Suživot katolika i muslimana Bosne – nadopunjavanja i zadrške (4)

Foto: United States Library of Congress's Prints and Photographs division

Manji dio ljetopisa bosanskih franjevaca govori općenito o „Turcima“ i recimo „običnim“ muslimanima. Ipak se unatoč svemu mogu jasno nazrijeti odnosi između franjevaca i muslimana. Lašvanin iz vremena Bečkoga rata prenosi nekoliko zanimljivih događaja. Jedan od zanimljivijih spominje jednog Turčina koji je putovao s franjevcima u Sarajevo. Potom se je spomenuti cijelim putem bojao vukova dok nisu došli u Travnik.

U Travniku su muslimana ljudi ugostili dok franjevci nisu mogli naći niti u jednoj muslimanskoj kući smještaj na jednu noć. Što se tiče općenito ratnog vremena spominje da su muslimani krali kršćansku djecu. Nakon toga su ih vodili na posebne sajmove gdje bi ih prodavali.

Svakih nekoliko godina spominje kugu na prostoru Bosne. Iz izlaganja se može vidjeti da su jednako bili pogođeni i dijelovi zemlje gdje žive muslimani i gdje žive katolici. Pokušavali su se zajedničkim snagama oduprijeti bolesti u naseljima gdje žive zajedno. Franjevci su dnevno molili nekoliko puta dok su muslimani čarobirali. Prema mišljenju zapisivača nakon što bi se pojedini musliman izliječio prije bi mislili da je to zbog molitvi franjevaca nego zbog njihovih vračeva.

O još jednom fenomenu koji možemo često vidjeti u literaturi Lašvanin previše ne govori koliko bi se možda očekivalo. Spominje tijekom 1736. godine jednu samovoljnu islamizaciju. Napominje da su se poturčili Antun Lovrić iz Fojnice i Stevo iz Sutjeske. U Fojnici je bilo slavlje na kojemu se nije moglo vidjeti katolika. Jedino bi one koji bi se slučajno zatekli na ulici prisutni muslimani psovali i vrijeđali.

Druga dva zapisivača u jednom dijelu teksta spominju muslimane koji su pomagali ili odmagali tijekom mnogobrojnih gradnji, popravaka na samostanima i crkvama. Tako recimo Benić spominje da su muslimani u Fojnici tijekom listopada i studenog 1764. godine s negodovanjem promatrali gradnje i popravke od strane franjevaca na gospodarskim zgradama. Oni su ih tužili paši koji je tražio dodatne darove jer su prekoračili dozvolu za obnovu. Nakon određenog su natezanja s osmanskim vlastima platili koliko je paša tražio i nije im porušena nadogradnja.

Najviše je pisao o odnosima vezanima uz gradnje između muslimana i franjevaca kreševski ljetopisac Bogdanović. Spominje da su franjevci neposredno nakon požara pozvali sve ugledne susjede muslimane koji su ih naposljetku podržali u želji za gradnjom i savjetovali kako da dođu do dozvole. Nakon toga su došli u kontakt s uglednim građaninom Sarajeva Bećiragom Meter-Osmanagićem. On im je pomagao sa savjetima bez naknade. Autor je napomenuo da mu je sigurno zato milosrdni Bog pomagao u nastavku života. Nakon već spominjanog mukotrpnog traženja dozvole franjevci su se sjetili prijatelja Bećirage i dali mu 100 dukata koje je i zaslužio. Također su i svoje prijatelje muslimane iz naselja počastili nakon što su dobili dozvolu za gradnju. Neki su od muslimana, kako navodi zapisivač, ipak tražili za uzvrat određene svote novca i pokazali svoju grabežljivu stranu.

Nadasve je zanimljiv događaj koji se ne uklapa u cijelu sliku ljetopisa, ali je zbog svoje specifičnosti vrijedan za spomenuti. Spominje da su tijekom berbe grožđa po običaju donosili i muslimani. Navodi da u ovome slučaju nisu dovoljno donijeli. Ovaj nam događaj govori o suživotu dvaju religija koji ima više pretpostavki. Najvjerojatnija je da su ti muslimani nedavno islamizirani katolici koji su naslijedili od svojih predaka vinograde i samim time radnje poput berbe grožđa.

