Osim Židova, velike progone u NDH trpili su također i Srbi. Donosim svjedočanstvo Srbina, R. Oraškog, o Stepincu i njegovu držanju u ratu. Svjedočanstvo potječe iz 1964., već nakon Stepinčeve smrti, a izašlo je u “Hrvatskoj zori” u Münchenu.
On kaže: „Odnos nadbiskupa Stepinca prema ustaškim vlastima, Nemcima, Italijanima i Paveliću lično, bio je poznat svim Hrvatima bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Ali i nama Srbima. Poznat je bio vlastima okupirane Srbije koje su itekako budno pratile događaje u NDH koje, u svojim izjavama Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu, nisu imale dovoljno reči da se nahvale doduše ne jugoslavenstvom nadbiskupa Stepinca, ali njegovim hrišćanstvom svakako. Njegove propovedi u zagrebačkoj katedrali u kojima je nedvosmisleno napadao ustaški režim i otvoreno osuđivao progone Srba i Jevreja; njegov čak javni rat protiv Pavelića; njegovi referati Vatikanu o poretku u NDH; njegov stav prema ponudama izvesnih Srba da pređu u katoličanstvo kako bi ostali pošteđeni ustaških progona – sve je to bilo dobro poznato i nama u Srbiji. Pa i Titu…“.
“Otišao je, ali ostade njegova živa legenda i neisplaćen dug časti pravoslavnih Srba”
Zatim Oraški nastavlja komentirajući komunističku osudu nadbiskupa Stepinca: „gađajući nesavitljivu Katoličku crkvu, Tito je oklevetao ličnost njenog branioca u Jugoslaviji i poslao ovoga na robiju. Da bi zamaskirao to Tito je izmislio one poznate inkriminacije od kojih ni jedna jedina nije dokazana čak ni na komunističkom sudu. Da bi „pokrio“ sebe, Tito je onda otvoreno izjavljivao, povjerljivo i javno, da „Stepinčevu osudu traže pravoslavci““.
Autor ističe: „On je otišao, ali ostade njegova živa legenda u Hrvatskom narodu i jedan neisplaćen dug časti pravoslavnih Srba u emigraciji: rehabilitovati pokojnog kardinala (…) To smo dužni u ime istine koja je na strani pokojnog kardinala“.
Izvor:
Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata (priredio: Vinko NIKOLIĆ), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991.
