Foto: Thinkstock

U današnjim vremenima kada vrijednost obiteljskog zajedništa i međusobnog podupiranja, iz različitih razloga, gubi na svojoj snazi, dobro je prisjetiti se nekadašnjih zanimljivih i simboličnih običaja 2., 3. i 4. nedjelje došašća, a koji nam mogu biti poticaj u osnaženju obitelji i kao male kućne Crkve. Tako se u nekim hrvatskim krajevima, posebno u južnoj Dalmaciji, istočnoj Hercegovini ili među Bunjevcima običavalo obilježavati Djetinjce, Materice i Očiće i to redom u navedene nedjelje. Iako je ponegdje do danas zadržan taj običaj, on je više činjenica oživljavanja stare tradicije, a znatno manje stvarne životne isprepletenosti svakodnevnog života s liturgijskom godinom, kako je to bilo nekada.

Svakom od tih dana bio je cilj, uz značenje ulaska u novu nedjelju došašća i približavanje otajstvu Božjeg utjelovljenja, povezati članove obitelji kroz smijeh, pozitivno zadirkivanje i darivanje. Na 2. nedjelju došašća, kada su se obilježavali Djetinjci, roditelji bi u rano jutro, dok se još djeca nisu ustala iz kreveta, ili pak kada bi se svi vratili sa svete Mise, ali u svakom slučaju u onom trenutku kada se ona ne nadaju, konopcima, remenima ili nekim drugim prikladnim sredstvima vezivali svoju djecu i oslabađali ih tek kada bi im djeca platila otkupninu. Naravno, sve je teklo uz puno smijeha i cjenkanja oko vrijednosti otkupnine.

Djeca su se tako odgajala za odricanje, jer su ih roditelji unaprijed danima i tjednima upozoravali da će ih vezati, pa su tako morala štedjeti od svoga džeparca, prikupljati plodove zemlje, slatkiše i sve drugo čime su na Djetinjce plaćala svoju otkupninu. Naravno, nakon takvog zadirkivanja i cjenkanja, roditelji bi našli načina kako djeci vratiti ono čime su platila svoje oslobođenje, ali su ih istovremeno time učili upijanju važnosti obiteljskog zajedništva i vrijednosti štedljivosti i odgovornosti.

Već iduće nedjelje – 3. nedjelje došašća, djeca su se imala priliku “osvetiti” majci, a 4. nedjelje došašća i ocu. Tako bi se ona na Materice podigla rano ujutro i još u krevetu zaskočila i vezala majku, a na Očiće oca, tražeći također otkupninu, bez koje nisu htjela osloboditi roditelje. Otkupnina se najčešće sastojala u darivanju kakvih sitnica, poput orasa, lješnjaka, naranči, smokvi, slatkiša, a kad su roditelji darivali, onda je otkupnina ponekad bila i nešto skupocjenija.

Takvo se veselje nije zadržavalo samo unutar uže obitelji, nego se uključivala i šira rodbina, kao i susjedi, prijatelji, kumovi i drugi. Jedni drugima bi išli u čestitare, dijeleći međusobnu radost i bliskost, a njegovanjem takvih običaja odgajali su naraštaje za upijanje obiteljskih vrijednosti, za poštovanje prema starijima, za obazrivost prema rodbini i prijateljima, a napose za povezanost svakodnevnog života s liturgijskom godinom i izvorištem sveg vjerničkog života – svetom Misom. Te nam vrijednost itekako mogu biti nadahnuće i u današnjim vremenima.

Izvor: narod.hr/vjeraidjela.com