Slično kao i tijekom prethodnih ratova događale su se pojačane krađe diljem Osmanskog Carstva pa tako i na prostoru Bosne. Tijekom 1769. godine paše i age su skupljali, krali dijelove štala, odvodili konje. Jedino kako su franjevci mogli izbjeći takvu štetu je podmićivanje. Spomenutima su često davali određene svote novaca koje su tražili. Bilo je i primjera da su tijekom uzimanja neki katolici negodovali pa bi bili ubijeni. Benić jasno naglašava poimence da su ti age bili zli.

Neki primjeri pokazuju da franjevci nadasve poštuju muslimane koji rade svoj posao po dužnosti. Tako Benić napominje da je tijekom 1770. godine došao dobar čovjek u ime paše. On je obilazio samostane i istraživao jesu li franjevci pokrštavali muslimane. Naposljetku nije uspio ništa saznati jer mu nitko nije potvrdio sumnje.

U nekim slučajevima nije sve ispadalo tako dobro za franjevce. Tijekom je 1777. godine neka muslimanka otišla za Dalmatincem. Tada se po Bosni pročulo da su ju franjevci poslali. Oni nisu za taj slučaj niti znali, ali su sva tri samostana morala platiti odštetu vlastima. Naposljetku su mletačke vlasti poslali nazad spomenutu muslimanku. Što ih je točno na to prisililo je teško za dokučiti zbog nedostatka izvora.

Proučavanje odnosa franjevaca i osmanskih vlasti, odnosno muslimana daje nam jedan dio mozaika života na području Bosne tijekom 18. stoljeća. Nakon što je Osmansko Carstvo izgubilo velika područja sjeverno od Save život se franjevaca donekle pogoršao. Njihovo viđenje toga života najbolje možemo konstruirati na temelju mnogobrojnih ljetopisa. Jedni su od ljetopisa nastali iz pera triju izrazito poštovanih franjevaca Nikole Lašvanina, Bone Benića i Marijana Bogdanovića.

Možemo primijetiti da oni samoinicijativno ulaze u opisivanje, prenošenje događaja koji su se zbili nekoliko stoljeća prije njih, ali i tijekom njihova života. Ovisno o svojoj informiranosti i obrazovanosti možemo vidjeti koliko detaljno pišu o pojedinom događaju, mjestu ili pojedincu. Svi koriste starije predloške. Tako recimo Lašvanin koristi zapise Margitića, dok Benić koristi Lašvaninov ljetopis. Zbog svoga položaja u hijerarhiji najviše pišu o njihovom odnosu s osmanskom vlasti, odnosno gospodom. Iz gotovo se svih takvih zapisa može primijetiti određeno strahopoštovanje. Ono ovisno o gospodi varira od pozitivnog do negativnog. Jedna je od glavnih značajki kompliciranost koje u svojoj naravi ima mito i korupciju. Možemo uočiti da gotovo tijekom svakog njihovog dijaloga dolazi do plaćanja usluge, kazne ili nečega trećega od strane franjevaca. Na sličan način funkcionira franjevački odnos i s drugim dijelovima društva. Iz svega navedenoga možemo uočiti da je neovisno o pripadnosti pojedinoj religiji ili staležu suživot bio temelj ranonovovjekovnog pojedinca i društva Bosne u 18. stoljeću.

Više o opisanoj tematici možete pronaći u povijesnim izvorima i literaturi:

Benić, Bono. Ljetopis sutješkoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Bogdanović, Marijan. Ljetopis kreševskoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Lašvanin, Nikola. Ljetopis. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Đurđev, Branislav i Bogo Grafenauer, ur. Historija naroda Jugoslavije, sv. 1. Zagreb: Školska knjiga, 1959.
Holjevac, Željko i Nenad Moačanin. Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007.
Karamatić, Marko. Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Sarajevo: Franjevački provincijalat, 1991.
Kovačić, Slavko. „Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene.“ Croatica Christiana Periodica 28 (1991): 39-42.
Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
Zirdum, Andrija. „Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini.“ Croatica Christiana Periodica 15 (1985): 43-64.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr