Premda je eutanazija “uvijek pogrješna”, prekid liječenja pacijenata na umoru mogao bi u nekim slučajevima biti “dopustiv”, rekao je u četvrtak papa Franjo, a spomenutu izjava kojom je papa Franjo napravio distinkciju između namjernog oduzimanja života i prihvaćanja neminovne smrti, neki su hrvatski mediji ocijenili “revolucionarnom”.
U poruci konferenciji Svjetskog medicinskog udruženja posvećenoj toj temi kojoj je Vatikan domaćin, Papa je pojasnio da katolička dogma o svetosti života ne opravdava “prerevno liječenje” terminalno bolesnih pacijenata, navodi Vatikanski radio.
Suočeni s novim izazovima koji se javljaju kad je riječ o pitanjima koji se tiču „kraja života“, kategorički je imperativ da nikad ne napustimo bolesne – istaknuo je papa Franjo u pismu koje je poslao sudionicima europskog regionalnog susreta Svjetske medicinske organizacije, koji se ovih dana održava u Vatikanu, a na kojoj će se raspravljati o pitanju kraja života.
Tjeskoba povezana sa stanjima koja nas dovode do praga ljudske smrtnosti kao i težina odluke koju trebamo donijeti mogu nas dovesti u iskušenje da se udaljimo od pacijenta. No upravo smo tu, više nego bilo što drugo, pozvani očitovati ljubav i blizinu, prepoznajući ograničenje koje dijelimo te očitovati svoju solidarnost – istaknuo je Sveti Otac.
U svojoj je poruci Papa potaknuo na veću mudrost u pronalaženju ravnoteže između medicinskih nastojanja da se produži život i odgovorne odluke da se uskrati liječenje kada je smrt neminovna. Jasno je da neusvajanje ili obustavljanje nesrazmjernih kriterija znači izbjegavanje prerevnog liječenja – stoji u poruci. S etičkog stajališta to se u potpunosti razlikuje od eutanazije koja je uvijek pogrešna jer je cilj eutanazije okončati život i usmrtiti.
Sveti je Otac priznao da je često teško odrediti ispravan način djelovanja u sve složenijim slučajevima. Mora postojati pažljivo razlučivanje koje će uzeti u obzir moralni objekt, okolnosti i namjere onih uključenih – napomenuo je Papa, upućujući na tradicionalna mjerila moralne teologije za procjenu ljudskoga djelovanja. No u tom procesu pacijent treba imati glavnu ulogu.
Papa Franjo je također postavio pitanje o sustavnoj sklonosti prema rastućoj nejednakosti u zdravstvenoj skrbi kako globalno – i to naročito među različitim kontinentima – tako i unutar pojedinih zemalja, naročito u bogatijim, gdje mogućnosti za zdravstvenu njegu često ovise više o ekonomskim resursima negoli o stvarnoj potrebi liječenja.
Važno je – napisao je Papa – pronaći dogovorena rješenja na ta osjetljiva pitanja. Istaknuo je također potrebu prepoznavanja različitih svjetonazora i etičkih sustava, ali je također napomenuo da je dužnost države štititi dostojanstvo svake ljudske osobe, osobito onih najranjivijih.
