Pristup sudionika bio je jednostavan u obliku obične čaše vode. Potpuno besplatno. Nerijetko bi ta malena, ali evanđeoska gesta otkrila ‘dubinu’ druge osobe.
– Ništa nije bilo ‘na silu’. Dijelili bi vodu, a oni bi pitali zašto to činimo. Oni bi sami započeli razgovor s nama, čak bi nam se tako otvorili da smo čuli toliko različitih i ponekad tužnih pričâ – kaže nam Tina.
– Bilo je pričâ gdje je jednom otac umro, drugog je otac napustio i te su stvari koje ih muče i s čim se teško nose. Bio je i jedan Nijemac koji je sâm od sebe rekao da je ateist, pa se počeo ‘pravdat’ kako se uzda u sebe. Na kraju našeg razgovora radosno je sudjelovao u zajedničkoj molitvi i blagoslovu svećenika. Bogu je dovoljan maleni prostor da dotakne naše srce. Ono što sam primijetila je da su ti mladi ljudi sami sklanjali čašu alkohola kad bi ih susreli i započeli sa njima razgovor ipak osjećajući da je to nešto što nije dobro.
Osim vode, ono što su sudionici mogli ponuditi jest svoje vrijeme. I svoje uho. U relativnoj ‘tišini’ s obzirom na okolnu buku pričala se životna priča, otvarale duše i srca. A kad je uho postalo premaleno sredstvo preostala je jedino molitva. Naravno, uvijek je bilo tko hoće, nikoga se ne prisiljava.
– Molitva ih stvarno dirne, ali znamo da tu ne smijemo stati već ih moramo pokušat uputiti za dalje, da to iskustvo koje su stekli ne stane. Preporučimo im da se obrate župniku, uđu u zajednicu ili slično.
Mirko nam svjedoči kako bi mladi više puta rekli, ponekad i kroz suze, da se nitko nikad nije pomolio za njih te im je to puno značilo. A među mnoštvo susreta koje je ostvario ipak je izdvojio jednu.
– Prvu je večer jedna 18-godišnjakinja iz Madrida dosta pretjerala s alkoholom, nije bila svjesna ničega. Ja sam prišao njoj, dao joj čašu vode i rekao njenim prijateljima da sam tu što god bude trebalo. Sljedeću večer ta me ista cura pronašla, njeni prijatelji su joj sve ispričali i ona je nasmijana i trijezna meni prišla, zagrlila me, zahvalila i rekla da je shvatila da joj pijanstvo ne treba u životu, da se bolje može zabavljat i ako samo vodu pije. Ništa posebno nisam učinio, tek jedan mali čin ljubavi, ali oni su rekli da je za njih to nešto preveliko i dragocjeno.
Kako kaže, negativnog iskustva gotovo i nije imao, tek možda poneka situacija. Zatim je ispričao situaciju s drugom Španjolkom koja mu je ‘pod gasom’ istrgla kolar i bacila ga na pod.
– Na prvu me je zbunilo i šokiralo, ali onda sam shvatio da je ona zapravo mislila da nosim kostim te se na taj način rugam. Zapravo je pokazala da joj Crkva nešto znači te da to nije nešto s čim se treba rugati.
Ovaj pothvat zahtijevao je i ozbiljniju pripremu, pa su se danima prije Ultre održavale formacije i konkretne radionice. Nije nedostajalo ni molitve, klanjanja i druženja.
– Na kraju je svatko dobio zaduženje. Ja sam ove godine šetala oko stadiona, a tu je puno ‘intimnije’ za razliku od boravka unutar stadiona. Vani ipak imaš više vremena za osobu. Neki su bili na štandovima, a drugi su molili u kapeli za sve nas i za ljude koje ćemo susresti – kaže Tina.
No, kako kaže, nijedna priprema ne može te stopostotno spremiti za susret s osobom jer je svaka priča drugačija. Zato tu ‘uskače’ vjera, a podupiru razna svjedočanstva koja otkriva bogatstvo u različitosti, a istovremeno ruši predrasude.
– Oduševilo me što je bilo toliko različitosti među nama. Bili su mladi iz različitih župa, udruga, zajednica, različite duhovnosti. To je naše bogatstvo – tvrdi Tina.
– Crkva je živa i mislim da nema straha za Crkvu u Hrvata. Vidio sam toliko predanih evangelizatora koji žele drugima na tako jednostavan način svjedočiti Božju ljubav koju su susreli i stekao prijateljstva koja neće ‘puknit’ – nadovezao se Mirko.
Čaša vode. Tko bi rekao da obična čaša vode može mijenjati ljude? Čini se, kao i uvijek, da je Isus bio u pravu. Pa makar se radilo o sasvim običnoj gesti koja može utažiti veću žeđ od one ljudske.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
